Promjena naziva Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva
Forme i suštine
U početku bijaše riječ, kažu. Pa su ljudi svikli više pažnje pridavati riječima, nego smislu. To su posljedice vjerovanja, umjesto razmišljanja. A, sami biramo. Ili bi bar tako trebalo biti.
Gotovo odmah poslije izuma i početka učestale primjene filma pojavile su se dvije skupine onih koji se njime stadoše baviti, ne samo kao gledatelji. Jedni su počeli raditi profesionalno, zarađivati i živjeti od snimanja i prikazivanja filmova, a drugi su u tomu tek uživali, zaljubljeno. Amaterski. U većini će rječnika (opet te riječi!) kao prva definicija biti navedeno da su amateri oni koji nešto rade iz ljubavi. A tek poslije da su „nestručni“ i „neprofesionalni“. I zbilja, tko na tomu zarađuje trebalo bi zanimati naše vrle poreznike, a sve druge samo radi li se dobro, s puno ljubavi. I diletantski! Ne tako davno ponosno su broje kazališne ili glazbene udruge nosile u nazivu diletantizam, što je bilo isto kao i amaterizam. Tek kasnije (na ovomu svijetu samo mijena stalna jest!) se to počelo smatrati pogrdnim i prezirnim. A tko bi svakomu udovoljio!?
Pa bi tako mnogi htjeli da se i službeno vrati amaterizam umjesto nepofesionalnosti, a jednako tako mnoge smeta što neki govore i pišu kino klub, a drugi opet kinoklub, što jedni spajaju videostvaralaštvo, a drugi ga razdvajaju u video stvaralaštvo. Valjalo bi popiti kavu s nekim stručnjakom pa sve to razjasniti.
A opet, ne bi bilo za vijeke vjekova! Volimo se baviti izmjenama i promjenama, simbolima svih vrsta, principima (može i načelima, meni je svejedno), kalupima i formama.
Jedino kao da mrvicu zanemarujemo suštinu. Kako osigurati nastavak rada svih tih nepofesijskih amatera, pojedinaca i njihovih udruga, pronaći novac za sve brojne aktivnosti kojima se žele baviti (a najčešće ne znaju ili ne mogu to osigurati sami), za produkciju koja se kreće po sinusoidi, godinu gore, dvije dolje, kako njihovu zaljubljenost unaprijediti (a ne sputati) krutim životnim, društvenim, ekonomskim činjenicama? I pitati sami sebe, koliko smo znanja, volje, upornosti i rada spremni uložiti ne bi li cijela priča uspješno (i još bolje) išla dalje. I kod malenih, i onih srednjih, pa naravno i kod odraslih, koji ponekad znaju misliti da je to posve dovoljno. Odrastao, (sve) naučio, pa idemo!
Potaknut odjecima rasprave vođene na Okruglom stolu naslovljenom Organizacija Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva – kako dalje?, održanom koncem studenoga prošle godine u Đakovu, u vrijeme 44. revije te raznim prijedlozima koji su pristizali u novije doba, među kojima je dosta simpatija, a naravno i poneku dilemu izazvao mogući naziv AKSA (Akademija, klubovi, samostalni autori) i provedenom javnom, internetskom komunikacijom s članicama HFS-a, Izvršni odbor Hrvatskog filmskog saveza je na sjednici održanoj 25. siječnja 2013. godine donio odluku o promjeni naziva Revije.
Htjelo se zadržati reviju kao odrednicu festivala amaterskog ili neprofesijskog filma, naznaku da je riječ o hrvatskim autorima i filmovima, kako je bilo od početka do danas, postaviti film kao kolokvijalni, uobičajeni i svima prihvatljiv naziv za sve audiovizualne radove, bez obzira na nosače te istaknuti stvaralaštvo kao temeljnu vrijednost, različitu od komercijalne ili bilo kakve drugačije.
Tako će od 22. do 24. studenoga ove godine u Puli biti održana 45. (ili prva, kako tko bude shvatio) Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva (RHFS). A najvažnije će biti da na njoj bude što više autora i njihovih dobrih radova. To je, jednostavno, suština.
Duško Popović
04.02.2013.