FESTIVALI I REVIJE

Plešite, djevojke, plešite!

»Žensko pismo u filmskoj povijesti«, Popratni program, 5. Human Rights Film Festival, Zagreb, 8-13. veljače 2008.

UDK: -791.65.079(497.5 Zagreb):791.231"2008"(049.3) 791.231-055.2

Tekst se osvrće na filmove prikazane u popratnom programu ovogodišnjeg, petog Festivala filmova o ljudskim pravima u Zagrebu. Program, naslovljen »Žensko pismo u filmskoj povijesti«, konceptualno je predstavio trinaest filmova koje su režirale poznate redateljice, ali i koji tematiziraju specifično žensko iskustvo, te se stoga primijenio termin ženskoga pisma (écriture feminine). Prikazani filmovi, uz dekonstrukcijske, subverzivne i falogocidne prakse »ženskog pisma«, svakako zahtijevaju i kontekstualizaciju unutar trovalne povijesti feminističkog pokreta, jer nekad je ipak (bilo) dovoljno da filmovi budu samo politički. Tako bi se, prema autorici, trinaest prikazanih filmova ugrubo dalo podijeliti na one koji politički/revolucionarno djeluju pretežito (implicitno ili eksplicitno) angažiranim (feminističkim) sadržajem (Djevojke u uniformi, Leontine Sagan, 1931; Pleši, djevojko, pleši, Dorothy Arzner, 1940; Orlando, Sally Potter, 1992; Dnevnik mojoj djeci, Márta MĐszaros, 1984; Borovi i jele: sjećanje žena na život u socijalizmu, Sanja Iveković, 2002); one koji to čine naglašenom subverzijom tradicionalnih formi (Nasmijana gđa Beudet, Germaine Dulac, 1923; Mreže popodneva, Maya Deren, 1943; Ivančice, Vera Chytilová, 1966; Nevidljivi suparnici, Valie Export, 1977; Ručak s bakom, Barbara Blasin, 2001), i one u kojima su forma i sadržaj u jednakoj mjeri subverzivni spram tradicionalnih narativnih struktura (Jeanne Dielman, 23 Quai du Commerce, 1080 Bruxelles, Chantal Akerman, 1976; Sreća, Agnes Varda, 1965; Dogodilo se netom prije, Anja Salomonowitz, 2006). Premda su selektorice izabrale klasike isključivo europske te dva američke produkcije, sužujući tako gledateljsku viziju mogućih feminističkih (filmskih) strategija, reducirajući je na klasno, rasno i kulturno relativno homogenu skupinu žena (većinom bjelkinje srednje klase) — što je, sjetimo se, bila i glavna zamjerka feminizmu drugog vala — one su itekako bile svjesne ove programske praznine i same u uvodu na nju skreću pozornost, napominjući pritom da je ponuda, uza sve mane, prilično raznovrsna i stimulativna.

Mima Simić