Klubovi

Danijel, Vujnica i tri pala druga

Filmska skupina Osnovne škole Rudeš

Poziv je stigao posve nenadano! Mirjana i Katica, voditeljice filmske skupine zagrebačke Osnovne škole Rudeš, predlažu da im se pridružim na dvodnevnom multimedijalnom snimanju u selu Vukovoju, pokraj Klenovnika. Ideja je da u ta dva dana prikupe što više građe, snimat će videokamerom, fotoaparatima i tonski, za potrebe budućega filma, fotoreportaže i radijske emisije. Ili više njih, tko zna što će od svega na kraju ispasti! Uostalom, često ni profesionalci nisu posve sigurni u konačni rezultat svoga rada, pa ne čudi što s određenom dozom znatiželje i s mnogo stvaralačkoga žara i iščekivanja kreću na put. Jasno, prije toga pripremili su se koliko su mogli. Pregledali su kameru, fotografske aparate, napunili baterije, pobrojali kabele, složili opremu. S njima, ili s nama (odmah prihvaćam prijedlog, jasno, jer je prvi te vrste, još me nitko nije zvao da budem svjedokom nastanka budućih dječjih radova, a već znam da su Rudešani iznimno uspješni i kreativni) putuju Doroteja, Ines, Andrej i Dominik, učenici iz dva osma razreda i ’veterani’ rudeškoga filmskog stvaralaštva. Već na samu početku griješim: ne putuju oni s nama, već mi s njima! Djeca su tu glavna, mi smo im tek logistika. Još ću mnogo toga morati i htjeti naučiti o pedagoškom pristupu i nenametljivu vođenju učeničke filmske skupine.

Okupljamo se pred školom u rano jutro, pa se dijelimo u dva automobila. Kaća vozi Doroteju i Andreja i dio opreme, moj je auto za nijansu veći pa sa mnom idu Mirjana, Ines i Dominik. Imamo sve potrebne papire, osiguranja, dozvole, popise putnika...nije lako ići na takav put i voditi djecu. I još potajno sumnjati u novinarske vozačke sposobnosti! Taj ću podatak, srećom, saznati tek poslije.

Odmah ću naučiti nešto važno: ima vozača koji, baš kao onaj Aljoša iz Večernje škole, ne vole paliti žmigavce i pokazivati u kojem smjeru skreću! Preko Trešnjevke izlazimo na autocestu, vozimo do nekog od izlaza prema Hrvatskom zagorju, Kaća zna gdje treba skrenuti, a ja jurim za njom, no moram se malo snalaziti. Nema tu lijevo-desno, vozi, kolega, kako znaš i nagađaj! Nekako je išlo do Golubovca, a tamo i nije bezazleno. Zimsko jutro, zaleđeni kolnici kojima obilje sitna kamena daje posebnu draž pri kočenju, lokalni vlakovi koji dojure iz magle, a za rampe i drugu signalizaciju ili se ne zna ili nema novca, tek, osjećam kako se moji suputnici (supatnici?) grče pa spontano i sami ’koče’ dok ja pogađam kamo će Kaćin crveni zmaj i hoću li ja udariti u njih ili ću ipak uspjeti skrenuti na vrijeme. A serpentine se nanizale kao ogrlica od zagorskih bisera! Valjda tako nešto postoji?

Preko Lepoglave i Ivanca ipak stižemo do Klenovnika. Za tren smo zastali kako bi Doroteja i Andrej snimili panoramu. I dok Kaća i Doroteja elegantno izlaze iz auta, Andreju se pri zatvaranju vrata zakvačila jakna pa dostojanstveno pada u snijeg. U našem autu (lako je nama sve to gledati iz topline i udobnosti, čuj sad kak’ se hvalim, mog auta) nastaje opći delirij! Svi se smiju i gledaju me slavodobitno: pa što smo vam rekli! Zbilja, dio puta prošao nam je u oslikavanju karakternih osobina suputnika koji se voze pred nama. Valjda su i oni isto tako pričali o nama? A što ćete, i trač je nešto za žive ljude!
Kao svi pravi filmaši, u Klenovniku prvo skrećemo u birtiju. Pije se doduše tek kava, čaj i sokovi, ali kakva bi to bila medijska ekipa da na setu ne završi među lokalnim poznavateljima dobre kapljice? Mirjana vadi kolače koje vuče sa sobom, kaže da su bili neki gosti, sinoć, pa je ostalo, ali nama se čini da se ipak ustala u cik zore kako bi sve to pripremila. Odajem počast njezinu umijeću, kolači su zbilja izvrsni i uzeo bih još da me nije sramota pred učenicima, ispast ću veće dijete od njih samih! Ima i sendviča, bombona, baš svega što našoj razigranoj ekipi treba.

Iz filma Kotlovnica

Klenovnik se diči bolnicom za plućne bolesti, u okeržutom nekadašnjem dvorcu iznad mjesta, u središtu je napuštena zgrada nekadašnjega lokalnog diva, poduzeća Zagorjeplet, od kojega je živjelo pola kraja, a u slavnim je hrvatskim privatizacijama dopao u ruke nekom stručnjaku koji ga je posve upropastio, tu je i škola i crkva i župni dvor na čijem dimnjaku stoji prazno gnijezdo rode, koja je, čini se, digla krila od donošenja djece u ovaj siromašni i pasivni kraj Hrvatske. Doduše, konac je siječnja, možda će se u proljeće i te rode vratiti, ako ne uginu od ptičje gripe (pričam suputnicima, da ih razvedrim, ono o malim Turcima koji u igri broje: »Okoš, bokoš, zarazi te kokoš!«) ali na prvi je pogled sve skupa prilično tužno.
Nakon jutarnje okrepe vraćamo se u aute pa idemo u Osnovnu školu grofa Janka Draškovića, gdje nas čekaju ravnatelj i njegovi kolege i učenici, i Danijel, zbog kojeg se prije svega na put i krenulo.

Danijel

Odredište su izabrali upoznavši svoga vršnjaka Danijela, koji živi u Vukovoju. Jedini je dječak među petnaestak preostalih stanovnika sela koje lagano umire, svi su ostali srednjih, i još više, starijih godina. Eterični Danijel, plave kose, prozračnih obraza i sanjalačkog pogleda, svakoga dana silazi u Klenovnik, prelazi dvanaestak kilometara do škole i natrag, a odličan je učenik, piše i objavljuje poeziju na dijalektu svoga kraja (odmah nas upozoravaju da su bednjanski, ivanečki i klenovnički tri posve različita narječja, u detaljima, doduše, ali ipak!), i srećom posjeduje satelitsku televiziju i računalo pa je ipak povezan s ostatkom svijeta. A tako beskrajno sam!
Ozbiljni autori, posebno kad je riječ o multimedijskom pristupu, neće krenuti na teren bez dugih i temeljitih istraživanja. U Klenovnik i Vukovoj su dolazili i prije, zbog raznih razloga, pa su ponešto znali o kraju i ljudima. A kad su odabrali Danijela i priču o njemu, došli su ponovo i pažljivije pogledali gdje će i što snimati, s kime razgovarati i kako što bolje ispuniti svoju zadaću. Tako je bilježnica s detaljima o budućem snimanju, naznakama lokacija i kadrova, okvirima pitanja za sugovornike i drugim važnim uputama bila dobrim dijelom ispunjena i prije polaska na put.

Filmska skupina OŠRudeš ima za sobom petnaestak i više snimljenih filmova i pregršt nagrada i priznanja koja su za njih osvojili, na hrvatskim revijama dječjeg filmskog i videostvaralaštva i na drugim natjecanjima, ali Mirjana i Katica uvijek naglašavaju kako njima i djeci nagrade nisu ni najvažniji ni jedini motiv aktivnosti. No, valja biti s njima na terenu i vidjeti s koliko ozbiljnosti i odgovornosti obavljaju svatko svoj posao, a istodobno djetinje uživaju u vedrim detaljima, kako se igraju, pa to možda ponajbolje potvrđuje njihov stav. Oni se bave filmom, fotografijom i radijskim emisijama jer u tomu uživaju, jer žele naučiti nešto novo i zanimljivo, pa ne čudi što im ništa nije teško.

Domaćini nam pokazuju školu, koja ovdje postoji još od 1862, nekad je imala i više od šesto učenika, a danas ih sakupi tek dvjestotinjak. Ekipa rutinirano snima dodatne kadrove, Danijela među školskim kolegama, samu zgradu, kućice za ptice u kojima ovih zimskih dana ravnatelj i učenici ostavljaju komadiće sala kako bi pomogli pticama da prežive... mene su prepustili razgovoru s ravnateljem Josipom Polančecom i neću nikada saznati jesu li mi ljubazno htjeli omogućiti ispunjenje još jedne novinarske zadaće ili su me tek htjeli skloniti s puta, da što manje smetam? Jer, ekipa je uigrana i svatko zna svoj posao. Čovjek sa strane, poput mene, tu zaista samo može smetati, ako pokušava (ne)nametljivo uskakati pitanjima, savjetima i mišljenjima. Mislim, ja nisam...mislim, ne bih ja, ali...mislim da je sve jasno!

Nakon snimanja u školi uskačemo u aute, Danijel ide s Kaćom, pa krećemo prema konačištu u kojem ćemo spavati i koje je, za božje čudo, neobično moderno i gotovo raskošno, prema kraju u kojem se nalazi. Usput kočimo nasred ceste, svi trče iz automobila i snimaju neke klenovničke dečke koji se skližu po zaleđenoj bari. Danijel i zagrebačka ekipa veselo im se pridružuju. Zatim nastavljamo pored bolnice, uskim, ali asfaltiranim putem prema Vukovoju. Tim putem Danijel svakoga dana silazi do škole i vraća se, pričajući sam sa sobom, pišući, u glavi, svoje pjesme i prozu. Put krivuda i penje se, pa je uskoro potrebno i malo vozačkog umijeća da se ne bi sletjelo s ceste na rubu vrlo strma obronka. Na jednom oštrom zavoju auto mi se gasi. Ni ručna ne pomaže! Osjećamo kako klizimo prema nanosu snijega i sva je sreća da je bio dovoljno čvrst da nas uspori, pa i zaustavi. Naslućujem laganu paniku među suputnicima, pa iako je sve prošlo u redu, moj je vozački ugled nepovratno izgubljen!

Iz filma Bog mnje sudec jest

Uskoro se više ne može s autima. Asfalt je već nestao, ima nešto tucanika, a zatim sama zemlja, išarana tragovima traktorskih guma, i vidljivim stopama stanovnika Vukovoja, zaleđenim u snijegu i blatu. Vadimo opremu iz auta pa se skupina lagano vere tim vukovojskim stazama, noseći stativ i torbe s opremom. Uopće ih ne smeta što svakih nekoliko metara zastanu, vidjevši dobar kadar, pravi odsjaj sunca na snijegu ili začuvši urbanoj djeci nepoznate i čudne zvuke prirode. Pa vade kamere i magnetofone i sve to bilježe kako bi materijala bilo što više i kako bi se na kraju dana mogao sačiniti izbor najboljih kadrova, fotografija i tonova.
Danijel vodi, povremeno objašnjava ono što se nama čini čudnim i stranim, a njemu je svakodnevica. S dijelom je ekipe već dugo u kontaktu, putem weba, a druge upravo upoznaje, hodajući, i vidi se kako ga sve zanima. A zbilja i jesu zanimljivi! Doroteja je članica filmske skupine, ali i fotografske družine i grupe za radio, izvrsna je odbojkašica i još nastupa sa Zagrebačkim mažoretkinjama, pa i sad sa sobom nosi štap koji povremeno zavitla u zrak. Ona je zadužena za kameru, a prije se bavila uglavnom skriptom, istodobno izabire kadrove, postavlja stativ, kad treba, leži na snijegu da bi snimila Danijelove stope, stručno provjerava ima li dovoljno svjetla i diže ruku kad je sve spremno, pa set utihne i svi se uozbilje. U jednom trenutku prepušta kameru Dominiku, skida zimsku odjeću i na silnoj hladnoći izvodi svoju točku. ’Zagorska mažoretkinja’, s vukovojskim brdima u pozadini! Sve za film! I Ines je podjednako aktivna u sve tri medijske grupe, djeluje nešto samozatajnije od samouvjerene Doroteje, jedina je iz drugog razreda, pa iako dobro poznaje sve članove ekipe, možda je i zbog toga tiša. Bavi se i drugim sadržajima u školi i izvan nje, a sad je zaokupljena vođenjem skripta, zapisuje svaki kadar, duljinu snimljena materijala, lokacije, što je tko govorio i na kraju prvoga, napornog dana snimanja, dok ekipa raspravlja o učinjenom i o planovima za sutra, Ines točno zna što je već snimljeno, a što tek treba i nije joj žao što je najveći dio teksta zapisala klečeći na snijegu, naslanjajući bilježnicu na klimavu ogradu od sivih dasaka ili na leđa nekog od suputnika. Vječno staloženi Dominik vodi računa o tonskim zapisima, podjednako onima za radio i za film, vadi i sprema bubice i kabele, povremeno je i vođa filmskog snimanja pa izvikuje ono »Snima se!« ili »Kamera!« ili, najčešće, viče »Tišina!« i onda se opet svi smire i pažljivo prate što se događa, osim Kaće, kojoj baš tada najčešće zazvoni mobitel pa je svi, a Mirjana ponajviše, gledaju s prijekorom. No, nisu ni u tome jako strogi ni ozbiljni. Dominik je i fotograf, pa u stankama filmskog i tonskog snimanja vadi aparat i stvara buduću fotoreportažu ili izložbu. A možda i nekoliko njih, tko zna koliko će kvalitetna i raznolika materijala odnijeti u Zagreb, strpljivo mi odgovaraju na moja vječna pitanja što zaista namjeravaju učiniti i koliko će čega iz ta dva dana snimanja nastati. I tako staložen i ozbiljan Dominik u trenutku gubi tlo pod nogama pa pada u snijeg! Sve prolazi bez posljedica po njega i opremu pa se svi smijemo. Andrej je prava ’duša’ ekipe, duhovit je, zna pronaći smiješnu i vedru stranu u svemu, izvrstan je bubnjar i gitarist, pantomimičar, nasmijava sve nas, opet pada u snijeg, priča i smije se dječački vedro, nosi opremu, ali i on izvrsno povremeno obavlja posao vođe snimanja, pa još fotografira, pomaže pri nastajanju radijskoga zapisa, vodi dio razgovora i čeka svojih pet minuta, jer on je montažer u ekipi i od donesena će materijala skrojiti najbolje što se može. Jedan je takav uvijek dobrodošao u svakom timu, posebno medijskom.

Vujnica

Djevojke čuvaju liniju, ali dečki spašavaju čast ekipe i užurbano navaljuju na kuhane kobasice, pečene štrukle i sve druge delicije koje im ljubazni domaćini nude u stankama snimanja. U Zagorju žive skromni ali gostoljubivi ljudi. Ulazimo u većinu kuća u kojima još netko živi u Vukovoju, a najtoplije se osjećamo kod Vujnice. Na njezinu su zidu, ukrašenu plavim tragovima valjka za bojenje, svete slike, malo zamagljeno zrcalo, fotografije djece i rođaka, isključivo s vjenčanja, kroz male prozore u ovaj tmurni, sivi zimski dan jedva dopire svjetlo, a čini se kao da je cijela kućica obasjana njezinom dobrotom. Zato je svi i zovemo Vujnica, kao da je ujna svima nama podjednako.

Osmaši su izrazito samostalni u radu, znaju svoje uloge i zadatke i ne ustežu se predložiti rješenje, kad su svi u nedoumici. Na večernjem, točnije noćnom razgovoru o učinjenom i onome što ih drugi dan čeka, predlažu naslove, teme, što će još koga pitati i s koje strane snimiti osobu, objekt ili krajolik. Voditeljice ih upozoravaju da se moraju naspavati i odmoriti, jer je vani hladno i teško, čeka ih opet vožnja od prenoćišta do Klenovnika pa uzbrdo, dokle auti mogu, pa nošenje opreme i hodanje kilometrima, ali oni valjda misle, ako Danijel može svaki dan, godinama, možemo i mi još sutra. Tako, i pored dogovora da se u ponoć gasi svjetlo i ide na spavanje, iz njihove sobe još dugo dopiru glasovi. Radni dogovor traje duboko u noć.

Katica je socijalna pedagoginja u OŠRudeš, i izrazito darovita fotografkinja, ali samozatajno ne vadi često svoj aparat, a ako ga i izvadi, onda snima za svoju dušu. Reportaža i izložba, ili više njih, bit će rezultat učeničkoga rada. Jasno, kad treba, spremna je dati savjet, upozoriti na poneki tehnički detalj ili sunčanu zraku koja nezgodno upada u objektiv, a njezini mladi kolege to nisu odmah zapazili, ali inače se uporno drži po strani.

Cijelu je aktivnost u Rudešu započela Mirjana, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, koja je prije nekoliko godina, saznavši za Ljetnu školu medijske kulture u Trakošćanu, došla najprije vidjeti o čemu je tu riječ, pa se oduševila i drugi put dovela i Katicu. Uz veliko razumijevanje i potporu druge Mirjane, ravnateljice OŠRudeš, uspjeli su nabaviti prvu kameru (sad ih već imaju tri) pa ostatak opreme, stvoriti filmsku skupinu, zatim i fotografsku družinu, a od prije godinu dana, nakon nekoliko boravaka u Novigradu, na proljetnom prosvjetarskom okupljanju, krenuti i u radijski medij. Mirjana je u središtu svega, vodi i usmjerava, srdačna je, vedra i duhovita kad se može biti, odlučna i profesorski ozbiljna kad se mora, uvijek majčinski brižna prema svima. Na početku smo se dogovorili da neću imati nikakav poseban status, da ću biti poput petog učenika (to sad laskam sam sebi, učenik u mojim godinama, mo’š misliti), a na kraju je tako i bilo. Valjda jest? Preporučam se i za ubuduće, profesorice!

Drugi se dan ponavlja cijela procedura mukotrpna penjanja do Vukovoja, pa još više, do 527 metara visoka brda, na čijem je vrhu crkva Svetog Vuka. Hodamo iza zvonarice, starice koja je taj put navikla prelaziti tri puta dnevno, jer nije bilo druge osobe u selu koja bi svakoga dana zvonila (muški su morali raditi na polju ili u gradu, ako su imali sreće pronaći posao) i koja ponosno u šaci steže golemi ključ ulaznih vrata u crkvu, snimamo Danijela i njegove, klijeti i krovove, stari kameni žrvanj...Tko zna što će od svega tog materijala napraviti? Možda jedan film, možda dva ili tri, dobru izložbu fotografija, radijski zapis o zvonarici i zvonima?

Tri pala druga

Nakon što su i Andrej i Dominik pali na snježnim padinama Vukovoja, bilo je valjda prirodno da i treći, posljednji muški član ekipe, daje svoj prinos. Mogao bih sad pričati da sam to učinio iz muške solidarnosti, namjerno i svjesno, ali čemu bismo si lagali? Pao sam svom dužinom, natukao lijevu arkadu i nos, krvario pola sata i da nije bilo moje Vujnice, koja me čvrstom rukom izvela iz mraka i leda, u podnožje vukovojskog brijega, ostao bih valjda zauvijek tamo, i možda bi mi baš bilo dobro, tko zna? Ovako, mogu pričati do konca života i novinarske karijere kako sam krvario zbog posla. Doslovno!

Na povratku se vidjelo kako moja vozačka vještina (o ovom padanju po zaleđenim vukovojskim stazama da i ne govorimo) djeluje na mlađariju. Jedino je Andrej imao hrabrosti sjesti s Mirjanom u moj auto, ostalo se troje naguralo kod Kaće, no sve je sretno završilo, vratili smo se u Zagreb, u Rudeš, a ja sam na povratku razmišljao kako sam zahvaljujući ljubaznu pozivu doživio neponovljivo iskustvo. Jedno je pisati teorijski o dječjem filmskom i videostvaralaštvu, posve drugo doživjeti taj najkreativniji dio posla na terenu, vidjeti žar i uzbuđenje mladih autora, nenametljivu pomoć i suradnju voditeljica, cijeli proces nastanka njihovih ostvarenja. I zaista, opet sam se pitao, koliko će filmova, reportaža i radijskih priloga napraviti od materijala snimljena u ta dva vukovojska dana?

Meni se učinilo da sve to jest važno, ali ipak nekako i nije najvažnije. Ta su ih dva dana (i mene skupa s njima, zahvalna što su me pozvali da ih novinarski pratim) zbližila i obogatila, ne samo novim tehničkim spoznajama, iskustvom o poslu kojeg su došli obaviti i koji jest bio temeljna zadaća, nego i ljudski. Bolje smo se upoznali, smijali se zajedno, možda pokatkad i malo naljutili jedni druge, ali i naučili mnogo o svijetu oko nas. Siguran sam da ćemo svi pamtiti ta dva dana na stazama Vukovoja. A filmovi, fotografije, radijska emisija, nagrade i priznanja? Radovat će, jasno, ako se dogode, ali nisu se zbog toga odlučili za ovaj način provođenja slobodna vremena i za stvaralački rad. Treba otići s njima na teren, vidjeti koliko uživaju i biti siguran da je zaista tako.

Duško Popović