15. škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić
Pjesnikova soba
(Soba i po ili sentimentalni povratak kući/Poltorij komnatij ili sentimentalnoe puteshestvie na rodinu, Andrej Hržanovski, Rusija 2008.)
Photo by Krunoslav Heidler
Davne, pradavne 1977. čitao sam tekst tada veoma mladog filmskog kritičara Ranka Munitića o animaciji u bivšem Sovjetskom Savezu, objavljen u nekadašnjem zagrebačkom časopisu Filmska kultura. Naslov teksta bio je Crteži s dušom, a podnaslov Malo poznata remek-djela moderne sovjetske animacije. Bio sam osamnaestogodišnjak koji je otkrivao animaciju u sredini koja skoro da uopće nije imala tradiciju u toj oblasti i razumljivo, bio sam očaran čudesnim slikama iz nepoznatih filmova kojima je Munitić ilustrirao svoj tekst. Danas je dovoljno samo kliknuti na YouTube ili Google i bilo koji film ili barem njegov dio se odmah pojavi na ekranu kompjutera, ali to je naravno bilo vrijeme prije Interneta i globalnih televizija, čak ni VHS još nije postojao i ja sam filmove sovjetskih animatora mogao vidjeti samo u mojoj fantaziji. Maštu su mi najviše rasplamsale bogato šrafirane grafike koje su predstavljale scene iz filmova autora po imenu Andrej Hržanovski za kojeg sam tada prvi put čuo. Za njega je Munitić napisao da radi filmove koje odlikuje polivalentno stilsko razjedinjavanje strukture te da u svakom dometu istražuje nešto novo: odatle mu je opus bogat raznolikostima, čak i naizgled disparatnim krajnostima.
Zapazio sam da su većina filmova Hržanovskog koje je Munitić spominjao bili u nekoj vezi s ruskom književnošću; Živio jednom Kazjavin (1966) Ormar (1971), Leptir (1972), U svijetu basni (1973), Čudesni dani (1976) i Čudesa u rešetu(1976). Kasnije ću čitati i o njegovom filmu Staklena harmonika (1968) koji je službeno bio zabranjen zbog svoje nedvosmislene političke poruke. Barem petnaest godina mi je trebalo da na festivalima, raznim specijalnim projekcijama i poslije na video-izdanjima pogledam sve filmove Hržanovskog, uključujući i Staklenu harmoniku, i tako upoznam cjelokupan opus tog istaknutog pripadnika treće generacije ruskih i sovjetskih animatora koja se javila negdje 1950-tih.
Najzaslužniji za nastanak prve generacije sovjetske animacije bili su pjesnik i crtač Vladimir Majakovski te prominentni filmski redatelj Dziga Vertov pod čijom su direktnom tehnološkom, ali i ideološkom supervizijom sovjetski crtani filmovi iz 1920-tih rađeni kao jedna vrsta oživljenog političkog plakata (politplakat). Ti filmovi su na planu sadržaja bili grube, nehumoristične satire čije su brutalne propagandne poruke bile usmjerene protiv kapitalističkih eksploatatora radničke klase i kulaka koji žive na račun osiromašenog seljaštva dok je njihov dizajn bio inspiriran futurizmom i konstruktivizmom.
Druga generacija sovjetskih animatora došla je u godinama nakon Kongresa Sovjetskih pisaca 1932., kada je objelodanjen zahtjev o partijnosti i društveno odgovornoj umjetnosti što je rezultiralo pojavom u historiji poznatoj pod nazivom socijalistički realizam. Za animirani film to je značilo kraj likovne stilizacije koja se zasnivala na avangardističkim umjetničkim pravcima. Umjesto toga došlo je do snažnog približavanja onome što je, paradoksalno, već tada postalo amblem američkog kapitalizma - Disney. U skladu s partijskom direktivom o industrijalizaciji filmske proizvodnje izvršena je jedna vrsta diznifikacije sovjetske animacije što će reći primjenu iste estetike i produkcijskih principa stvorenih kod Disneya.Tokom prvih poslijeratnih godina dolazi međutim do oštre partijske borbe protiv formalizma što koincidira sa Disneyevim antikomunističkim aktivnostima u vrijeme McCarthyevog glasovitog lova na vještice, što nije ostalo nepoznato u Sovjetskom Savezu.
Godine 1949. formulirana je nova partijska direktiva prema kojoj je diznizam strogo zabranjen, što prisiljava sovjetske animatore da se više orijentiraju ka bogatom domaćem folkloru, likovnoj i pripovjedačkoj tradiciji. Kao posljedica toga dolazi faktički do jednog novog kvaliteta u sovjetskom animiranom filmu koji se počinje graditi na narodnom humoru, literaturi za djecu, široko omiljenim bajkama, pravoslavnoj tradiciji i motivima preuzetim iz fresko-slikarstva te osobito domaćoj književnoj baštini. U grupi autora koji su se tada javili bio je i Hržanovski koji je negdje do kasnih osamdesetih proizvodio otprilike jedan film na tri godine. Svaki od njih odlikovao se osebujnom likovnošću kojom je građena jedna čudesna snolika atmosfera. Uz to, on je svojom fascinantnom vještinom u korištenju kolaža, ne samo na razini izvedbe već i korištenjem kolažne pripovjedačke tehnike, bio jedan od autora koji su nagovijestili postmodernu dramaturgiju švedskog stola gdje gledatelj ima iluziju kako sam bira što će gledati, kuda će junaci krenuti i što će raditi. Sve to učinilo je Hržanovskog jednom po svemu iznimnom pojavom u historiji živih slika.
A onda je došla takozvana demokracija, to jest grubi kapitalizam koji je otpuhao kompletnu kulturnu infra-strukturu u Rusiji i drugdje te uveo zakon novčane džungle kao jedino mjerilo i jedinu vrijednost, svodeći ljudsko biće na dimenziju gramzivog grabežljivca kojem kao takvom nikakva umjetnost nije potrebna. U tim kataklizmičkim promjenama nestao je i Hržanovski koji punih osamnaest godina nije potpisao ni jedno filmsko djelo. Što je radio cijelo to vrijeme ne znam, ali pauzu je prekinuo tek 2003. sa srednjemetražnim filmom Krava i po da bi pet godina poslije toga došao sa igrano-dokumentarno-animiranim filmom Soba i po ili sentimentalni povratak kući. Riječ je o suverenom remek-djelu impregniranom animacijom (poezijom slike) i lirikom (poezijom riječi) koje na gledatelja djeluje poput moćnog tornada sačinjenog od dubinski istinitih i iskrenih impresija i emocija. Za mene je to bez ikakve dileme jedan od četiri-pet najboljih filmova koje sam uopće vidio tokom prvih deset godina novog stoljeća!
Narativnu armaturu filma čine autobiografski zapisi Josifa Brodskog, nevoljnog izbjeglice i disidenta koji, iako je u emigraciji dobacio do književne Nobelove nagrade, u tuđem svijetu nikad nije našao smiraj niti je prestao gledati put Istoka, put kuće. Film počinje tako što se pisac vraća kroz prostor, od New Yorka do Sankt Petersburga, ali i kroz vrijeme, od svog zrelog (i prezrelog) doba natrag ka prvim zracima sjećanja iz ranog djetinjstva. Stoga on kući putuje brodom jer, kako sam kaže, voda je materijalna slika vremena i zato najbolja za sjećanje. Francuski filozof Henri Bergson pisao je da je život jedna vrsta razvoja u vremenu i istodobno komplikacija u prostoru ističući da su stalne promjene te koegzistencija najrazličitijih elemenata koji su intimno povezani jedni s drugim oni vanjski pokazatelji koji razdvajaju ljudsko biće od čiste mehanike. Da bi se raščlanio život sa svim njegovim slojevima bila je potrebna animacija čija je osnovna metoda upravo razdvajanje slike na njene gradivne elemente. Zato je ovakav film mogao napraviti samo genijalan animator. Štoviše, da bi emotivni svijet Brodskog, njegova sjećanja, iskustva i poetske vizije učinio vidljivim Hržanovski bez i najmanjeg napora harmonizira doslovce sve postojeće filmske tehnike i žanrove; od standardnog dokumentarnog materijala, takozvanih generičkih slika u kojima se različitim metodama rekonstruiraju stvarni događaji, klasičnim radom s glumcima te halucinogenim animacijama koje dočaravaju pjesnikovu unutarnju stvarnost.
Analizirajući vlastiti život veliki pjesnik shvaća da je gdje god da je bio u svom životu uvijek sa sobom i u sebi nosio ono pola sobe, zapravo pregrađeni prostor u garsonijeri svojih roditelja, u kojem je odrastao, napisao prvi stih, prvi put ljubio i bio ljubljen. Pjesnikovo uzaludno traženje doma i domovine predočeno je u subjektivnoj vizuri, postupkom latentne naracije gdje se život Brodskoga istovremeno čita kao tekst, dnevnik, autobiografija uz stalnu prezentacija procesa nastanka filma koji upravo gledamo i koji nas stalno vodi kulminacijskoj točki cijelog diskursa – povratku kući.
Negdje prema kraju filma ima jedan autentičan snimak Brodskog u nekom ruskom bircuzu. Pijan je i veseo. A kakav bi čovjek drukčiji i bio kad dođe svojoj kući!
Midhat Ajanović Ajan
Prof. dr. Midhat Ajanović, Ajan za prijatelje, rođen je 1959. godine u Sarajevu, a od 1994. živi u Göteborgu, u Švedskoj te od 2004. predaje Historiju animacije na Odjelu za filmske studije Univerziteta, a od 2009. godine na ŠMK predaje uvod u animaciju i zagrebačka škola te druge kolegije.
Pripremio: Duško Popović
24.08.2013.