POEZIJA U SLIKAMA ALEKSANDRA SOKUROVA - 2. DIO

Na novom Kratkom utorku, koji će se održati 23. veljače, u 18 i 20h, u kinu Tuškanac u Zagrebu, nastavit ćemo se baviti likom i djelom najvećeg živućeg ruskog redatelja Aleksandra Sokurova. U 18h zbog velikog interesa reprizno ćemo prikazati četiri filma s početka njegove karijere (Degradirani, Strpljenje rad, Carstvo i Vojnički san), koje smo već prikazali na rasprodanom programu u siječnju, a onda ćemo u 20h gledati i dva kasnija autorova filma - 'Sovjetsku elegiju', pobjednika festivala u Oberhausenu 1990., što je bio njegov prvi veliki festivalski uspjeh i 'Istočnu elegiju' iz 1996. 'Sovjetsku elegiju' prikazat ćemo s 35mm filmske kopije, a ostale filmove s DCP-a.  

Aleksandar Sokurov

Da se podsjetimo, Aleksandar Sokurov, vjerni nastavljač tradicije umjetničkog stila svog mentora Andreja Tarkovskog, u karijeri dugoj 40 godina dosad je snimio preko 60 što kratkih, što dugih igranih i dokumentarnih filmova, a najpoznatija igrana dugometražna djela su mu epsko 90-minutno putovanje Ermitažem u jednom kadru 'Ruska arka' (2002.), trilogija o političkim liderima 20. stoljeća - 'Moloch' (1991.), 'Taurus' (2002.) i 'Sunce' (2005.), kao i film 'Faust' (2011.), s kojim je pobijedio na filmskom festivalu u Veneciji.

Sokurov je rođen je 1951. u selu Podorvika u Sibiru. Budući da mu je otac bio oficir u sovjetskoj vojsci često se selio. Tako je osnovno školovanje započeo u Poljskoj, a završio u Turkmenistanu. Kasnije je u Gorkom (današnjem Nižnjem Novgorodu) studirao povijest, a nakon što je kao student počeo raditi na lokalnoj televiziji, zainteresirao se za film i upisao slavnu moskovsku filmsku školu VGIK, koja se smatra najstarijom filmskom edukativnom institucijom na svijetu (osnovana 1919.). Već tamo je počeo graditi svoju reputaciju 'kompliciranog' autora, koji ne samo da je snimao vrlo umjetničke, neprohodne i zahtjevne filmove, nego i političke osjetljive za to doba. Tako je njegov diplomski dugometražni film 'Usamljeni glas čovjeka'(Odinoki golos čeloveka) bunkeriran pri svom nastanku 1978. jer je proglašen 'antisovjetskim', a njemu je dozvoljeno da završi faks, ali kao 'vanjski student'.

Sam film, kao i Sokurovljevu karijeru spasio je slavni Andrej Tarkovski, koji mu je sredio zaposlenje u lenjingradskom studiju Lenfilm, tada drugom najvećem u državi. U tom poticajnom okruženju, koje je favoriziralo originalna umjetnička stremljenja, i uz Tarkovskijev savjet da ostane vjeran svom nekomercijalnom, nekonvencionalnom stilu, Sokurov je u sljedećih desetak godina isproducirao dvadesetak većinom kratkih filmova. Iako je 'Usamljeni glas čovjeka' 1987. kad je napokon javno prikazan dobio Brončanog leoparda na festivalu u Locarnu, pravi međunarodni proboj za Sokurova je uslijedio tek sredinom devedesetih s njegovim tad već osmim dugometražnim igranim filmom, remek-djelom 'Majka i sin' (1997.). On je premijerno prikazan na festivalu u Berlinu, a možda bi ga se najbolje moglo opisati kao ekranizirani akvarel u kojem je prikazana obrnuta pietà. Nakon tog uspjeha svi Sokurovljevi dugi igrani filmovi imali su premijere u službenim konkurencijama nekog od tri najveća svjetska filmska festivala (Cannes, Venecija, Berlin), autor je ušao u kanon najvažnijih filmskih redatelja današnjice, a sve je okrunila pobjeda 'Fausta' na Veneciji 2011.

Sokurovljeva estetika mogla bi se banalno nazvati 'ekstremnom verzijom Tarkovskijeve'. Njegovi filmovi izuzetno su likovni, pod velikim utjecajem impresionizma, vrlo često nemaju jasnu naraciju, a tematski se poigravaju kako s poviješću, tako i s međuljudskim odnosima, i odnosima ljudi i prirode. Sokurov u svojim filmovima često koristi neprofesionalne glumce, koji im dodaju određenu naturalističku dimenziju, uz karakteristični i tipični ruski poetsko-fatalistički sentiment.

O prvom programu možete više saznati u najavi prošlog Kratkog utorka.

Drugi program otvorit će 'Sovjetska Elegija', u kojoj se autor već dosta približio svom meditativnom stilu po kojem će kasnije postati slavan. Radi se o subjektivnom dokumentu (bolje je tako reći, nego 'dokumentarcu') o Borisu Jeljcinu, čovjeku koji je zabio posljednji klin u kovčeg SSSR-a, slavljenom od strane Zapadnih sila kao pioniru demokracije, iako bi se o tome dalo itekako raspravljati. Film je snimljen 1989., u vrlo zanimljivom trenutku, nakon što je Jeljcin 1987. zbog sporosti Gorbačovljevih reformi dao otkaz u Politbirou, što nitko u povijesti Sovjetskog saveza nije napravio, i tako sebe učinio personom non grata, a prije 1991. kad se trijumfalno vratio na scenu postavši predsjednikom Rusije. To je bio period u kojem je između ostaloga pokušao izvršiti samoubojstvo nožem, a nedugo nakon toga je i pao s mosta (on je tvrdio da je to bio pokušaj ubojstva, dok su ga drugi optuživali da je jednostavno bio pijan). Sokurov je film izgradio iz tri dijela, u prvom snima groblje u Jeljcinovom rodnom gradu, Butki u Sverdlovskoj oblasti, u kojoj je puno ljudi umrlo za vrijeme velike gladi 30-ih. Drugi dio čine portreti 120 komunističkih lidera iz svih razdoblja SSSR-a, da bi treći činili kadrovi sa samim Jeljcinom u glavnoj i jedinoj ulozi. Posljednji, zamalo osamminutni kadar zamišljenog Jeljcina u vlastitoj kuhinji, jedan je od najfascinantnijih u povijesti filmske umjetnosti.  

Sovjetska Elegija

Sovjetska Elegija

Drugi, i posljednji film na programu biti će 'Istočna elegija' iz 1996. Radi se o prvom filmu u tzv. japanskom video ciklusu, nizu filmova o Japanu koje je Sokurov snimio digitalnom tehnologijom. U filmovima je portretirao stvarne ljude, u njihovim životnih situacijama i okruženjima. No, daleko od toga da bi se ti filmovi mogli nazvati klasičnim dokumentarcima.   
Prije je riječ o impresionističkim vizualnim poemama namjerno nerazumljive naracije, u kojima autor poput kakvog izmještenog duha luta snovitim krajolicima arhaičnog i izoliranog ribarskog naselja. Usput susreće drevne duše koje ispituje o njihovim iskustvima gubitka, tragedije, ali i običnog života u seoskoj zajednici. Dakle, ono što bismo mogli nazvati tipičnim Sokurovljevim filmom! O samom procesu rada na 'Istočnoj elegiji' Sokurov je rekao:    
'Kad se slika malog japanskog grada na maglovitom otoku kao magijom ljudske ruke stvorila predamnom, nisam se pitao koje je to mjesto, niti u kojoj je državi. Samo sam probao rekonstrurati osjećaj tuge na ekranu.'

Istočna Elegija

Istočna Elegija

Programi se održavaju u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, imaju hrvatske titlove, a ulaz je 25 kn po projekciji.

Raspored filmova:
18:00 Prvi program (85 min)
Degradirani (Razžalovanji), 1980., 31 min, DCP
Strpljenje rad (Terpenje trud), 1985. - 87., 10 min, DCP
Carstvo (Ampir), 1987., 32 min, DCP
Vojnički san (Soldatskij son), 1995., 12 min, DCP

20:00 Drugi program (82 min)
Sovjetska elegija (Sovetskaja elegija), 1989., 37 min, 35mm
Istočna elegija (Vostočnaja elegija), 1996., 45 min, DCP

17.02.2021.