RADOVAN IVANČEVIĆ (1931-2004)

Pojmovni film prema Radovanu Ivančeviću

Perspektive, I-VI, serija element-filmova, Filmoteka 16, Zagreb, 1972.

UDK: 165.7:7917.017.9:791 7.072 Ivančević, R.

U uvodu teksta autor postavlja pitanje može li film postavljati teorijske probleme i davati argumentirana pojmovna objašnjenja? Tradicionalna filmska teorija i kritika podrazumijevala je niječan odgovor, unatoč spekulativnom radu A. Astruca i S. Ejzenštejna. Čak su i modernistički filmovi (Godard, Antonioni, Rohmer...) bili dominantno narativni. No, u novije se vrijeme teorijski uočava rod obrazovnih, znanstvenih filmova — koji postoji od početka filma — o čemu pišu Carroll, Messaris i sam Turković. Upravo Ivančevićevi kratki filmovi iz serije Perspektive iskazuju visok stupanj vizualno-pojmovnog mišljenja. Paradigmatska je vrsta pojmovnoga filma element-film, poznat na engleskom govornom području kao single-concept film, ’film o jednom pojmu’ rabljen za nastavu. Oprema se u nas sastojala od maloga kasetnog kinoprojektora, u koji se umetnula plastična prozirna kaseta što je sadržavala namotaj osammilimetarskog filma u trajanju do 5 minuta, no bez zvuka. Uz kasete su priloženi popratni tekstovi kao sugestija o sadržaju mogućega komentara uz film, ali je odsutnost zvuka postavila pred filmove zahtjev nadasve vizualnog izlagačkog slijeda. Radovan Ivančević majstorski je vizualno objašnjavao umjetničko-teorijske termine i područje primjene tih pojmova.
Autor analizira Ivančevićeve strategije objašnjavanja, nabrajajući ih. Ostenzivno objašnjenje zorno je pokazivanje, opažajno konkretno ilustriranje i demonstriranje značenja pojmova, pa je, primjerice, pojam geometrijske perspektive objašnjen slikama stvarnih ambijenata u kojima su opazive usporedne linije što konvergiraju prema nedogledu. Rezultat tog objašnjenja razvijanje je sposobnosti identifikacije životnih pojava na koje se odnosi. Ali zorni su primjerci obično vrlo bogati i mogu ilustrirati više pojmova, pa se ključnim nameće problem usmjeravanja pozornosti baš na one osobine na koje se odnosi objašnjavani pojam. Zornost se dakle mora oprimjeriti, učiniti djelotvorno ilustrativnom, objašnjavalački djelotvornom te autor potom analizira metode kojima se Ivančević tako vješto služio. Prva je izbor prikladna primjerka (koji ima traženu osobinu), drugi je izbor dobra, odnosno čista primjerka u standardnu položaju (dakle primjerka u kojem je ta osobina uočljiva), a važni su i izbor dobre vizure, kao i višekratno i varijantno pokazivanje (obično je riječ o pokazivanju dobrih, ali različitih primjera).. Važno je potom i sužavanje područja pažnje, koje Ivančević ostvaruje tipičnom opisnom analizom, nizom bližih, izdvajajućih kadrova, ali i sužavanjem slike maskom kako bi se istaknuli važni dijelovi prizora. Važne su potom i shematizacija (eliminiranje nevažnih detalja) i dijagramatizacija, u kojoj se objašnjavalački ključna osobina predstavlja apstraktnim grafičkim rješenjem u kojem se gotovo posve gubi prikazivačka analogija s izvornim prizorom ili likovima (pa se linije obrisa zgrada kod Ivančevića produljuje točke nedogleda). Ivančević se često koristio i animacijskim oprimjerivanjem (u punoj slici, primjerice, brzom se animacijom likovi pretvaraju u shematizirane obrise), a animacijske transformacije i premještanja omogućuju da se vizualno prati proces shematizacije i dijagramatizacije. No, iako su nijemi, uz element filmu predviđena je i verbalizacija, živi komentar nastavnika koji će pridonijeti usmjeravanju gledateljske pažnje. Uostalom, i sam naslov Ivančevićeva filma verbalno indicira pojam, npr. ’Geometrijska perspektiva’.
Autor potom analizira i ostale tipove objašnjenja u Perspektivama, ističući kako je do sada izneseno oprimjerivanje zornosti korišteno i u svrhu dodatne razine strukturalnog objašnjenja, potom funkcionalnog, nomološkog, taksonomskog i povijesnog. Svaki taj tip objašnjenja ilustrira i tumači.
U sljedećem dijelu studije autor objašnjava što se zapravo čini kada se ’objašnjava’. Pojavu ili pojam objašnjavamo onda kad ga povežemo s drugim pojavama i pojmovima, kada ga smjestimo u kontekst našega šireg znanja i iskustva. Primjerice, ostenzivno objašnjenje povezivalo je općenitost (pojam, riječ) s pojedinačnim predmetima na koje se pojam primjenjuje, strukturalno objašnjenje povezivalo je općenite karakteristike s podređenim karakteristikama i s ostenzivnim aspektima pojava, nomološko je indiciralo općenite uvjete nastanka pojedinačnih pojava. Ivančevićeve Perspektive demonstriraju pritom očitu mogućnost da se gotovo svi tipovi objašnjenja aktiviraju u nadasve vizualizacijskom izlaganju.
Autor specificira i postupke pojmovnoga izlaganja kao slijeda objašnjenja, jedno se objašnjenje kod Ivančevića javlja kao razrada i dopuna prethodnoga. Iako za neku užu svrhu može biti dovoljan i jedan tip objašnjenja (npr. ostenzivna definicija može biti dovoljna za prvu orijentaciju o tome na što uopće primjenjivati pojam geometrijske perspektive), načelna je ljudska potreba da razumijevanje bude obuhvatno. Ivančevićev je pristup neizričito, ali nepogrešivo — polemički. Ono kao da polemizira s našom skrovitom, nesvjesnom uvjerenošću da znamo gledati, odnosno da znamo zašto vidimo tako kako vidimo. Utoliko su element-filmovi ustrojeni kao svojevrsne rasprave, disputi.
Filmsko izlaganje, dakle, može biti unikatne diskurzivne moći upravo zato što jest zorno, ali i zato što ta zornost omogućuje izrazito moćno ilustrativno, argumentativno povezivanje s najvišim pojmovnim odredbama, s najapstraktnijim mišljenjem. Nije vizualna konkretnost smetnja apstraktnom mišljenju, nego mu je najprirodnijim polazištem i osloncem, ističe autor, a njezino je svladavanje primarnom iskustvenom zadaćom apstraktnoga mišljenja.
Uz tekst je priložena i filmografija Ivančevićevih element-filmova. A u dodatku se daje ukupna Ivančevićeva filmografija.

Hrvoje Turković