MARTINAC

Ranko Munitić

Rukopis iz kojega je nastala ova knjiga još je jedan od onih koji su prije objavljivanja, zbog nekih maglovitih razloga, prikupili podulju povijest. Dovršen 1981, a zasnovan na razgovoru koji je njegov autor, filmski kritičar i publicist Ranko Munitić, godinu prije i namjenski, vodio sa splitskim majstorom eksperimentalnog filma i pjesnikom Ivanom Martincem, odležao je u raznim ladicama punih trideset godina i tako uspio nadživjeti obojicu svojih aktera. Na takvu sudbinu osudila ga je, kako kažu bolje upućeni, tvrdoglava nepopustljivost koja je vladala s obiju strana autorskog stola. Prema jednoj verziji prijeporne su bile gole sitnice, prema drugoj koncepcija buduće knjige ili monografije o Martincu, kojoj je transkript toga razgovora trebao poslužiti kao sirovina. Munitić je dijalog pretvorio u niz Martinčevih monologa koji slijedi putanju njegova života, rada i mišljenja, a u njega umetnuo Martinčeve tekstove, pjesme, sinopsise, (dotadašnju) filmografiju, dokumente... No prijatelji su se na koncu ipak razišli poluobavljena posla, prepustivši razloge razlaza usmenoj predaji.

Martinac je preminuo 2005, nakon što je već bio objavio svoju automonografsku knjižicu u prvom licu, uključivši u nju i fragmente Munitićeva intervjua te nedovršena uvodnog eseja za nedovršenu knjigu, pod naslovom Tragovi lutalice. Munitić je otišao njegovim tragom četiri godine poslije, nakon što je izrazio želju da i njegov Martinac, također u monološkom prvom licu, ugleda svjetlo dana. Naručitelju nedovršena projekta, Hrvatskom filmskom savezu, ostala je dvojba: treba li udovoljiti autoru zapravo neautorizirane knjige i kako joj uopće pristupiti tri desetljeća poslije, kada se ni Munitić ni njegov predmet više ne mogu umiješati, ali ni pomoći u potrazi za nestalim i/ili nepopunjenim stranicama neobjavljena rukopisa?

Odgovor na ta pitanja držite u rukama. Materijalizirao se, dobio čvrst oblik knjige kojom se čitatelja vodi u neko drugo vrijeme i zrele srednje godine splitskoga filmskog mislioca, u doba kada još nije bio snimio ni napisao sva svoja važna djela, ali je o mnogima, i prošlima i budućima, i svojima i tuđima, intenzivno razmišljao, govorio pa i pisao. Pročitavši Munitićev rukopis ne samo kao mozaičan portret osebujnog umjetnika i intelektualca nego i kao svjedočanstvo o (kulturnom) prostoru i (povijesnom i umjetničkom) vremenu u kojem je njegova fascinacija filmom nastajala i rasla, odlučili smo ga objaviti u njegovu izvornom, premda okrnjenu obliku.