MM izlog

Željko Sarić — kinegrafije na moho-sloju

Najnovija serija od sedamnaest slika, nastalih metodom snimanja kakvo omogućava SRF fotoaparat koji snima kontinuirano 360 stupnjeva, razlikuje se od prethodnih slika što ih je autor ostvario snimajući spomenutom kamerom.
Razlika je tih fotografskih ili, točnije, kinegrafskih (jer se kreću film i snimatelj) slika od dosadašnjih autorovih ostvarenja u temi i metodi snimanja, a time i u izgledu samih artefakata.
Sve su slike nerazdvojni dio cjeline i — osim izdvojeno — nužno ih je sagledati u cjelini.

Sve su slike snimane dok je kamera u ruci snimatelja bila u položaju koji omogućuje vertikalnu rotaciju aparata.
Sve su slike crno-bijele i iste su veličine.

Tema:
U Zagrebu, na jugozapadnom rubu Cvjetnoga naselja, uz Slavonsku aveniju, na rubu parka pored Pedagoške akademije, kamo se dolazi Gagarinovim putem, izgrađena su početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća tri nebodera. Uskoro su dobila i popularni naziv, Rakete. Zgrade su projektirane kao konstrukcije visoke sigurnosti, otporne na najjače potrese. Kutovi objekata dodatno su pojačani kontraforama koje se prema dnu zgrada šire, pa izdaleka pobuđuju asocijacije na rakete u sklopu lansirne rampe.

Danas se te tri zgrade, jedine toga tipa u nas, doimaju gotovo zastrašujuće. Spojene dvjema etažnim terasama, garažama i stubama što povezuju vodoravne ploče betona, posebice podrumski i garažni dio, osim što su nehumane u svojoj ideji, zbog mraka i betona koji se osipa i puca, reprezentanti su straha. Betonski su potpornji izobličeni, metalna struktura viri na mnogim mjestima kroz otrusinske rupe na potpornjima, ograda stuba je popucala; općenito — svuda su pukotine i znakovi raspadanja materijala.

Mrak donje etaže garaža toliko je strašan da se čini idealnim mjestom za neki krvni delikt, silovanje ili otimačinu nepoznatoga počinitelja za kojim se traga.

U kontekstu tog ambijenta, uzevši, dakako, u obzir sve komponente ambijentalnih vrijednosti toga možda budućeg spomenika kulture, valja sagledati Sarićevu seriju slika.
U takvu ambijentu može se naići ili na ljude koji su dovoljno dugo u njemu da ga više i ne zapažaju, ili pak na one koji su zbog razloga opće kataklizme morali tuda protrčati da bi spasili goli život. Potresi raznovrsnih provenijencija mogu, dakako, biti povodom za silazak u taj ambijent. To su potresi i stresovi domaće, ali i međunarodne, globalne naravi. Na njoj se izmjenjuju spektakularne, medijski popraćene katastrofe —poplave, potresi, odroni zemljišta, urušavanje rudnika — u alternaciji s ratovima ili epidemijama. Valja, dakle, uočiti ponderabilitet cijelog toga snimateljskoga pothvata, koji u svojoj metaforičkoj razini zahvaća uže (lokalno) područje tobožnje sigurnosti od svakoga, pa i najjačega, potresa velike magnitude do trešnji globalnih razmjera. Upravo to proklamirano, programski izgrađeno mjesto betonske metafore ujedno je i mjesto ironije u kojoj se pobjeda rada urušava u vlastitoj laži. Uostalom, to je i mjesto gdje se ljušti impotentna megalomanija zapadne civilizacije, koja je svaku svoju besmislicu dobro kapitalizirala, a katastrofu pretvorila u zabavni program.

Strah na ulicama, panika, bijeg, posrtanje s mjesta apsolutne sigurnosti — sve je to nekako normalna, očekivana emocionalno-socijalna reakcija koja progovara o dubokoj ljudskoj reakciji na potres, upravo na mjestu lažnih obećanja u koja često volimo vjerovati sve dok razorna energija ne pokaže svoju snagu.

Serija slika, označenih vrstom kinegrafija, snimanih pokretnim filmom i kamerom koja se vrti oko osi 360 stupnjeva, posveta je znamenitom Vološćanu Andriji Mohorovičiću, prema kojem se otkriće seizmičkih valova na dubini od 55 kilometara naziva Mohorovičićev diskontinuitet, a taj Zemljin sloj moho-sloj. Hrvatski znanstvenik otkrio je važnu činjenicu o uslojenosti Zemljine kore proučavajući upravo potresne aktivnosti. Njegovim imenom počasno je nazvan jedan krater na Mjesecu.
Uistinu, proučavajući posljedice potresa, Mohorovičić je morao doći do otkrića diskontinuiteta, procesa koji nekim ritmiziranim sinkopama, distorzijama, razmazivanjima ili brzim brisanjima prepoznatljiva oblika i bilo kakve stabilnosti u perceptivnom polju zapravo pruža uvid u to da samo mijena stalna jest.
Amortizeri koji trusno zemaljsko postolje čine podnošljivim već su davno dotrajali i u betonu, koji se raspada a trebao je biti metafora sigurnosti čak i unutar isprazne političke retorike.
Tematizirajući strah i paničan bijeg u sveopćem rušećem ambijentu magnituda potresa, »energije oslobođene u obliku elastičnih valova«, Sarić zapravo bilježi duboke potrese u dubini nas samih.
Iz predgovora u katalogu izložbe

Vladimir Gudac