TEORIJA FILMSKE GLAZBE: kroz teoriju filmskog zvuka

Irena Paulus

Kad je prije desetak godina odlučila znanja iz svoje matične struke, muzikologije, primijeniti na području filma i povezati s filmologijom, Irena Paulus pionirski je zakoračila u potpuno nerazvijeno znanstveno područje u našoj sredini, jer se dotad nitko od hrvatskih filmskih znalaca, a ni muzikologa, nije specijalizirao za glazbu i općenito zvuk u filmu. Proučavanje filmske glazbe započela je na primjerima hrvatskoga filma, sustavno obrađujući sve bitne hrvatske skladatelje filmske glazbe i njihove partiture od 1940-ih naovamo, iz čega je proizašla i njezina prva knjiga, Glazba s ekrana. Istodobno je pisala kritike, eseje i studije o načinu uporabe glazbe i zvuka u suvremenom svjetskom filmu. Nastavljajući istraživačku odiseju zvučnim stazama filmskih klasika – od Ejzenštejna, Hawksa ili Hitchcocka do Kubricka, Kieslowskog ili Burtona – te kroz partiture skladateljskih velikana primijenjene u filmu – od Mozarta, Wagnera i Straussa do Hermanna, Elfmana i Preisnera – četvrta knjiga Irene Paulus, Teorija filmske glazbe, prvi je pokušaj usustavljivanja teorije filmskoga zvuka u nas te sinteza svih dosadašnjih prinosa na tom području u svjetskim okvirima.