Gotovčev je film suvremeno obrađena, pastišna (kompilacijska), retrospektiva njegova ranog razdoblja 1962-1972, ali upravo onih vidova tog razdoblja koji prije nisu imali izričita izraza u njegovim autorskim filmovima niti u njihovim javnim filmskim projekcijama, iako su činili važan dio Gotovčeva života i umjetničke djelatnosti.
Film je sastavljen od Gotovčevih vlastitih provokativno pornografskih snimaka, nađenih građanskih porno materijala, ulomaka scena iz filmova drugih autora u kojima je Gotovac nastupao kao protagonista, potom od nađena povijesnog materijala (snimke Tita, četničkih i ustaških skupova, snimaka Hitlera, jugoslavenskih i sovjetskih partizana i dr.), te nekih Gotovčevih autorskih eksperimentalističkih vrpci (koje nisu imale autonomno prikazivanje).
Sve je to podvrgnuto osobitoj montažnoj (asocijativnoj) obradi, a ponekad i autonomnoj vizualno-auditivnoj umjetničkoj razradi. Film je strukturiran tako da ide od žešćih, šokantno-provokativnih prizora i kombinacija ka smirenijem prebiranju po 'nađenom' povijesnome i osobnome materijalu s iznimno suptilnim, novonastalim, vizualno-zvučnim poetsko-strukturalističkim pasusima.
Riječ je o iznimno značajnom i kompleksnnom djelu. U polaznom se dijelu rekonstruira i osjeti prilično naivna ali i vrlo iskrena revolucionarno-provokativna atmosfera iz desetljeća modernističkog i političkog liberalizma u bivšoj Jugoslaviji, desetljeća što je zaključeno studentskim buntom i naknadnim njegovim odjecima. I u tom dijelu, a i u cijelome filmu razotkriva se Gotovčeva (ali i onodobna) fascinacija seksom i politikom povezana s djetinje izazivačkim ekshibicionizmom, iskušavanjem vlastite spremnosti na šokiranje javnih uzusa. U tim je filmskim materijalima jasno ocrtana akcijsko-performativna linija Gotovčeva stvaralaštva, po kojoj se pionirski uključivao i u konceptualistički pokret ‘nove likovne prakse’.
A sve je to dano uz – ponovno – metodološku rekonstrukciju svojedobno revolucionarne metode 'montaže atrakcija', one sovjetskog revolucionarnog filma (Vertova), godardovskog politički provokativnog kolaža, i jednog krila svojedobnog ‘jugoslavenskog novog filma’. A, opet, sve je to glazbeno reinterpretirano kao izrazito sentimentalno životno podsjećanje, posve u duhu Gotovčevih zvučnih obrada iz njegovih eksperimentalnih filmova.
Film je, tako, s jedne strane vrlo personalan, osobno razotkrivajući film, ali ujedno i autentična prezentacija deklarativnigh opsesija jednog povijesnog razdoblja. Metodološki gledano, riječ je o filmu ‘retrogardnog avangardizma’, ili, u varijaciji, ‘avangardnog retrogardizma’, osvježavajuće živahnog i inspirativnog prebiranja po prevratničkoj svježini vlastita mladalaštva.
U Zagrebu, srpnja 2002.
Hrvoje Turković