Razgovori o Godardu

Vidjeti nevidljivo

Druga knjiga o Godardu objavljena u Hrvatskoj, djelo Davida Sterritta J. L. Godard:   vidjeti nevidljivo iz 1999. godine, bila je povodom razgovora održanog u subotu, 12. rujna u maloj dvorani kina Tuškanac, u sklopu programa festivala Filmske mutacije, koji je ove godine posve posvećen Godardu, a na kojem su sudjelovali francuska filmologinja Nicole Brenez, američki filmski kritičar Jonathan Rosenbaum, pa Michael Witt, britanski filmolog i autor knjige Jean-Luc Godard, Cinema Historian, kao i Tatjana Jukić, Tanja Vrvilo i Nikica Gilić, koji su među hrvatskim filmskim kritičarima i teoretičarima filma poznati kao Godardu skloni, a vodila ga je filmska kritičarka Diana Nenadić. U razgovoru je istaknuto kako se Godarda danas može pronaći u širokom dijapazonu od središnje medijske, filmske i kulturne figure u Francuskoj, osobe čiji se rad i ostvarenja učestalo istražuju i valoriziraju u SAD ali i drugdje u svijetu, do gotovo potpune marginalizacije u nas, gdje se krug godardista sveo na nekoliko znalaca, kritičara, studenata i uski krug gledatelja rijetkih filmskih prezentacija ovog izuzetnog autora. Već je i time ovaj razgovor, prilika za gledanje Godardovih filmova i pomno iščitavanje knjige bila svojevrsna svečanost za poznavatelje.

Knjiga, u prijevodu Biljane Romić, zajedničko je izdanje Pozitiv filma d.o.o. i Hrvatskog društva filmskih kritičara, koje na više od 450 stranica progovara o pojedinim autorovim filmskim ostvarenjima, ali i njegovim drugim zanimanjima, a obogaćena je i odabranom bibliografijom tekstova o Godardu te kompletnom filmografijom. Uvjetno kompletnom, jer je autor i dalje živ i aktivan, usprkos poodmakloj životnoj dobi.

Francusko-švicarski filmski redatelj i kritičar Jean-Luc Godard, rođen 1930. godine u Parizu, smatra se jednim od pokretača i najvažnijih autora francuskog novog vala, a svoje je mjesto u filmskom (i na samo filmskom) svijetu izborio ponajprije kao pisac tekstova u Cahiers du cinéma (Filmske bilježnice), slavnom francuskom filmskom časopisu kojeg je 1951. godine pokrenuo filmski kritičar i teoretičar André Bazin. U njima se Godard javlja nizom gotovo programskih članaka koji su dobrim dijelom formirali buduće autore novog vala, a odlučivši se da valja prijeći s riječi na djela, redateljski im se pridružio sredinom pedesetih kao autor nekoliko kratkometražnih filmova, poput Operation Béton (1954), Une Femme coquete (1955) ili Une Histoire d'eau (1958), da bi svoj prvi igrani film snimio 1960. godine. U petnaestak godina nastaju između ostalih Mali vojnik, Do posljednjeg daha (njegov svakako najpoznatiji film), Žena je žena, Živjeti svoj život, Karabinjeri, Prezir, Udana žena, Ludi Pierrot, Alphaville, Neobična banda, Muški rod, ženski rod, Dvije ili tri stvari koje znam o njoj i drugi, a nastavio je raditi sve do danas, pa tako snima Spašavaj se tko može, život, Strast, Ime Carmen, Zdravo Marijo, Detektiv, Novi val, Njemačke godine 90 devet nula, Zauvijek Mozart, Pohvala ljubavi i 2010. godine, kada navršava osamdesetu,  Film socijalizam.

Godard je želio pokazati da su mogući filmovi koji nisu napravljeni po hollywoodskim regulama, u skladu s politikama koje su izazov vladajućim strukturama ekonomije europskih zemalja pa i Trećeg svijeta, a neki u njegovim filmskim i filozofskim idejama nalaze bitne elemente marksizma.

Bio je u braku s Annom Karinom, danskom filmskom glumicom koju su smatrali muzom francuskog novog vala i Annom Wiazemsky, sedamnaest godina od njega  mlađom francuskom glumicom ruskih korijena te u više manje formalnih veza.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

14.09.2015.