Zafranović u Dokukinu Croatia
Forma

Dvije epizode dokumentarne serije autora Lordana Zafranovića TITO - posljednji svjedoci testamenta, sedma i jedanaesta, prikazane su u petak, 20. siječnja u zagrebačkom Dokukinu Croatia, a o temama vezanim uz njihov nastanak i redateljski prosede s autorom je razgovarao filmski publicist i povjesničar Danijel Rafaelić.

Nesuđeni brodograditelj, šibenskih korijena i kalafatske tradicije, Lordan Zafranović od mladosti je naučio kako je forma izgradnje broda složena, fina struktura, posebno u konstrukciji unutrašnjosti koja se običnom oku i ne pokazuje, a bez koje nema čvrstine i stabilnosti plovila. I kasnije, studirajući slikarstvo i baveći se njime spoznavao je i isticao važnost forme, a kada se stao baviti amaterskim pa profesionalnim filmom forma mu je bila jednako važna. „Ja sam čovjek forme“, kaže i danas i dokazuje to svim svojim radovima i redateljskim pristupom. I kao student na praškoj filmskoj akademiji učio je i potvrđivao dramaturšku i filmsku vrijednost forme, a s istim se vrijednosnim spoznajama susretao i u svojem cjelokupnom opusu.  Poznat je kao autor koji crta svoje filmove, proučava, usklađuje i dizajnira njihovu strukturu, formu, kako bi konačan rezultat bio što savršeniji.

Tako je ustrojena i serija o „vječnom ilegalcu Titu“ kako ga shvaća i prezentira redatelj Zafranović, koju gledatelji svakako prvo doživljavaju kao sadržaj, kao priču o fascinantnom životnom putu čovjeka koji je ljubio i ratovao diljem svijeta, ostajući mnogima neprepoznat i nedokučiv, a ljudi se obično plaše onih i onoga što ne razumiju. No, to je i složena struktura dokumentarnog filma ostvarenog u formi igranoga, kao niz iskaza, snimaka i fotografija koji su nastajali neovisno i nevezano jedan uz drugi, a sklopili su se u skladnu cjelinu koja daje smislenu, funkcionalnu, jasnu i nedvosmislenu poruku.    

U raspravi koja je uslijedila poslije obje projekcije bilo je i disonantnih tonova, od glorifikacije teme, lika i autora do posvemašnjih osporavanja, no to i jest smisao autorskoga, stvaralačkoga rada. Umjetničko djelo nije namijenjeno zadovoljavanju ukusa sredine u kojoj nastaje, sve kada bi itko ikada i uspio razlučiti što to uopće jest, nego kao poziv, poriv i vokacija autora koji će iznijeti svoju istinu, bez obzira na mišljenja, stavove i posljedice s kojima se suočava.

Zbog toga je serija Lordana Zafranovića o Titu uspješan, vrijedan i upečatljiv dokument vremena o kojem govori ali i dana u kojima se prikazuje, i u kojima je prepoznata.

Ako jedne noći stanete na obalu mora, oceana, ispod onih zvijezda o kojima pjesnici govore da ne valja ići pod njima malen, i ako osjetite, spoznate kako ste sićušni i krhki u toj tami, između tmastoga kopna i još više neshvatljivoga i neizmjernoga prostranstva pučine, znat ćete i sami. Ono more koje na početku i kraju svake epizode TITA – posljednjih svjedoka testamenta, i ponekad u sredini, udara o stijene, oni šumni valovi i mjesečinom posrebrene bonace, govore nam da je svijet bio tu prije nas i ostaje za nama, da je more vječno i da dobro zna kako postoje hridi koje čak ni ono nije u stanju slomiti. I ljudi čija je priča neizbrisiva iako je valovi oplahuju iz dana u dan.   

Duško Popović

23.01.2012.