Vukotićeva filmska godina

Ime i djelo Dušana Vukotića (Bileća, 1927 - Zagreb, 2007), redatelja, scenarista, crtača, animatora i filmskoga pedagoga, te jedinog 'oskarovca' među hrvatskim filmašima, rođenog 7. veljače prije osamdeset godina, obilježit će tekuću kinematografsku godinu.

Ministarstvo kulture, Zagreb film, Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih redatelja odlučili su zajednički evocirati djelo autora legendarnog Surogata, jednog od najplodnijih autora Zagrebačke škole crtanoga filma i utemeljitelja Zagreb filma i Animafesta – projekcijama njegovih animiranih i igranih filmova.

Prva retrospektiva Vukotićevih crtića, po izboru Hrvoja Turkovića, bit će prikazana u zagrebačkom kinu Tuškanac 25. veljače, a u lipnju će je moći vidjeti i posjetitelji Festivala djeteta u Šibeniku.

Tri Vukotićeva cjelovečernja igrana filma (Sedmi kontinent, 1966, Akcija Stadion, 1977. i Gosti iz galaksije, 1981) uklopit će se potkraj srpnja u popratni program festivala igranoga filma u Puli.

Dušan Vukotić – izbor iz crtanofilmskog stvaralaštva
Izabrao: Hrvoje Turković

1. program – Dušan Vukotić – od klasične do modernističke animacije (1951-1958)

Stalni karikaturist u Kerempuhu, suradnik i u drugim novinama (Vjesniku, Ježu...), Dušan Vukotić spremno i zdušno se uključio u projekt izrade crtanoga filma glavnog urednika Kerempuha Fadila Hadžića. Počelo se u duhu tada jedinog prisutnog i razglašenog crtanofilmskog uzora – Walta Disneyja i njegovih kratkih filmova. Koliko je Vukotić već tada bio utjecajne osobnosti vidi se po tome što je uspio dobiti vlastite filmove kada je osnovan Duga film – kratkovjeko specijalizirano poduzeće za crtane filmove. U tom je poduzeću snimio svoj prvijenac Kako se rodio Kićo (1951), i političko-satirički Začarani dvorac u Dudincima (1952). Bila je to intenzivna 'škola' u kojoj su svi zajedno pionirski osvajali temeljne vještine animacije.

Iako u tim svojim ranim klasično-animacijskim filmovima baš i nije postizao one crtežno-animacijske dosege koje su pokazivala braća Neugebauer i Borivoj Dovniković u klasično-animacijskom stilu, upravo je Vukotić poslije odigrao odlučnu ulogu u artikuliranju proizvodnje u Studiju crtanoga filma i uspostavljanju osobita crtanofilmskog stila u Zagreb filmu.
Po osnivanju Zagreb filma, Vukotić, u suradnji s Kostelcom, izrađuje gusti niz crtanoreklamnih filmova (1954-55: Velika trka, Posjet iz svemira, Slijepi miš i dr. - sve u svemu, trinaestak reklama) koji postaju temeljem Studija za crtani film.

Naime, crtajući reklame brzo i štedljivo, u Kostelčevu stanu i po hotelskim sobama, Vukotić i Kostelac geometrizirali su i oplošnili crtež u stilu ondašnjeg modernog grafičkog dizajna i neogeometrijske umjetnosti (čak izričito prisutne u vidu slike u scenografiji Slijepog miša, reklame za Frank), a animaciju fazerski skratili i učinili tek mjestimičnom – što se poslije nazvalo reduciranom animacijom. Reklamni kontekst, rad iz posve drugog vica, oslobodio ih je od diznijevske paradigme daleko djelotvornije nego što bi ih mogla osloboditi planirana stvaralačka revolucija. Efekt je bio inovativan i dojmljiv, blizak modernističkim oblikovnim trendovima. Njega je Vukotić, svojim bistrim uvidom, poslije inaugurirao u kanon.

Doduše, kada je krenuo u proizvodnju autonomnih crtanih filmova, Vukotić nije odmah glavačke krenuo u modernističku grafičku kanonizaciju. Polazni niz njegovih crtanih filmova zamišljen je posve prema tradicijskom shvaćanju o svrsi crtanoga filma – kao 'filmovima za djecu' koja predočavaju situacije na komični, gegovski način. Nadalje, filmove je izrađivao velikim dijelom u klasičnoj animacijskoj tradiciji 'pune animacije' i trodimenzionalnog iscrtavanja scenografije, tek s povremenim odskocima u likovne i animacijske 'posebne efekte'. Teme su bile pretežito žanrovsko-parodijske – ti su filmovi parodirali popularni vestern (Cowboy Jimmy), znanstvenu fantastiku (Nestašni robot, Krava na mjesecu), filmove strave (Veliki strah), bajke (Abra kadabra). Parodije su osiguravale gotove prepoznatljive situacije s kojima se potom moglo gegovsko-animacijski poigravati, iskušavajući različite vizualne efekte, dajući maha animacijskoj mašti.

No, uočljiva je i različitost prema dječjim američkim filmovima – dok su ovi bili okrenuti zabavi i razonodi, Vukotić je – u skladu s ondašnjom socijalističkom pedagogijom – vodio film prema obaveznoj pouci, zaključnoj misli. Ironijski, u crtanim filmovima koje je sam Vukotić držao činom nesputane, opuštene mašte, te su pouke žigosale dječje prepuštanje mašti (uzvisivanju vestern junaka; čitanje i prepuštanje dojmu horor priča i čarobnjačkih bajki, zanošenje znanstvenom fantastikom).

No, upravo je taj parodijski odmak, misao kao poanta filma, usredotočenje na geg, vizualne likovne i animacijske efekte, postao temeljem potonjeg modernističkog stila.

• Tisuću i jedan crtež, 1960. (14.15)
• Kako se rodio Kićo, 1951. (06.12)
• Velika trka (reklamni film za Varteks), 1954. (1)
• Posjet iz svemira (reklamni film za Filmsku reviju), 1954. (1)
• Slijepi miš (reklamni film za Frank), 1955. (1)
• Nestašni robot, 1956. (7.36)
• Abra kadabra, 1957. (8.48)
• Cowboy Jimmy, 1957. (13.48)
• Veliki strah, 1958. (13.09)

2. program – Dušan Vukotić – grafički i animacijski eksperimentator (1958-1970)

S filmom Cowboy Jimmy počinje ne samo nova faza u Vukotićevu stvaralaštvu, nego i sustavno sudjelovanje filmova zagrebačkog studija na inozemnim festivalima te bogata berba nagrada na svim festivalima na kojima su ti filmovi sudjelovali.
Naime, u tom je filmu posve očita naznaka novoga stila. U njemu prevladava grafička plošnost, tijela se često animiraju na 'nerealistički' način (noge konja se 'frču' kao 'vitice', a ne kao 'koščate' biološke konjske noge, česti su skokoviti prijelazi iz jednog položaja lika u drugi u sceni...).

Iako polazno sa stanovitim parodijskim kontinuitetom (Koncert za mašinsku pušku kao parodija na kriminalističke filmove) Vukotićevo se stvaralaštvo od 1958. godine tematski 'prebacuje' iz kruga filmova za djecu na filmove s temama relevantnim nadasve odraslima i to onima filozofski nastrojenima. Prvo uzima na obradu literarno djelo usredotočeno na psihološku satiričku karakterizaciju (prema Čehovu – Osvetnik), posvećuje se alegorijskim psihološko-civilizacijskim temama (od dobrosusjedstva do eskalacije susjedske netrpeljivosti – Piccolo; tumačenju suvremenog svijeta kao svijeta nadomjestaka – Surogat; svijetu ratne eskalacije – Igra...).

Cijelo ovo 'prebacivanje' bilo je i nadalje u duhu njegove prethodne orijentacije u dječjim filmovima, orijentacije na 'poruku', ali sada pedagošku poruku smjenjuje filozofsko-psihološkom porukom o stanju ljudskih naravi i o stanju civilizacije. Zadržava također tradicijsko poimanje crtanog filma kao humorne vrste, ali prethodnu komičko-gegovsku razradu radnji i situacija sada smjenjuje satirički intoniranom razradom, gegom usredotočenom na poigravanje grafičkom prirodom crteža i predmeta.

Zapravo, ovo je dvoje – tematski okret i grafičko usredotočenje – uzajamno uvjetovano. Promjena ciljne publike i tipa nazorne interpretacije daju Vukotiću opravdanje za korjenitiju promjenu crtačkog i animacijskog stila. Usredotočen na misao, na pojam, stil više ne mora mariti za 'realističke', scenske obaveze – potrebno mu je razviti apstrakcijske, simbolizacijske, metaforične potencijale, a za to je najpogodnija upravo grafička i animacijska redukcija (simplifikacija i shematizacija). Upravo ona koju je iskušao u reklamama i u 'posebnim efektima' svojih filmova za djecu. A usredotočen na satiru i grotesku, filmski gegovi više ne moraju biti tek izobličenjem naturalne (fizikalne i organske) situacije, već mogu biti i u posve nadrealnim i apstraktnim grafičkim razradama – svojevrsnim 'grafičkim gegovima'. Ono što se sada grafički i animacijski obrađuje nije toliko figuralan prizor, koliko slikovna površina po kojoj se likovi kreću skoro tlocrtno.

A i ti likovi su manje važni kao realističke a više kao simboličke figure – u pravilu se predočavaju u geometrijskim izobličenjima, udovi im se animiraju ne kao srašteni organi s psihološkom izražajnošću nego kao mehanički, razdvojivi dodaci koji tek naznačuju prirodu kretnje. Akcijske scene postaju često tek motivom za igru s dinamiziranim mondrianovskim geometrijskim uzorcima. Zapravo, praćenje 'fabule' filma prestaje biti od središnje važnosti – pa su sad filmovi i fabulativno simplificirani. Važnije su ritmičke razrade grafičkih obrazaca s naglašenim simboličkim značenjem, a kumulacija tih simboličkih situacija dovodi do neminovne filozofske, ponajviše moralističke poante.

U tom je razdoblju upravo Vukotić svojom plodnošću i autoritetom kanonizirao modernistički stil, učinio ga općim u Studiju crtanog filma, među njegovim kolegama. Naime, Vukotić nije u proizvodnji crtanog filma u Zagreb filmu bio osamljen. Pratila ga je, recimo, plodno stvaralaštvo stilski srodnog, ali i nazorno drukčijeg opusa Vatroslava Mimice, a potom i ostalih što su radili bilo u suradnji s Vukotićem (npr. Nikola Kostelac) bilo pod utjecajem njegova dojmljivog i uspješnog stila (Dragutin Vunak, Ivo Vrbanić, Vladimir Tadej i dr.).

Cijelo je to crtanofilmsko stvaralaštvo – i ono za djecu, ali osobito ono 'za odrasle' – bilo toliko izuzetno u kontekstu dotadašnje prevladavajuće crtanofilmske tradicije prisutne u kinima i po svjetskim festivalima, a opet toliko u duhu sve izrazitije modernističke osjetljivosti naše i svjetske kulturne sredine, da je taj pokret odmah uočen kao izuzetan – kritičari su ga isticali, analizirali i kritizirali, festivalski nagrađivali. No, osobit je bio inozemni odjek: filmovi su obilazili svjetske festivale i obavezno privlačili kritičarsku pozornost i nagrade.

Odmah su ti filmovi, što su tako hrpimice dolazili iz Zagreba (ondašnje Jugoslavije), prepoznati kao konzistentan stilski pokret, jedini tako plodan i artikuliran u to doba, te se o njima počelo govoriti kao o filmovima 'zagrebačke škole animacije', a kulminativno i najrazglašenije priznanje bilo je upravo ono dano Vukotićevu filmu Surogat – dodjela najčuvenije svjetska filmska nagrada, ona Oskara, Američke akademije filmske umjetnosti.

• Osvetnik, 1958. (14.15)
• Koncert za mašinsku pušku, 1958. (14,19)
• Piccolo, 1959. (9.23)
• Surogat, 1961. (9.36)
• Igra, 1962. (12.42)
• Ars gratia artis, 1970. (9.06)

Crtići oskarovca Dušana Vukotića (PDF)

Dvije projekcije u Art kinu

05.02.2007.