PRIPOVIJEDANJE U FILMU

Mora li narativni film imati naratora?

UDK: 791.221/.228:82-3

Iako postoji novija naratološka inercija da se smatra samorazumljivim kako pripovijest podrazumijeva pripovjedača, "onoga koji pripovijeda", to je podrazumijevanje višestruko dvojbeno. Naime, ukoliko se pripovijest u najmanju ruku pojmi kao priopćajno (komunikacijsko) predočavanje jedinstvenog zbivanja - ostvarivo u različitim medijima - jedino što se nužno podrazumijeva jest priopćivač, onaj koji je artikulirao priopćenje - a to je tipično autor, odnosno izrađivač/izrađivači pripovijesti. Utoliko se može reći da je autor pripovijesti taj podrazumijevani pripovjedač. Uvjerenje da naracija mora imati naratora različitog od autora stvorilo se vjerojatno pod utjecajem usmenopripovjedne situacije u kojoj i nema priče ako je netko svojim glasom ne ispriča, a taj i ne mora biti autor priče (niti se mora znati izvorni tvorac priče). No zapisane naracije, one koje se nalaze u tiskovinama, kao i one koje pratimo u kazališnim izvedbama, na filmu, u stripu itd., ne moraju uopće imati nikakva općeg prepoznatljivog naratora, usmenog iskazivača, niti moraju imati nekog od autora posebnog predočivača, nositelja vizura. Ali ga itekako mogu imati, no tek kao posebno i izričito uvedenu instanciju. Svaki pokušaj da se detektira i nekako podupre postojanje nekog nenaznačenog, nečujnog i nevidljivog općeg pripovjedača dovodi - u dosljednom izvodu - do autora, odnosno do komunikacijskog artikulatora filma - onoga tko je ustrojio film kao pripovjedno djelo. Doduše, postoji mogućnost da se "naratora" shvati kao svojevrsnu specijaliziranu ulogu autora, ulogu izvedivu iz vrstovne, generičke specifičnosti pripovjednog djela, odnosno zadanu osobitim tipom izlaganja - pripovjednog izlaganja - i po tome različitu od drukčijih uloga koje autor može preuzeti opredjeljivanjem za druge moguće tipove izlaganja. Imenovanje autora naratorom, tj. pripovjedačem, pri takvom bi se tumačenju svodilo na imenovanje takve sociokulturno standardizirane vrstovne uloge, odnosno na imenovanje funkcionalno-operativnog svojstva koje preuzima autor kad se upušta u specijaliziran tip komunikacije. No ni u tom slučaju nije riječ o nekoj posebnoj instanciji različitoj od autora dane pripovijesti. Uvođenjem pojma uloge naglasilo bi se da je izrada nekog djela određene vrste i vrstovno prikladne strukture osobita društveno-komunikacijska specijalizacija i pridavanje imena za tu specijalizaciju, za tu ulogu (u našem slučaju tzv. narator, pripovjedač) moglo bi pojačati svijest o toj društveno-komunikacijskoj dimenziji naracije, odnosno njezine specijalne društveno-komunikacijske prirode. Ustrajavanje na apriornom naratoru/pripovjedaču kao pojmu i pojavi posebnoj i od autora i od izričitih naratora u pripovjednom djelu ne donosi nikakve koristi konkretnoj (naratološkoj) analizi i interpretaciji nekog pripovjednog djela - ništa se u analizi strukture pripovijesti, pa ni u analizi socijalnih uloga koje preuzima autor, ne dobiva baratanjem pojmom naratora mimo pojma autora (izrađivača-priopćivača). Postuliranje "općeg naratora" beskoristan je teorijski potez, gledano s naratološkog, analitičkog stajališta.

Hrvoje Turković