Hommage Tomislavu Gotovcu
75

Tomislav Gotovac rođen je 9. veljače 1937. godine u Somboru, i da je poživio, za sedam bi dana navršio sedamdeset i petu. Njegov Kinoklub Zagreb, u kojem je 1962. godine, prije punih pedeset, snimio i svoj prvi autorski film, održat će 9. veljače u 21.00, na poticaj prijatelja, u klupskim prostorijama prigodnu projekciju Tomovih filmova i obilježiti ove obljetnice.

Uz nekoliko prisjećanja na velikog umjetnika i osebujnog čovjeka, bit će prikazani i njegovi filmovi, jednominutni Tomislav Gotovac i deset puta duži Kuda idemo ne pitajte te dva ne-tonska ostvarenja, T iz 1969. odnosno 29 iz 1967. godine.

Iako ga javnost pamti ponajviše zbog njegovih performansa u kojima je bez ostatka znao razgolititi tijelo, ali i dušu, što je uvijek i za svakoga puno teže i opasnije djelo, Tomislav Gotovac je prije svega bio beskrajno zaljubljen u film. U djetinjim je godinama, kao četverogodišnjak došao u Zagreb i svesrdno potican od majke Elizabete Lauer, rođene i odrasle u panonskom gradu s čak četiri kina i jednake zaljubljenice u život na celuloidu, krenuo u obilazak zagrebačkih kina, a prvu je filmsku projekciju vidio kada ga je otac, nekadašnji kraljevski podoficir, narednik, a zatim domobran, odveo 1942. godine u domobransku vojarnu na Črnomercu gdje su se povremeno prikazivali filmovi. Godinama je nakon toga gledao sve što je od filma valjalo vidjeti, mnoge filmove i više puta, znajući ih u detalje i u svakom filmskom segmentu, a zahvaljujući svojem nenadmašnom pamćenju bez problema se mogao prisjetiti i dana i sata i okolnosti svake projekcije od više tisuća na kojima je bio. Nesuđeni arhitekta, koji je uživao u crtanju i matematici, pa bankovni činovnik i zaposlenik Vinogradske bolnice, ostvario je ipak dječačke snove i svoja je iskustva i promišljanja prenosio i u vlastite filmove, koje je snimao prvo u Kinoklubu Zagreb, a zatim, za vrijeme studija režije, i u Kino klubu Beograd, pa samostalno i uz produkcijsku pomoć Hrvatskog filmskog saveza, ali sanjanu karijeru filmskog i televizijskog redatelja, za što se spremao, studirao i stekao diplomu, nije nikada uspio ostvariti. Nisu mu dali.

Photo by Krunoslav Heidler

I mučilo ga je to, iako bi sa svojim širokim osmijehom znao odmahnuti rukom i krupno, panonski opsovati, kao da i nije važno. Ionako je sve film, govorio je uporno i vjerujući, nastavljajući Beškin i svoj san uokviren filmskim kadrovima. Bavio se likovnom umjetnošću (mama je bila sklona slikanju i voljela ići na izložbe), pisao, postao jednim od najvećih konceptualnih umjetnika na svijetu, a njegovi se radovi nalaze u vodećim svjetskim muzejima i galerijama. No, film je bio i ostao njegova najveća ljubav.

Taj i takav Tomislav Gotovac ili Antonio Lauer, svejedno, neće zamjeriti što na njegovoj rođendanskoj obljetnici neće biti torte sa sedamdeset i pet svjećica. Sjedit će u tami kino dvorane, vidljiv i skriven od svih, gledat će svoje filmove kritički, kao da i nisu njegovi, i prepoznavati u njima i dobro i loše, i dohvatiti možda koju bocu piva, pa je ispiti s prijateljima, njima i sebi u čast.

Život je fikcija i sve je film, promrmljat će si tek u sijedu bradu. I okrenuti se ponovo igri svjetla i sjene na filmskomu platnu.

Duško Popović

02.02.2012.