Predstavljena knjiga Jurice Pavičića
Postjugoslavenski film – Stil i ideologija
U zagrebačkoj je, doslovno prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića u četvrtak, 2. veljače održana promocija nove knjige Jurice Pavičića naslovljene Postjugoslavenski film – Stil i ideologija, o kojoj su govorili Dragan Jurak, Katarina Luketić, Teofil Pančić i Hrvoje Turković te autor Jurica Pavičić. Promociju je vodila urednica Naklade HFS-a i urednica knjige Diana Nenadić.
Knjiga je objavljena kao deseto izdanje u ediciji Filmološke studije Hrvatskog filmskog saveza, a nastajala je od 2008. do 2011. godine, kao Pavičićeva doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom dr. Hrvoja Turkovića.
Jurica Pavičić diplomirao je povijest i komparativnu književnost, a kao filmski kritičar i kolumnist proteklih se dvadeset i nešto godina intenzivno bavio filmom, ali i brojnim drugim aspektima kulture, politike i života uopće, pa je u svoju prvu knjigu o filmu u skladnu cjelinu ugradio spoznaje i promišljanja o svemu što je smatrao relevantnim za temu kojom se pozabavio.
U uvodnom dijelu autor analizira političke i sociološke okolnosti rasapa nekadašnje jugoslavenske kinematografije koja je neminovno pratila raspad bivše Jugoslavije, ali i sličnostima i razlikama razvoja kinematografije u novim državama nastalim početkom devedesetih. Razumljivo je da se niz promjena diljem europskoga istoka koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, često vrlo dramatičnih, a ponegdje i tragičnih, odrazio i na filmsko stvaralaštvo koje se moralo suočiti s posve drugačijim političkim i ekonomskim uvjetima, a zatim i s novim produkcijskim okolnostima. Tranzicijski je šok doveo i do novih tema kojima su se autori počeli baviti, od prije često zanemarivanih povijesnih, nacionalnih pa i nacionalističkih do pokušaja brzoga izjednačavanja sa suvremenim motivima autora neopterećenih okružjem u kojem su djelovali kolege s područja bivše zajedničke države.
Photo by Kiki. Autor Jurica Pavičić i urednica Diana Nenadić
Pavičić prepoznaje tri dominantna stilska modela koji se razvijaju od devedesetih nadalje, filmove samoviktimizacije koji dominiraju u Hrvatskoj i kasnije na Kosovu, filmove samobalkanizacije, koji obilježavaju ponajviše srpsku kinematografiju i filmove normalizacije koji se sve izraženije u novije vrijeme javljaju posvuda. Razumljivo je da je primjera sva tri stilska modela bilo i još uvijek ima i u drugim sredinama, bez obzira na političke, nacionalne, jezične i kulturne granice i različitosti.
Kritički analizirajući niz filmova autora s cjelokupnog ex-jugoslavenskog prostora, Pavičić potkrepljuje svoju tezu o suodnosu novih kinematografija kao teorijskom problemu, naglašavajući i brojne praktične, poput često neutemeljenih različitosti kao izmišljanja specifičnosti radi sebe samih, evidentnog nestanka lokalnih tržišta i budućnosti koja će gotovo sigurno dovesti do koprodukcija i drugih oblika približavanja i suradnje.
Pri tomu će od posebne važnosti biti hvatanje koraka s trendovima u svijetu, od izrazite prevage novih tehnologija i virtualnih zbilja u suvremenom filmskom stvaralaštvu do jednako snažnih nastojanja povratka stvarnosti i naglašenih nisko-tehnoloških rješenja. Tu je i suočavanje s nekim novim filmskim školama, od argentinskog i filipinskog do rumunjskog filma.
Hoće li postjugoslavenske kinematografije, svaka za sebe ili možda na neki način zajedno, uspjeti savladati ove i druge zahtjeve, ostaje nam za vidjeti.
Duško Popović
03.02.2012.