Revije i festivali

25 fps: Kruha i eksperimenta!

25 FPS — 1. internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 21-25. rujna 2005.

Repertoarna su nam kina više prazna nego puna, a ona rubna, za ljubitelje (multi)medijske ezoterije, jedva skupe šačicu posjetitelja. No, organizira li se u njima festival, sve će se bitno promijeniti. Zagrepčani, i općenito našijenci, u posljednje vrijeme toliko vole festivale da su zbog njih zavoljeli čak i film. Da apsurd bude veći, čini se da su počeli voljeti čak i najmanje komunikativnu od svih filmskih vrsta, koju zaobilaze čak i zakleti filmoljupci — eksperiment!
Taj specifični lokalni trend potvrdio je potkraj rujna i Prvi internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, udomljen u zagrebačkom Studentskome centru. Premda bi brzinska anketa pokazala da većina njegovih gledatelja, familijarnija čak i s pikselima, vjerojatno ne zna što znači šifrirani naslov (25 frejmova u sekundi u video pal-sustavu), poziv na okupljanje pred malim (MM) i velikim ekranom SC-a zdušno je, pa čak i masovno, prihvaćen. A pokretačka jezgra 25 FPS-a iz istoimene udruge (Mirna Belina, Marina Kožul, Simon Bogojević-Narath i Vladislav Knežević) tako je dobila zadovoljštinu za izbacivanje svoje emisije Videodrom iz programske sheme Hrvatske radiotelevizije, gdje su svojedobno, tek jednom mjesečno, nenametljivo nudili općinstvu susret s eksperimentalnim i videootajstvima. Uskraćivanjem toga prikazivačkog kanala, a u kontekstu ostalih uskrata u sve komercijaliziranijoj kulturnoj sredini, dobili su i bitan argument za pokretanje svog i još jednog hrvatskog filmskog festivala.

Z-reactor, Kazuhiro Goshima

Uz nužne festivalske dodatke, kao što su posebne projekcije (radovi produkcijske kuće Autour de Minuit, izbor iz Videodroma i festivala u Clermont-Ferrandu), retrospektive (hrvatskog, američkog i japanskog eksperimenta), te osmišljeni predavački nastupi članova žirija (Calmin Borel, Fred Camper i Hrvoje Turković) novi festival pokazao se u koncepcijskom i sadržajnom smislu svojevrsnim produžetkom Videodroma. Podsjetimo, svaka televizijska emisija bila je zamišljena kao tematsko-problemski blok sastavljen od nekoliko recentnih filmskih i/ili video egzemplara. Po tom modelu, festivalski program 25 FPS-a podijeljen je na četiri različita programa. Prvi, naslovljen Tvorci hibrisa, svakako metodološki najbogatiji i možda produkcijski najraskošniji, odlično je poslužio za zagrijavanje publike nedovoljno izložene eksperimentu, a predstavio je i nekoliko poznatijih imena, poput Matthiasa Müllera ili britanske animacijske braće Quay, koji su svoje premijere imali na splitskom festivalu novoga filma i videa ili na Animafestu. Štoviše, započevši program upravo s Igrom (M. Müller — Ch. Girardet), napetim found footage kolažom koji zumira i novom dramaturškom logikom slaže reakcije publike kazališnih i filmskih predstava izvučene iz poznatih igranih filmova, tvorci 25 FPS-a kao da su (s određenom dozom autoironije) htjeli najaviti da će se itekako poigrati očekivanjima i percepcijom publike. Nije to bio i jedini film kojemu je kao gradivni element poslužila filmska baština. Miljenik organizatora (i dobitnik posebne nagrade udruge 25 FPS) bio je i Leptir ljubavi Nicholasa Provosta, u kojemu zrcalno razlomljeni fragmenti Kurosawina Rašomona začudnim leptirastim oblicima poetiziraju ljubav. No, većina radova u prvom programu ipak je imala netaknute izvore poduprte visokom produkcijom i (digitalnom) tehnologijom. Hi-tech-nadrealizam (Perpetuum mobile u zemlji meda i mlijeka, Al+Al), (de)konstrukcija fizičkog/urbanog prostora (Radovi Hendricka Dussoliera) ili metafizičko pozicioniranje tijela u prostoru (npr. Odlučili smo ne umrijeti Daniela Askilla) ugodno su se nadopunjavali i izmjenjivali s fantazmagorijama u Muzeju utvara braće Quay ili dojmljivim antigravitacijskim plesom Iz moje perspektive Carla Stevensona, tvoreći raskošnu eksperimentalnu paletu. Drugi program, zvan Strukture u vremenu, donio je blago hlađenje prilično hermetičnim i jednoličnim programom, koji je, srećom, ipak sastavljen od pojedinačno dobrih i mahom apstraktnih radova izražena (akromatskoga) grafizma. Zbog programski bliska naguravanja radova sličnog vizualnog habitusa, pa i zvučnog zapisa, neki su se zanimljivi radovi (primjerice; Par nepar par Barbare Doser i Sinus_prolaz Didija Bruckmayra i Michaela Strohmanna) pretopili i izgubili u projekciji. Zato je veću šansu da bude zapažen (i nagrađen) imao film Upute za svjetlosno-zvukovni stroj Petera Tscherkasskyja, još jedna uspjela found footage dekonstrukcija poznatoga štiva, ovaj put špageti-vesterna i njegove ikonografije. Iz toga programa nagradom je ipak izdvojen još jedan film, Z-reaktor Kazuhira Goshime, dojmljiva meditativna studija urbanoga (tokijskoga) prostora noću. Slikom riječi, festivalski program trećega dana izrazitije se poetizirao i vratio bliže konkretnoj stvarnosti. U prvom slučaju, nije se poetiziralo samo slikom, nego i zvučnim zapisom, čak u tri rada. Stihovi Konstantina Kavafisa nadahnuli su Pamćenje tijela Katarine Athanasopoulou, poezija Roberta Frosta miljenika publike, film Pan s nama Davida Russoa, dok je rasplinute vedute pustoga bolivijskoga grada pratio intimistični zvučni zapis u argentinskom filmu Uyuni Andrésa Denegrija, jednom od najboljih (i nagrađenih) filmova festivala. Predstavljanje filmova međuprostora, kako svoje festivalske akvizicije nazivaju selektori/ce, završeno je pak programom Preoblikovanje habitata, vizualno privlačnim studijama arhitekture i prostora, naglašeno stroge forme, koja je sveukupno gledajući dominirala cijelim prvim, uspjelim i dobro primljenim izdanjem 25 FPS-a.

We Have Decided Not to Die, Daniel Askill

Dakako, novi festival neće proći bez usporedbi sa deset godina starijim i slično usmjerenim splitskim saborom novoga filma i videa, a vrijeme će pokazati komu one idu u prilog. Za sada je vidljivo da je zagrebački daleko bolje organiziran, programski jasnije koncipiran (na temelju selektorskog poziva), a marketinški i dizajnerski bolje popraćen. S druge strane, splitski ima bitno širu i otvoreniju koncepciju, jer se ne definira usko kao festival eksperimentalnog filma i videa, nego i kao multimedijski izlog alternative. Alternativni kišobran pritom pokriva sve filmske vrste i filmu srodne medije, kratki i cjelovečernji film, pod uvjetom da se u tim okvirima i formatima nesputano alterira sve na što smo naviknuli ne samo u kinu nego i u svakodnevnome životu. Nesreća je Splićana što su ti rubni artefakti (osobito u formi kratkog i dokumentarnog filma te novih medija), postali tražena roba drugih i mnogo mlađih domaćih festivala. Sreća je pak Zagrepčana to što su programsku konstrukciju zasnovali na žanrovski i koncepcijski (možda čak odveć) raščišćenu terenu, za kojim nitko od drugih festivalskih konkurenata neće posezati. A hibridnim programom ipak su transcendirali u medijsko-tehnološkom (i estetskom) smislu limitirajući naslov festivala 25 FPS.
Tekst je izvorno objavljen u ’Vijencu’

Diana Nenadić