U sjećanje BORIVOJU DOVNIKOVIĆU BORDI (Osijek, 1930 ‒ Zagreb, 2022)

ZBOGOM MAJSTORU, UČITELJU I PRIJATELJU ANIMACIJE

Sve je manje živućih aktera ili svjedoka nastajanja Zagrebačke škole crtanoga filma, a jedan od posljednjih i najvećih – karikaturist, crtač, animator, scenarist, redatelj i animacijski pedagog Borivoj Dovniković-Bordo, ovih je dana preminuo u 92. godini života. Završila je tako jedna duga životna i stvaralačka pustolovina, započeta dalekih 1930-ih godina, kada je slavonski dječačić zaljubljen u stripove narisao prve crteže olovkom, da bi već kao zagrebački student slikarstva postao zapaženi karikaturist popularnog humoristično-satiričnog tjednika Kerempuh te u redakciji čuvenog Fadila Hadžića sudjelovao u oblikovanju i oživljavanju prvih poslijeratnih crtanih likova na hrvatskom filmu. Tako je nastao Veliki miting Waltera Neugebauera (1951) ‒ kamen temeljac buduće hrvatske animacije, dovršen u novoosnovanom poduzeću Duga-film (1951-1952). Nadarenom Dovnikoviću otvoren je put za nove kreativne izazove i projekte na području animacije, u kojem je ostao do posljednjeg daha kao jedan od najvažnijih predstavnika Zagrebačke škole crtanoga filma.

Borivoj Dovniković-Bordo

Ne napuštajući karikaturu, ilustraciju i strip, koje je u mladim danima objavljivao u hrvatskoj i jugoslavenskoj periodici (Vjesnik, Vjesnik u srijedu, Jež i dr.), Bordo je do prvih samostalnih autorskih projekata u tek pokrenutom Studiju za crtani film Zagreb filma, režirao reklamne filmove za tadašnje oglašivačke agencije (Interpublica,  OZEHA) te crtao, animirao i pisao scenarije za druge autore (braća Neugebauer, I. Vrbanić, D. Vunak, D. Vukotić, N. Kostelac i dr.). Usput je znanja stečena u Kerempuhu i Duga-filmu prenosio studijskim novopridošlicama koji će uskoro postati njegova umjetnička jezgra. Prve autorske filmove u Zagreb filmu realizira 1961. godine, a jedan od njih, Lutkica, donosi mu i prvo međunarodno priznanje iz Acapulca. Nagrade i službene pohvale nastavit će pljuštati sa svih meridijana sve do kraja 1980-ih, za filmove koji danas pripadaju antologiji hrvatske animacije: Kostimirani randez-vous (1965; Columbus, New York), Ceremonija (1965, Krakow, Leipzig), Krek (1967; Srebrni medvjedu Berlinu; Gabrovo, Bugarska), Čudna ptica (1969, Baltimore), Ljubitelj cvijeća (1970; Krakow, Trst, Bilbao, London, Bogota, Beč itd.), Putnik drugog razreda (1973; Animafest, London, Beč Melborune, Sidney, Lucca, Teheran Chicago); N.N. (1976; Leipzig, Espinho), Škola hodanja (1978; San Antonio, Zagreb, Oberhausen,Gijon, Chicago, Sidney, Melbourn), Jedan dan života (1982; Varna, Chicago, Tempere), Uzbudljiva ljubavna priča (1989; Annecy, Treviso) itd.

Već od sredine 1970-ih, retrospektive Bordinih filmova prikazivat će se diljem svijeta, a od sredine 1990-ih počinju stizati i priznanja za životno djelo, najprije iz inozemstva, a potom i hrvatska (Nagrada „Vladimir Nazor“, Zlatni Oktavijan, nagrada Animafesta i Motovunskog festivala).

S prijateljima animatorima u posjeti Školi animiranog filma Čakovec

Ocjenjujući Bordin opus kao kompaktnu cjelinu, filmski redatelj i kritičar Petar Krelja, svojedobno je izdvojio i prepoznatljive osobine njegove poetike ističući: karikaturalnost bez sarkazma, finu izrađenost gegova, rafiniranu psihologiju ponašanja njegova vitalnog i simpatičnog lika skromne vanjštine u „neprekidnoj borbi s represivno nabrušenim pojedincima ili globalno destruktivnim silama“. Sam Bordo ‒ koji je ušao u svijet animacije u trenutku prestrojavanja ansambla Zagreb filma na pobornike diznijevske tradicije, iz koje je i sam potekao, i „moderniste“ okrenute novim likovnim tendencijama, reduciranoj animaciji i temama s filozofske agende toga doba ‒ htio je svojim filmovima pomiriti te „suprotne obale“, a prije svega ostati ‒ svoj. O svojem je radu kazao:

„Što je bitno? Da gledalac vjeruje figuri koja je ipak samo crtež. Znači, ljudi su dovedeni u situaciju da vjeruju iluziji. A da bi joj se povjerovalo, ta iluzija mora biti životna, istinita, i jednostavna.

Jednostavnost i njezinu magičnu moć otkrio sam u stripu i u karikaturi. Mislim da sam nešto slično ostvario i na filmu. Nikad nisam podlegao težnji koja iz crteža želi napraviti tezu, iz linije forsiranu gestu čiji bi grč garantirao tobožnju mudrost. Također me u principu nisu privlačie a priori velike teme: uvijek sam polazio od običnih, svakodnevnih detalja koji su svakome bliske i putem kojih će gledalac zajedno s mojim likovima doživjeti sve ono značajno i univerzalno što iz takvih malih ljudskih stvari proizlazi.

Bordu, međutim, nećemo pamtiti samo po osebujno jednostavnim, duhovitim i ležernim filmovima koje je prestao stvarati sredinom 1990-ih, po ilustracijama razasutim po knjigama i periodici, po sloganima koji su se (bez uočljivog autorskog potpisa) razlijegali s televizijskih ekrana u njegovim uvijek duhovitim reklamama (pr. za sardine „Eva“ ili Agrokokina jaja), ili po karikaturama koje je sve donedavno objavljivao u tjedniku Novosti. Jer, svoja je znanja i umijeća rado prenosio drugima i na druge načine, objavljujući edukativne tekstove u nastavcima u Filmskoj kulturi, potom i u knjizi Škola crtanog filma, održavajući predavanja i majstorske radionice. Bio je vjeran pratitelj Animafesta, festivala u čijem je pokretanju i sam sudjelovao, a od 1985. do 1992. i vodio kao njegov glavni direktor. Zajedno sa suprugom Vesnom bio je niz godina aktivno uključen u rad Međunarodne asocijacije animiranog filma (ASIFA), a u toj je ulozi, ali i iz čisto prijateljskih razloga, često pohodio Hrvatski filmski savez, pružajući partnersku pomoć njezinim članicama usmjerenima na animirani film, poput varaždinske Anime.

Jedan od posljednjih tragova Bordine javne prisutnosti razgovor je prerađen u portret naslovljen „Irish coffee“ i objavljen potkraj 2020. u rubrici „Kontrazum“ nedavno preminulog suradnika HFS-a Duška Popovića, koji se može u cijelosti pročitati na web-stranicama Hrvatskog filmskog saveza putem poveznice.

11.02.2022.