Mali filmski razgovori

Bonace Ervina Debeuca

Možda je neki Napoleonov vojnik malo zabludio po ilirskim provincijama pa ostao zauvijek? I ostavio tragove, potomstvo? Kad sretnu Ervina Debeuca, ljudi se odmah uhvate njegova imena i prezimena, jer ime je njemačko, a prezime vuče na Slovence, i stanu ga ispitivati tko je i odakle je, kakva je on to mješavina, a Ervin, strpljiv i tih, kakav već jest, eto pune tri četvrtine stoljeća i još malo, odgovara kako je ime dobio od ujaka, a ujaku se sviđalo jer ima značenje jak, prodoran i htio je da njegov nećak bude baš takav cijeloga života. Čini se da mu se želja ostvarila jer Ervin je proveo život boreći se uporno, jako i prodorno da bi ostvario svoje i tuđe zamisli, koje su se počesto znale doimati posve nerealnim. A ipak bi uspio!
Otac Anton, toliki Hrvat da je baš namjerno ostao s ove strane granice, u Sušaku, kad su Talijani udarili među na Rječini (dobro, bilo je tu i nekih povijesnih silnica na koje Debeuci i nisu mogli mnogo utjecati), volio je ići u kino, a Ervin je uživao ići s njim, možda i zato što je Ervinova majka rano umrla, kad je on bio četverogodišnje dijete, pa se nekako još više vezao uz oca i uz čarobni svijet pokretnih slika, kako se već tada govorilo. Volio je maštati pa se i ta priča o Napoleonu i njegovu soldatu (De Beuc?), koji je, kažu, obitelji dao francusko, a ne slovensko prezime, tada činila mnogo zanimljivijom i zgodnom da bi se njome malo pravio važnim pred vršnjacima manje romantična obiteljskog podrijetla.

Rođen 28. travnja 1930. na Sušaku, što mu je i danas bitan podatak i pomalo sjetno priča o vremenima kad Sušak i nije bio pravi dio Rijeke već samosvojno mjesto, sa svojim navikama i običajima, sa svojim ritmom, Ervin Debeuc završava osnovnu školu, postaje maturantom Prve sušačke gimnazije (u to se vrijeme aktivno bavi veslanjem u četvercu s kormilarom i počinje se dokazivati kao osoba koja voli društvo, a u društvu ne bježi od dobre čaše vina), pa zatim malo studira pravo i ubrzo se, od 1950. do 1953. godine, prebacuje na Višu novinarsku školu u Zagrebu. Novinarsku je karijeru počeo na Radiju Rijeka, a zatim nastavio u Novom listu. Bio je i urednik tvorničkih listova Brodograditelj u Brodogradilištu 3. maj i Vjesnik Luke Rijeka, a kako se već tada zagrijao za sve oblike aktivnosti Narodne tehnike, koristi se svakom mogućnošću da propagira djelatnosti i samu organizaciju Narodne tehnike, odnosno Zajednice tehničke kulture, u Riječkom listu, Novom listu, u emisijama Radija Rijeke, poslije i preko riječkog dopisništva Zagrebačke televizije, još kasnije na HRT-u. Ponosno ističe da je dugo bio i dopisnik Tehničke kulture.

Slikarstvom se bavio još od gimnazijskih dana, radovi su mu zapaženi i pohvaljivani, a shvativši da ga iznad svega zanima detalj, da je akvarel tehnika u kojoj nisu dopuštene greške i da u radu ima potrebu za popravljanjem i poboljšanjem, sve dok ne bude zadovoljan postignutim, bira tehniku ulja, slika ponajviše marine i pejzaže, i ne sluteći da će ga to obilježiti za cijeli život. Jer, izrazita sklonost likovnosti dovodi ga 1947. u fotosekciju Sindikalnog kulturno-umjetničkog društva Jedinstvo. Tu njegove fotografije zapaža Jure Mažuran, tadašnji predsjednik Fotokluba Zagreb i Foto-kinosaveza, pa mu daje dodatni poticaj za bavljenje fotografijom. Ponajviše snima tadašnju djevojku, a sadašnju suprugu. Eto kamo sve umjetnost može odvesti čovjeka!

Godine 1955, na Prvoj izložbi fotoamatera početnika u Rijeci, dobio je diplomu za fotografiju Bonaca. Ta prva nagrada u njegovu stvaralačkom životu pokazat će se na neki način sudbonosnom. Otvorit će mu nove vidike, dati poticaje, tada mladu novinaru pokazati da je dobro usmjeren, da ima osjećaj za detalj, za ono što je važno. A i svojim će se imenom ta nagrađena fotografija pokazati znakovitom. Ervin će provesti život poput mora, u znaku bonace, smirenja, reda, strpljivosti, ali i skrivene snage, nemira pa i bijesa, koji ga tjeraju na stalno nove pothvate, na nove inicijative i napore, kako bi sebi, a još više drugima, mlađima, otvorio mogućnosti za bavljenje onim što ih zanima.

Dalje je sve išlo kako se moglo i očekivati. Debeuc je od 1955. tajnik Kluba foto- i kinoamatera u Rijeci, neko vrijeme tehnički referent u klubu, od 1956. tajnik Kotarskog odbora Narodne tehnike Rijeka, a 1959. godine inicijator (uz Krunu Heidlera, koji tada često dolazi u Rijeku, kao svojevrsni headhunter zaljubljenika u tehničku kulturu i, iznad svega, u film) i osnivač samostalnoga Kinokluba Rijeka. Od 15. svibnja te godine, kad je klub osnovan, do 2002, u više je navrata bio tajnik, potpredsjednik, predsjednik i voditelj umjetničkoga savjeta kluba, član više žirija za izložbe fotografija ili revije filmova, član priređivačkih odbora, urednik više biltena, kataloga i drugih publikacija, član organizacijskih odbora tri fotosalona, jedne domaće i dvije međunarodne izložbe umjetničke fotografije More. Neprofesijskim se filmom počeo baviti u doba kad se snimalo na restlovima tonske trake, a među posljednjim je klupskim aktivnostima prije nekoliko godina uveo tečajeve informatike, shvativši zahtjeve vremena u kojem živimo. Između je smješten bogat i sadržajan životni put Ervina Debeuca.

Zanimalo ga je mnogo toga. Prije pedesetak je godina bio članom SRD Luben, Jedriličarskog društva Galeb, Centra za podvodne aktivnosti (s inženjerom Josipom Medurom osnovao je i poseban odjel za podvodna snimanja), sudjelovao je u planiranju lučice Đeletićevo, suosnivač je Fotokluba Color, a 1960. inicijator osnutka Centra za kinodokumentaciju, kao dragocjena filmskog arhiva grada Rijeke, koji snima i čuva filmsku dokumentaciju o svim važnim događanjima u privrednom, društvenom, kulturnom i sportskom životu grada.

Zaposlen je kao činovnik, pa novinar, ubrzo postaje filmski i TV-snimatelj, prvi u Rijeci i među najboljima u Hrvatskoj. Sa žarom u očima priča o snimanju broda koji tone kod Omišlja. S kolegom se uvukao u utrobu olupine, da bi snimio što atraktivnije kadrove, pa su u zadnji čas, prije potonuća, pobjegli i skočili u kajićkoji ih je čekao. Uvijek bira najteže pa se kao filmski amater bavio i animiranim filmovima. Kao predavač djeluje u tadašnjem Domu pionira (danas Domu mladih u Rijeci), prenoseći znanje o filmu djeci, ali i polaznicima Učiteljske škole u Rijeci. Mnogo čita o filmu i o umjetnosti filmskog i televizijskog snimanja, jer ga to zanima i jer shvaća da će najveći dio radnoga vijeka provesti kao profesionalni urednik-snimatelj na televiziji. Uvidjevši kako mu treba i formalno obrazovanje, upisuje se na studij kamere na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, od 1971. do 1976, a zatim odlazi i na Fakultet dramskih umetnosti u Beograd, ne bi li tamo položio posljednji ispit i dobio tu diplomu. U Zagrebu je bio u klasi Nikole Tanhofera, i snimio svoj diplomski film u selima iznad Senja, gdje jednostavno nije bilo dovoljno (ili nije bilo uopće) struje, a Tanhofer je tražio što više svjetla i odnosa svjetla i sjene! Film nije nikada dovršen po njegovim zahtjevima, a Debeuc se na poziv znanca uputio u Beograd pa shvatio da mu je od Rijeke do Beograda predugo i preskupo putovati, da prečesto stigavši na ispit shvati kako profesora nema, ili da nema vremena za njega i jednoga je dana odustao.

Supruga je tada radila u Jugoliniji, djeca su rasla, kći se nije odveć zanimala očevim poslovima, ali je sin naslijedio njegovu ljubav prema snimanju, pa otišao i korak dalje, kvalitetno se izučio i dokazao i u montaži, kojom se Ervin nije mnogo bavio, iako je savladao osnove i te tehnike.

Godine 1981. suorganizator je XIV. republičkog festivala amaterskog filma, a 1997. član Organizacijskog odbora 29. revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva. U međuvremenu snima razne zanimljive stvari, bilo profesionalno, kao urednik-snimatelj na televiziji, bilo opuštenije, kao član Kinokluba Rijeka, odnosno Liburnija filma, pod kojim imenom djeluje od 1971. godine. Među zadacima za pamćenje izdvaja otvaranje Zvjezdarnice riječkog Akademskog astronomskog društva, Jadranske susrete podvodnih aktivnosti, organiziranje ekipe za snimanje relija riječkog kluba Old Timer, odlazak riječkih astronoma u Mađarsku i mnoge druge. Snimao je i brojne namjenske i edukativne filmove.

Za film Rijeka luka — Luka Rijeka dobio je 1985. Nagradu Grada Rijeke. S redateljem Nikolom Lorencinom snimio je i film Tito u Kraljevici. Velika mu je želja bila snimanje igranoga filma. Htio je u tom snimateljski možda najzahtjevnijem mediju iskušati sve ono što je godinama učio o snimateljskom zanatu, dokazati se i tu, kao što se uspješno dokazivao na svim drugim područjima, no nekako je ispalo da nije bilo prave prilike. Pa ipak, snimio je dječji igrani film Sigurko, o sudjelovanju djece u prometu, i na taj način donekle ostvario svoju želju.
Najvećim djelom ipak smatra učenje i osposobljavanje velikoga broja mladih ljudi za bavljenje filmom i videom, od kojih dio i danas radi u pojedinim televizijskim kućama, a ima ih bogme i na Akademiji za film!

A onda su stale stizati i nagrade. Odavno je dobio najprije brončanu, a zatim i srebrnu plaketu Boris Kidrič, za osobite zasluge u širenju tehničke kulture proglašen je Zaslužnim članom Narodne tehnike, u povodu dvadesete obljetnice djelovanja te organizacije, a Plaketu Kinosaveza Hrvatske primio je u povodu proslave pedesete godišnjice amaterske kinematografije u Hrvatskoj. Ponosi se Nagradom grada Rijeke za razvoj filmskog stvaralaštva i Priznanjem Narodne tehnike prigodom četrdeset godina rada i djelovanja organizacije.
Možda je ipak najviše uživao radeći kao suradnik u monografiji Sto godina filma u Rijeci, u izdanju Muzeja grada Rijeke. I o njemu se u toj knjizi dosta piše, što ne čudi s obzirom na ulogu koju je imao i još je ima u riječkom neprofesijskom filmskom stvaralaštvu, ali i u svim ostalim segmentima riječke i hrvatske filmske povijesti. No, više mu znači njegov prinos u knjizi, svi oni brojni podaci, informacije i činjenice koje je utkao u stoljetnu kronologiju.

Ervin Debeuc je i otac KRAF-a, Kvarnerske revije amaterskih filmova, pokrenute davne 1969, koja je 2003. okupila više od 130 sudionika iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Češke, Italije, Makedonije, Poljske, Slovačke i Švicarske, uz sudjelovanje pojedinih autora iz SAD i Belgije, a 2005. doživjela svoje 36. izdanje. KRAF je i prva hrvatska filmska i videorevija s radovima snimljenim ispod vodene površine, nastalim ponajviše u uskoj suradnji s Ronilačkim savezom i njegovim članovima. Među članovima Priređivačkog odbora 36. KRAF-a nalazimo, jasno, i ime Ervina Debeuca.

Salon umjetničke fotografije More prerastao je, opet na inicijativu Ervina Debeuca, u filmsku reviju istoga imena, pokrenutu u znaku i u vrijeme najave održavanja Mediteranskih igara u Rijeci.

I u posljednjih je desetak godina Ervin Debeuc iznimno aktivan. Tako je 1994. godine postao članom Izvršnog odbora Zajednice tehničke kulture i taj posao obavljao u dva četverogodišnja mandata, a zatim nastavio kao član Nadzornog odbora Zajednice tehničke kulture. Iduće je godine Povelju Hrvatske zajednice tehničke kulture dobio KVK Liburnija film, što se s punim pravom smatra i svojevrsnim priznanjem Debeucu.
Godišnju nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture za 1997. primio je kao još jedno u nizu priznanja, koja ga istodobno obvezuju na prihvaćanje novih zadaća, pa je tako 1998. izabran za člana Izvršnog odbora Hrvatskoga filmskog saveza, obavljao dužnost do 2002, a sada je član Nadzornog odbora HFS.
U više je navrata ponovno bio članom žirija raznih festivala i revija, posebno dječjih smotri na županijskoj razini, u Rijeci. Prima i Priznanje Zajednice tehničke kulture Primorsko-goranske županije za dugotrajan i izniman prinos razvoju tehničke kulture te Nagradu za životno djelo Zajednice tehničke kulture Rijeka za iznimne zasluge postignute u tehničkoj kulturi.
Umirovljeničke (?) dane provodi baveći se opet nešto intenzivnije slikarstvom, koje je dugo bilo zanemareno, zbog brojnih profesionalnih obveza koje je godinama imao, a ona stara sklonost detalju, slici koja vjernošću podsjeća na fotografiju, sve češće pronalazi kupce, iako Ervin ni danas ne zna odrediti cijenu za svoj rad. Već je nekoliko puta odlazio iz kluba, pa se vraćao kad bi zagustilo, kad su ga zvali jer je trebalo opet iskoristiti njegovo iskustvo, i dok sumnjičavo vrti glavom govoreći kako se klub uskoro seli u nove prostorije, smještene na četvrtom katu zgrade u središtu Rijeke, i da je to za njega jednostavno previsoko pa se neće baš mnogo tamo pojavljivati, čini se da će ipak pronaći snage i mnogo se puta popeti do tih šezdesetak četvornih metara klupskoga prostora koji im se sada čini golemim, iz perspektive dosadašnjih petnaestak, a za koje se dugo i uporno borio i Ervin Debeuc. Klub danas ima i profesionalnu tajnicu (koju, doduše, dijeli s još nekoliko udruga, ali je ipak i to golem i donedavno posve nevjerojatan korak naprijed) pa se čini kako je sve baš kako treba biti i gospodin Debeuc s nestrpljenjem čeka nove sadržaje, nove zadaće i spreman je još poneki put dati svoj doprinos, ako bude trebalo. A trebat će!

Duško Popović