19. Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić

Vrijeme sporta i razonode

Prof. dr. Hrvoje Turković polaznicima prvog stupnja seminara medijske kulture govorio je o strukturi filmskoga djela, a dr. sc. Midhat Ajanović polaznicima drugog o nadrealističkoj filmskoj komediji. Nastavljene su vježbe za prvi stupanj multimedija u teoriji i praksi, koje vode Mirjana Jukić, prof. i Katica Šarić, mag. paed. soc. te metodičke vježbe za nastavu filmske umjetnosti u srednjim školama za drugi stupanj seminara medijske kulture, koje vode Ana Đordić, prof. i doc, art. Jelena Modrić, filmska montažerka. 

Već se duboko zagazilo u završnicu devetnaeste Škole medijske kulture pa su sve aktivnosti znatno ubrzane. Doduše, za dovršetak izrade i montaže snimljenih filmskih, foto i radijskih radova i vježbi još je rano, snimanja još teku i tek se po blagoj nervozi voditelja i polaznika osjeti da su svjesni brzine protoka vremena. Važno je istaknuti da njihova razumljiva želja da iza sebe i svojih deset dana rada u ovogodišnjoj Školi ostave što ljepši trag, ne utječe na kvalitetu. Uvijek bude vremena za dodatna objašnjenja, strpljivo se ponavlja već naučeno i stječu nove spoznaje. Kako bolje izoštriti sliku, kako još uspješnije uskladiti ton, kako na pravi načini animirati ili glumiti su naučili odavno, ali može i bolje. Pa im nije teško stajati satima po hotelskim hodnicima dok se snima igrani film (i još iskreno tvrditi da obožavaju svog Daniela, iako im ne daje odmora) ili trčati po zvizdanu iza auta iz kojeg viri kamera, na radionici za kameru i snimanje (dok Poljo 'ladno kaže da je bilo dobro, ali ćemo ponoviti) ili sjediti do skoro jedanaest navečer na projekciji, pa se dići idućeg jutra u sedam da bi se moglo biti na jutarnjoj analizi i naučiti još nešto. I biti sretan zbog toga! Valja probati pa saznati što je pravo vrijeme sporta i razonode! Vidimo se na dvadesetoj, jubilarnoj Školi medijske kulture, u ovo doba iduće godine, u Rijeci!

Photo by Mateja Ilijašev

Zanimljivo je kako su se protokom vremena mijenjala imena Krapinskih Toplica, od Toplicza u četrnaestom, preko Aquae calidae u petnaestom do Thoplicza Krapinensis u šesnaestom stoljeću. Stotinjak godina kasnije mjesto se naziva Termis Krapinensibus, a spominju se i Krapina-Töplitz, Thoplicza Krapinensis, Toploucha i Topluch. Selo Toplice do sredine šesnaestog stoljeća vlasništvo je obitelji Skopčić, a zatim dolaze u zakup četvorice braće Greguroci. Franjo Keglević je prvi vlasnik koji početkom sedamnaestog ulaže u korištenje, izgradnju i uređenje kupelji. A početkom osamnaestog stoljeća bilježi se postojanje ksenodohija, smještaja za do sedam žena, bez muževa te se spominje i hospitale pauperum, dakle utočište za siromašne, ili ubožnica. No, tek Jakov Badl sredinom i krajem devetnaestog stoljeća uređuje zapuštena vrela tople i ljekovite vode i 1861. gradi prvi Kupališni dom, a zatim Marijinu i Jakobovu kupelj.

Iz tih davnih vremena potječe i legenda o tri psa. Dakle nekada davno, iza sedam zagorskih brega, življahu Boško (koji je bio pun buha kad su ga pronašli kako luta i udomili), Dusty (koji je plijenio svojom pepeljastom bojom i gustim obrvama i uživao u maženju) i Franko (Nero, koji je bio blistavo crnoga krzna pa malo posijedio), a koji će se jednoga dana, isti ti ili njihovi nasljednici, naći svi skupa u dog friendly hotelu Toplice i veselo mahati repićima na devetnaestoj ŠMK, čijim bi punopravnim članovima, da ima pravde na ovome svijetu, trebali postati. Dobro, možda legenda i nije nastala u davnim danima, ali lijepo zvuči.

Iznad Krapinskih Toplica tanki srp mladog Mjeseca. Vrijeme bi bilo za poželjet nešto lijepo i drago, što će se sigurno ostvariti.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

25.08.2017.