BERKOVIĆ
Monografija

 Diana Nenadić, Nenad Polimac (ur.)

Pišu: Zvonimir Berković, Konrad Eberhart, Marko Grčić, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Sanja Kovačević, Bruno Kragić, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Gérard Langlois, Ivana Miloš, Diana Nenadić, Irena Paulus, Jurica Pavičić, Nenad Polimac, Maja Rodica-Virag, Ivo Škrabalo, Slaven Zečević.

Portreti Zvonimira Berkovića, redatelja, scenarista, kritičara, esejista, feljtonista... i još ponekog -ista, gotovo redovito započinju nabrajanjem „njegovih najvećih ljubavi“. Glazba je na neupitnom prvom mjestu, na drugom i trećem mjestu, ovisno o izvoru, izmjenjuju se kazalište i film, četvrto zauzima politika… Očigledno, Berković je bio čovjek kojega je istodobno voljelo više muza, a on im je – s jednom nogom čvrsto na zemlji, a drugom u zarobljeništvu vlastitih „demona“ – uzvraćao najbolje što je mogao: zavodljivim i strastvenim refleksijama o umjetnosti i svijetu oko sebe, izmišljajima u kojima se uvijek igrao skrivača sa samim sobom, vječnom sumnjom... Rezultat tih neprekidnih procesa četiri su cjelovečernja igrana filma, jedna televizijska serija, dvadeset-trideset ufilmljenih i nešto više nerealiziranih scenarija, stotine kritičkih tekstova, feljtona i eseja ukoričenih u četiri knjige, jedna velika povijesna drama, i mnogo toga što će se širiti usmenom predajom, kako to obično biva s eruditima brze i žive misli. Aritmetički zbroj kreativnih „jedinica“ možda i nije tako velik, ali njihov je odjek dubok i dalek, a geometriju takva duha teško je obuhvatiti jednom knjigom, pa i daleko debljom no što može biti monografija bilo kojeg istinskog umjetničkog velikana.

Monografija Berković zato se ponajviše usredotočuje na onaj dio Berkovićeve kreativne ostavštine u kojem su se mogle združiti sve njegove „ljubavi“, a to se po prirodi stvari najlakše događalo u filmovima. Kad bi Berka pitali, tu množinu nedvojbeno bi zamijenila jednina njegova jedinstvenog prvijenca Rondo, a ni tada, u vlastitom remek-djelu, koje će gotovo osamljeno odjekivati i preko granica otužne Diletantije, ne bi vidio dovoljno razloga da mu se posvećuje pozornost kao filmskom čovjeku. Berkovićevo filmsko djelo, dakako, neodvojivo je od drugih sastavnica njegove misleće i stvaralačke persone, što će se neizbježno provlačiti i drugim tekstovima, kako bi osvijetlili sve dimenzije rijetke pojave hrvatskoga filma i kulture.

Tu obuhvatnu portretističku liniju u monografiji Berković započinje uvodni tekst Ive Škrabala, a nastavlja ga drugi blizak Berkovićev suradnik i prijatelj, Marko Grčić, „Rondom jednoga života“, koji otvara vrata kritičkom diskursu o veličanstvenoj rondoidnoj spirali jednoga filma i svim dramaturškim izazovima koje su pred scenarista i redatelja postavljale žene i šah, klasični dramski tekstovi i Mozart, njegova (auto)ironičnost i romantičnost i još pokoja neizlječiva slabost. Rondo će se, dakako s varijacijama na temu, tražiti i tamo gdje ga nominalno nema, kao što će se Berkovićeva prisutnost detektirati i ondje gdje se dosad slabo ili nikako zapažala.

Nakon pomne analize četiriju igranih filmova i njihove kritičke recepcije iz nekoliko kritičarskih pera mlađe generacije, monografija dolazi i do još jedne sinteze Berkovićeve poetike, ovaj put iz perspektive koja mu je kao pripadniku muškoga roda i „prosvijećenom patrijarhu“ bila strana, a tiče se reprezentacije ženskih likova u njegovim reprezentativnim fikcionalnim filmovima. Tekst koji je napisala njegova studentica dramaturgije Sanja Kovačević imao je prilike pročitati i nije se bunio. Nije imao ni razloga, jer je riječ o prvoj ozbiljnoj dramaturškoj studiji njegova igranofilmskog opusa, i to iz pera jedne, po njegovu shvaćanju, „nedokučive“ – žene. Slijedi vivisekcija kratkih dokumentarnih, igranih i namjenskih filmova, koji su dosad potpuno izmicali kritičkoj pozornosti, a sadrže moćne dokaze redateljeve rane esejističke, feljtonističko-kozerske budnosti, osobito izražene u njegovoj kolumnističkoj praksi posljednjih petnaestak godina života. Posebna se pozornost zatim posvećuje Berkovićevu shvaćanju scenaristike i nerealiziranim scenarijima, među koje se na kraju upisalo i dramsko djelo Vladko Maček: tri razgovora, u koje je ugradio nekoliko posljednjih godina života, svoje viđenje hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća i njezinih ključnih aktera, a objavljeno je u vrijeme njegove agonije. Konačno, sam Berković dobio je priliku da se posthumno oglasi u prvom licu jednine, u biofilmografskom razgovoru koji je s njim u bolničkoj sobi vodio Nenad Polimac.