FESTIVALI

Zagreb Dox 2006. — sasvim kreativno!

Doku...doku...dokumentarci!

Posve simbolično i primjereno svome profilu, Zagreb Dox 2006. započeo je 19. veljače rasplesanim američkim Usijanim podijem, a na istom ’usijanom’ mjestu, u reprezentativnom kinu metropole za koje se žestoko otimaju neki nefilmski ljudi, sedam dana poslije, 26. veljače, i završio projekcijom nagrađenih i posebno traženih filmova. »Velikim« i »malim pečatima«, kako se službeno nazivaju nagrade Zagreb Doxa, ’zapečaćeno’ i je drugo izdanje međunarodnog festivala dokumentarnoga filma, prošle godine lansirana iz radionice dokumentarnog filma Factum Nenada Puhovskog. S panoramskim pogledom na recentnu svjetsku produkciju dokumentarca, i posebnim fokusom na regionalnu produkciju (jugoistočne Europe); obziran prema prošlosti svjetskog i domaćeg dokumentarizma i radoznao kada su u pitanju nove forme i oblici (digitalne, internetske) prezentacije dokumentarca; spreman na razmjenu iskustava i dalju promociju kreativnog dokumentarizma u regiji, Zagreb Dox je i ove godine premašio visoka očekivanja.

Početak

Ponudivši stotinjak dokumentarnih naslova, koji su od jutra do mraka prezentirani u četirima, pristojno ili dupkom popunjenim (privremeno ili trajno reanimiranim) dvoranama (Tuškanac, Europa, Central i KIC), doksovci su dokazali da je dokumentarcu definitivno mjesto na velikom ekranu te da ima publiku čak i u ’pasivnijim’ zakucima kinouniverzuma poput hrvatskoga. Štoviše, pokazalo se da domaća publika ima razvijenu osjetljivost za regionalne teme, ne samo kada je riječ o još svježoj tragediji Vukovara, viđenoj i s one druge strane u apsolutnom festivalskom hitu Vukovar, završni rez hrvatsko-srpskog scenarističkog tima, za koji se od početka festivala tražila karta i projekcija više. A marketinška ’buka’ koju je uspješno stvorila ekipa Zagreb Doxa dovela je na Tuškanac čak i Predsjednika Republike, na premijere triju hrvatskih filmova (Nemam ti šta reć’ lijepo Gorana Devića, Polusestra Ljiljane Šišmanović i Željko Jerman — moj mjesec Ivana Faktora) te kratko druženje s autorima.

S okruglog stola

Svih 120 filmova Zagreb Doxa, koliko su ih pobrojali njegovi organizatori, uspjeli su vidjeti vjerojatno samo selektori, pa i po tome Zagreb Dox pokazuje ambiciju da se razvije u veliki međunarodni festival poput maratonske amsterdamske IDFA-e, gdje je obilatu festivalsku ponudu jednostavno nemoguće ažurnije ’konzumirati’. Nova natjecateljska kategorija Sport i glazba, uz regionalnu i međunarodnu, dodatno je ’zakomplicirala život’ dokufilima, posebno onima sa sportskim i glazbenim hobijima, pa i zato što je u konkurenciji bilo nekoliko sočnih ili zvučnih mamaca, poput Finca Mike iz kultnoga ’bratstva’ Kaurismäki s Brasileirinhom, filmom o suvremenoj brazilskoj glazbi, ili FC Barcelona Confindential (a.:Daniel Hernandez i Justin Webster), dobitnka ovogodišnjeg Prix Europa. Sportu i glazbi konkurirao je BBC-ev serijal Storyville, s izborom dokumentaraca koji su rezultat golema BBC-eva dokumentarnog projekta (urednika Nicka Frasera). Od pokretanja 1997. Storyville je (ko)produkcijski stimulirao prizvodnju 255 dokumentaraca, a jedna od urednica projekta, Jo Lapping, za Zagreb Dox izabrala je šest najboljih prošlogodišnjih dokumentaraca.

Motori ZagrebDoxa: Puh i Dana

No, i Storyville je u festivalskom programu imao jaka konkurenta, u retrospektivi sjajnoga Johana van der Keukena, prije tri godine preminula nizozemskog dokumenarista. Na koncu, ne treba podcjenjivati domaću dokumentarističku radionicu s dugom i slavnom tradicijom, koju su zastupali dokumentarci osamdesetih (uglavnom ’kultur-filmovi’) po izboru Hrvoja Turkovića te ’kamenjarski ciklus’ veterana Zorana Tadića. A Zagreb Dox ’obavio’ je i svojevrsnu predselekciju za dolazeće Dane hrvatskoga filma, s desetak recentnih naslova prikazanih u konkurenciji ili izvan nje, u kojoj su se, među ostalima, našli i novi fimovi Vinka Brešana, Tanje Golić i Alda Tardozzija. Konačno, za one koji vole manje ekrane, kućnu atmosferu i online-komunikaciju, Andrej Korovljev priredio je u kategoriji Dox Online izbor ’videoblogova’ (ili, skraćeno ’vlogova’), vrstu audio-vizualnog djela koja u videomediju spaja dnevnički zapis i osobne refleksije i komentare, a distribuiraju se putem interneta.

Kino Europa: zaljubljeni u dokumentarce

I inače se čini da su osobni iskaz i govor u prvom licu sve primamljiviji i autorima i gledateljima, kada je riječ o ’tradicionalnim’ dokumentarnim formama i medijima, a to je, između ostaloga, potvrdio miljenik festivalske publike, cjelovečernji bosansko-hercegovački film Sasvim lično Nedžada Begovića. Premda je festival, šetajući svim kontinentima, obuhvatio širok raspon problema, tema i stilova, te pokazao toleranciju prema rodovskim (doku-eksperimentalnim ili doku-animacijskim) hibridima, ideja da svatko može biti predmet ili tema kreativnog dokumentrca odzvanjala je Zagreb Doxom. Materijalizirana je nizom subjektivnih, autobiografskih ili intimističkih dokumentaraca, pa i hrvatske proizvodnje (poput izvrsne Polusestre Ljiljane Šišmanović).

Dijalog u regiji: ’pitching forum’ i okrugli stol

Domaći autori s predsjednikom Mesićem

U sklopu festivala, prvi put je u regiji organiziran ’pitching forum’, tijekom kojega je dvadesetak autora iz regije predstavilo svoje nove dokumentarne projekte komisiji sastavljenoj od televizijskih urednika iz zemalja regije. Forumu je prethodila radionica koju su vodili istaknuti profesionalci: Tue Steen Müller (savjetnik za dokumentarni film, Cecilia Lidin /European Documentary Network, Danska), Uldis Cekulis (Vides Filmu Studija, Latvija) Rada Šešić (Jan Vrijman Fond, Nizozemska). Prema iskazu umjetničkog direktora Nenada Puhovskog, forum je pokazao da su mladi autori zainteresirani za cijeli raspon tema, od posve osobnih priča o vlastitoj obitelji, do traveloga i putovanja u Kinu, a ponajmanje ih zanimaju čisto političke teme.

A politika, programska politika (ponajprije državnih) televizijskih kuća u regiji, od kojih se očekuje da budu javni servis nezavisnim producentima, bila je u fokusu okrugloga stola Položaj televizijskog dokumentarca u regiji. Vodio ga je domaći autor i novinar Igor Mirković, usmjeravajući otvoreni dijalog nezavisnih producenata iz regije i nazočnih televizijskih ljudi prema pronalaženju mosta izmađu kreativnog dokumentarca i televizije, koja bi, kako je formulirao Veran Matić sa srbijanskog B52, očekuje da bude motorna snaga dokumentarizma. Pokazalo se da dokumentaristi i producenti u regiji, osobito oni na području bivše Jugoslavije, imaju slično negativna iskustva. Nezadovoljni su jer državne televizije kupuju strane emisije zapadne proizvodnje, a ne podupiru domaću prizvodnju i vode ’autističnu’ programsku politiku, što nezavisne producente prisiljava na ’partizanski’ način produkcije.

Vrijeme za premijere: Puhovski i Tanja Golić

Osim toga, javne su televizije pod sve većim pritiskom komercijalizacije i nisu zaintereresirane za kreativni dokumentarac nezavisnih producenata, ni kao (ko)producenti ni kao prikazivači (ako se ipak pojavi u program, kreativni dokumentarac ne može osigurati prime-time, jer nije marketinški isplativ). Uočena je i slaba razmjena dokumentaranih filmova u regiji, pa tako Igor Mirković ne pamti da je Hrvatska televizija prikazala neki film iz regije, kao što su i televizije drugih zemalja nezainteresirane za hrvatski dokumentarac. Specifičan je problem HRT-a i to što, kako kaže Mirković, zbog velikog broja zaposlenih redatelja i scenarista, u dokumentarnom programu nema mjesta za vanjske autore i što se ne njeguje autorski dokumentarizam. Zato Nenad Puhovski smatra da bi, osim nadzora potrošnje javnog novca, trebalo zajedno raditi pritisak iznutra i izvana na televizije da se otvore nezavisnoj produkciji, pa tako ’izliječiti’ i autizam samih filmaša, koji ništa ne poduzimaju. Hoće li se nešto slično dogoditi, pokazat će vjerojatno godina pred nama i novi regionalni susret 2007. s novom Zagreb Doxovom ponudom sasvim kreativnog dokumentarca.

Pitching forum

S dopuštenjem g. Nenada Puhovskog, fotografije su preuzete iz web-arhiva ZagrebDoxa.

Diana Nenadić