Amarcord

Bunarenje po sjećanjima: Salon Ruža

Uz 76. godišnjicu Kinokluba Zagreb

Ako te potreba natjera da kupiš blokić karata za vožnju čuvenim, ’omiljenim’, odnedavno ’niskošuljajućim’ obnovljenim ZET-om, što će reći Zagrebačkim električnim tramvajem ili kako se negdar pisalo — tramwayem, moraš sa Jelačić placa u Prašku. Nakon dvadesetak koraka pored nekadašnjeg Singera stižeš do, za nas iz TŽF 14 uvijek zanimljiva dućana Foto, koji je prvi u socijalizmu demokratizirao prodaju filmske trake, onu iz DR Njemačke, koja se najprije zvala ’istočna Agfa’, a potom, zbog autorskih uzrujavanja kapitalističke — SR Njemačke, Orwo, od Original Wolfen i to — po masnim cijenama. Nakon što si pomnog razgledao ’auzlog dućana Foto’ moraš pažljivo hodati jer se, iza Likumova salona koji je danas tužno vidjeti i još pokojeg dućana, muškima nezanimljivih, smjestio Marićev prolaz. Tu treba udesniti i doći do prodavaonice karata.

Isto tako mogao si (a i danas možeš) doći na to mjesto iz Gajeve ulijevivši odmah iz novodograđenog hotela Milinova, sada Dubrovnika, a prije kafića debelog, čuvenog i pokojnog Čarlija, koji se smjestio umjesto negdašnje mesnice zbog koje još i danas neke bakice, tada pucice od formata — žale. Tu se, sjećaju se, mogao nabaviti najbolji ’šinkenbraten’ u gradu, a lovci su tvrdili i najbolji ’jegervuršt’, o čemu bi odnedavni ’Stotiša’ — Dragutin Tadijanović, sa stanom u Gajevoj 2a, mogao mnogo više kazivati. Kada tu, iz Gajeve, skreneš, ne stižeš odmah do ZET-ove prodavaonice, nego do staklenih vrata Salona Ruža modistice za ženske šešire, kape i svakojaka pokrivala, koja su i u vrijeme ’drugarica’ bila tražena roba, pa virkaš, jednom nogom na stubi, ne bi li ugledao druga ’gazdu’ koji gazdarici, vrijednoj i marljivoj Ruži Oreščanin, u taj sat obično pomaže premještati tuljke s ’friškim’ modelima na najvišu policu regala u dućanu. Danas se tu nepravedno kočoperi kričavi Benetton... U ono doba tu se nalazila ’depadansa’ KKZ-a iz TŽF-a 14.

Kada nije bio uz pult, radio bi iza rečenoga regala koji je poveći prostor dijelio u dva, prvi za opsluživanje mušterija, a drugi za — proizvodnju....

Tamo su dvije drugarice, gospođa i gospodična (druga je bila i glavna glumica u Pansinijevu filmu U jednoj maloj tihoj kavani) radile šešire i tamo se vječno pri peglanju namočena pusta pušila para osebujna mirisa. Tu bi Miloš Oreščanin, suprug modistice Ruže, također boravio, uz otvoreni ormar u kojemu su vjekovale njemu drage igračke, tada skupocjena filmska kamera za snimanje na 16 milimetarsku traku — Zeiss ikon. Kamera je ležala u kovčežiću od čvrste kože, iznutra obloženu zelenim filcom iz kojeg se, kada bi otvorio poklopac, širio miris savršeno obrađena čelika premazana grafitnom masti protiv korozije. Duguljasta u vertikali, s prednje strane nosila je objektiv, jasno, Zeiss ikonov (kao danas Sonyjeve videokamerice) koji se na površinu filmske sličice ’oštrio’ s pomoću ’distancmesera’ izvučene u zonu ’zuhera’.

Kameri je u pretincu ormara pravio društvo i Zeissov kinoprojektor, koji je bio izvan svojega kovčega za transport, uvijek spreman za projekciju na suprotnu stijenu, koja je čistoćom bjeline odavala čestu brigu ličilačke četke. Kada sam, pozvan, prvi put došao u ’salon’, u prolazu, prepoznao sam kameru, onu istu iz Ogulina kojom su Oreščanin i Vladek Hoholač snimali film o izgradnji hidrocentrale Gojak u ljeto 1958. godine. Izgledala je moćno u odnosu na moju ’simensicu’, što se jasno odražavalo u mojim očima, na što je, zapazivši pogled žudnje, ’gazda’ Miloš uzvratio starom crnogorskom poslovicom: »U ruci Mandušića Vuka svaka je puška ubojita...« Zahvalio sam pogledom, no ipak, kao zarepak, pojavila se misao mojega djeda, koju mi je često lijepio za uši: »Zapamti, sinko, bez alata nema zanata.«

Kako je Zlatku Sudoviću te 1958/59. bilo dosta predsjednikovanja u novoobnovljenom KKZ, a i zbog ’odlaska na novu dužnost’, predsjednikom je postao — Miloš Oreščanin. Kontali smo...ima sve; i kameru i projektor i bogate rođake u Amerikama koji su ga opskrbljivali 16 milimetarskim Kodakchromom — vrhuncem filmskog materijala u to doba, pa mu neće trebati ništa od klupske sirotinje. Volio je klub. Bio mu je veliki ispušni ventil kada bi mu se ženski šeširi njegove supruge Ruže popeli na vrh uvijek pedantno počešljane glave...

U njegovo doba završio sam i klupski tečaj koji je vodio čuveni dottore Pansini, Miče Pansini, majstor za uho, grlo, nos i filmsku umjetnost. Kao završeni tečajac imao sam pravo dobiti filmsku traku, jasno ako mi komisija odobri scenarij. Bi odobreno i istu večer predsjednik Oreščanin iz ormara na ’rolo’, a pod debelim lokotom, izvadio je i predao mi kutiju od 120 metara Superpana, 16 milimetarskog negativa, da s njim učinim što i kako znam.

Znajući da imam ’siemensicu’ za koju se film morao prematati u petnaestmetarske kasete, s vremena na vrijeme dao bi mi, u crni papir umotane, restlove filmskog materijala od pet, šest metara dužine, koje nitko nije mogao iskoristiti bez rizika da mu se ’belihta’, nehotice osvijetli. Kako sam imao aparat za povećavanje fotografija, poljski Krokus, iskoristio sam nosač ’glave’ kao vertikalni stalak ’simensici’ i nakon nekoliko dana crtanja tušem po papirima i rezuckanja elemenata od kolaž-papira, na tim restlovima načinio sam animirani film Automobilija. Jedini koji je taj filmić vidio kao mogući start jednoj djelatnosti u klubu bio je Oreščanin, dok su ostali vrednijim smatrali grebanje po filmskoj traci. Tako su ’autoriteti’ na neko vrijeme razvodnili moje animatorske ambicije...

Oreščanin je snimao obiteljske i putopisne filmove na način koji je oduševljavao njegov naraštaj. Lijepi kadrovi, zalasci sunca, vedute mjesta i način života u njima bile su preokupacije većine kinoamatera staroga kova. Mladci mojih godina nisu imali strpljenja gledati takve filmove pa su izlazili iz dvorane KKZ-a na TŽF 14 u podrumu dok ’starci’ ne izvrte svoje...

Očiti animoziteti mladih lavova otjerali su neke divne ljude iz kluba, pa su oni svoju prikazivačku aktivnost nastavili privatno okupljajući se u Speisesaale, u kojima bi dominirao projektor, ali i kućna prijateljska atmosfera uz kavicu i tanko narezan pršut uz kozji sir i Kraljevinu iz Zeline. Miloš je pak svoje prijatelje pozivao — iza regala, uglavnom poslijepodne, dok je dućan bio otvoren i u njem sa mušterijama ’ordinirala’ Ruža, dok bi se u drugom dijelu, onom ’pogonskom’ — vrtjeli filmovi.
Miloš je volio red i u klubu. Pritom ne mislim na metlu i partviš, nego prije svega na čuvanje klupske imovine. Mlađim snagama to baš i nije bilo urođeno. Dolazili bi završiti tečaj, dobiti traku, načiniti ’genijalni film’ i ušmucati se potom u Jadran film na fond ili na televiziju. Iskusni je Oreščanin to znao i unaprijed upozoravao na sastancima uprave o potrebi razlikovanja ’vjernih i nevjernih’, no kako je socijalizam bio sustav u kojemu su svi bili jednaki, to su oni bahatiji, samouvjereni, oni poslije čijega je filma mogao biti i potop, koristili tako da posuđenu tehniku ne bi vraćali, čak su je i uništavali u ime ’stvaralačke ingenioznosti’. Jasno da su Miloša i njegovu desnu ruku, Vladeka Hoholača, a pomalo i nas ostale, naivne, koji smo kućnim odgojem popili malo k.u.k. šlifa, takva ponašanja dovodila do očaja koji bi pak doveo do poznatoga, ’a kaj to meni treba’ i ostavki nakon kojih bi stupanj svijesti o društvenosti kluba bio za ’štufu’ niži...

Kas sam otišao za snimatelja na Televiziju, moji susreti i djelatnost u klubu su se prorijedili, ali sam često znao navratiti iz Jurišićeve u Marićev prolaz po široki smiješak, informacije o ’novostima’ u amaterskom životu, po priču o novoj boleksici s velikim i svijetlim ’zuherom’ koja je — ’strašna stvar’, kao i o novome automobilu — Prinzu, kojim je zamijenio »...još dobru, ali ipak staru i sporu ’fauve bubu’«. Na svoju nesreću. Poginuo je u njem, kažu, na gotovo jednak način kao i Tomislav Kobija. Pri pretjecanju, naglo ubrzanje podiglo je prednji dio u zrak, kotači su ostali bez spoja s podlogom, a ostalo... nije teško zamisliti.

Ivica Hripko