Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

3.1 Kako je počeo rat na mom otoku

Vinko Brešan, 1996.

Radnja filma smještena je u 1991, ubrzo nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, kad su se u nekim dijelovima zemlje već odvijale borbe. Na jednom dalmatinskom otoku još se nalazi kasarna JNA, i to pod zapovjedništvom srpskoga majora Alekse. Stanovnici otoka traže raspuštanje kasarne i otpuštanje tamo stacioniranih hrvatskih vojnika. No major se sa svojim garnizonom utvrdio u zgradi kasarne iza ulaznih vrata nalik predimenzioniranoj jugoslavenskoj zastavi. On čeka upute nadređenoga te prijeti da će u slučaju napada u zrak dići čitavo zemljište, a s njime i pola sela. Kako bi pridobili majora, seljani su pred uporištem JNA podigli pozornicu na kojoj se danonoćno bez prestanka izvodi »kulturno-zabavni program«. Naposljetku im uspijeva preveslati majora: povjesničar umjetnosti Blaž Gajski, koji je doputovao iz Zagreba kako bi odveo sina iz kasarne, preodijeva se u »pukovnika Kostadinovića« te nalaže majoru da mu kao tobožnjem poslaniku iz Beograda prepusti ne samo neke vojnike nego i sve streljivo.

Kad Blaž Gajski na početku filma stiže na otok, tamo ga dočekuje grdna situacija: selo kao da je opustošeno, u pozadini prizora maršira limena glazba, stara majčica šulja se uskom ulicom. Na njegovo pitanje gdje se nalazi Kasarna narodnih junaka neki neobični momak s golemim naočalama i neprikladnom kapom — seoska luda Njoki odgovara: »Nema! Nema narodnih heroja!«. Dojam da u selu nešto nije u redu u nastavku filma sve se više i više potvrđuje. Gajski je kao jedini normalan čovjek okružen šašavim otočanima koji se stalno ponašaju iracionalno i u tome uopće ne vide ništa neobično.

Kako je počeo rat na mom otoku, Vinko Brešan, 1996.

Glavni su protivnici u sukobu na otoku, koji predstavlja čitavu Hrvatsku, major JNA Aleksa, koji se čvrsto drži koncepta jedinstvene Jugoslavije, i bivši limar Roko Papak, koji kao predsjednik novoosnovanog kriznog štaba sada hoće preuzeti komandu, a majora nagovoriti na priznanje Hrvatske. Apsurdnost te neprijateljske konfrontacije postaje jasna u jednom pregovaračkom razgovoru: »Slušaj. Nas dvojica se znamo već skoro deset godina. Ti si ovde ka domaći čovjek. Ovde živiš, ovde su ti prijatelji. (...) Odavde ti je žena.« Time se naglašava kako je tu izbio rat u kojem se bore nekadašnji susjedi, a možda čak i prijatelji. Ovaj je konflikt u Kako je počeo rat na mom otoku međutim prikazan na vrlo zabavan način. Film, naime, ismijava sve sudionike u konfliktu zajedno.

Major Aleksa, posve tragičan lik, rastrgan između osobne vezanosti i ideoloških uvjerenja, prikazan je kao poremećen, no ipak vrlo human i povremeno gotovo simpatičan lik. Na drugoj su strani čudni seljani, koji s transparentima demonstriraju pred kasarnom, također humoristički oslikane karikature. Ironijski način prikazivanja ne zaustavlja se čak ni pred novim hrvatskim vodstvom, jer improvizirani se krizni štab u svojim naivnim nastojanjima doima posve nekompetentno. U zgradi pretvorenoj u krizni centar, na čijim je vratima selotejpom zalijepljena cedulja s rukom ispisanom informacijom »krizni štab«, nesposobni vođe razmatraju sve apsurdnije i neizbježno sve jalovije strategije.

U središtu je njihove taktike »kulturno-zabavni program«, koji treba demoralizirati vojnike u kasarni. Smiješna moć nove politike sastoji se, dakle, od groteskna spektakla sa svrhom da probudi nacionalne »hrvatske osjećaje« (usp. Levi, 2007: 133). Svira se diletantska rock-glazba, nastupa tradicionalna klapa, djeca pjevaju domoljubne pjesme, seoski pjesnik s nadimkom Dante deklamira besadržajno-patetična djela, a mjesno udruženje body buildera rasplesalo je mišiće. Nastupi, u svojoj provincijalnosti gotovo ganutljivo komični, dosežu vrhunac u govoru Aleksine žene, koja je hrvatsku publiku toliko oduševila da su citati iz toga govora ušli čak u svakodnevni govor.

Kazališna situacija u filmu element je lokalnoga načina života. U mediteranskom području velik se dio života odigrava na otvorenom, a ulica se pritom često pretvara u pozornicu s glavnim glumcima, statistima i gledateljima (usp. Kurelec, 2004: 121). Taj aspekt mediteranske svakodnevice preuzet je u Kako je počeo rat na mom otoku i satirički doveden do vrhunca. No on nikako nije dovoljan da se otočani obrane od nadolazećega rata. Pa i kad govor majorove ljubavnice, koja nastupa nakon supruge, ne poluči uspjeha, postaje jasno da pomoći može samo još netko izvana — Blaž Gajski, gradski intelektualac koji svoju racionalnost ipak mora prilagoditi poremećenom dalmatinskom otočkom mentalitetu. Ovdje se razumnim pregovorima, naime, ne može postići baš ništa. Ovdje se barata trikovima! Svatko u selu strastveno igra svoju novu ulogu pa se i Blaž Gajski mora preodjenutii — pravi karneval.

Pomaknuti karakteri, koji su i čisto vizualno, uporabom širokokutnih objektiva, iskrivljeni do karikatura, mogu se usporediti sa stiliziranim likovima talijanske commedije dell’arte (usp. Kurelec, 2004: 118). U toj kazališnoj formi iz 17. stoljeća, koja je došla i u Dalmaciju pod jakim talijanskim utjecajem, u likova se naglašavaju tek neke osobine kako bi se pojačala njihova različitost i komičnost te uspostavila reprezentativna društvena galerija. Tako i u Kako je počeo rat na mom otoku postoji arsenal komičnih stereotipa koji međusobnim djelovanjem predratno stanje dovode do apsurda, a gledatelja nagone na smijeh. Ti su stereotipi često vezani uz regionalne osobine, kao npr. uz dalmatinski dijalekt kojim govore stanovnici otoka i koji na simpatičan način naglašava njihove naivne namjere.

Komika, nastala tek iz karaktera, dodatno se pojačava brojnim elementima bučne predstave i momentima slapstick-komedije koji se provlače čitavim filmom: nesporazumi vode do duhovitih igara riječima, likovi ostaju zatočeni iza vrata koja se slabo zatvaraju, a major pada sa stolca. Izuzevši Blaža Gajskoga, likovi uopće ne promišljaju smisao i besmisao svojih radnji te ne shvaćaju kako je njihova predodžba prijetećega rata ograničena i provincijalna. Tako Roko kudi preneraženoga Gajskog nakon njegova pokušaja da dovesla do kasarne starom drvenom barkom ovim riječima: »Ludi major je mogao mislit’ da ga mi napadamo s mornaricom!«

Takva okrutna procjena vojnih struktura pokazuje se u još jednoj sceni, u kojoj Roko i njegovi kolege pripremaju povjesničara umjetnosti Gajskog na njegov nastup kao »pukovnika Kostadinovića«. Najvažnije su parole, tvrde oni te se zatim pokušavaju nadmetati istima, dok Gajski nepovjerljivo sluša u prazno ispaljene riječi: »Situacija u zemlji je složena!« — »E, to! To je to!« — »Neprijatelj nikad ne spava!« — »To je jako dobro! A slušaj ovu: Unutrašnji neprijatelj...« itd. Vojnički slogani su jednako besadržajni kao i stihovi pjesnika »Dantea« za čijeg je nastupa publika pred pozornicom zaspala.

Uloga se pjesnika ipak mijenja na samu kraju, kad vedro raspoloženje filma naposljetku krene u drugom smjeru. Pukovnik Gajski uspješno je ispunio svoju misiju te oslobodio ne samo svoga sina, nego istodobno i ostale nesrpske vojnike iz JNA. Ovdje bi film mogao završiti i ostati vesela komedija u kojoj simpatična luckasta otočka kultura pobjeđuje nad vojnim nasiljem (usp. Goulding, 2002: 213). No u sveopćem slavlju pred kasarnom Dante se uspinje na pozornicu i počinje recitirati pjesmu 1909. Antuna Gustava Matoša37. Istovremeno pobješnjeli major, koji je prekasno prozreo lukavštinu, preostalim vojnicima izdaje zapovijed da pucaju. Kad pogleda u redom unezvjerena lica, sâm grabi oružje i ispali prvi pucanj. U kiši metaka koja je uslijedila Dante je smrtno ranjen, ruši se na pozornici i umirući izgovara do kraja posljednje domoljubne stihove, koji s obzirom na predstojeće događaje, a kojih je gledatelj svjestan, anticipatorski dobivaju jezovito značenje38.

Posljednji kadar počinje polublizim planom umirućega pjesnika, u polaganoj vožnji kamera se uspinje gore, sve dok konačno u totalu ne vidimo kako prostrijeljeni pjesnik leži na praznoj pozornici. Rat je pozvao svoju prvu žrtvu. Smrt pjesnika istodobno je i početak i kraj: kraj filma i početak sljedećega rata. Iskreni smijeh gledatelju zastaje u grlu. Sve do toga mjesta bilo je veselo, odsad nastupa krvava zbilja. Komedija se obrnula u tragično, a u tom preokretu iz posljednjih pjesnikovih riječi izniče rodoljubno značenje. Patos koji naposljetku proklija stoji u kontrastu prema dotadašnjoj atmosferi filma te time snažno pokazuje kako se u toj satiri dosad izbjegavao ili ironizirao svaki nalet patosa i patriotizma.

Anja Šošić