Prisjećanja
Stoljeće filma u Požegi
Prva zabilježena filmska projekcija u Požegi odigrala se u srijedu, 17. siječnja 1912. godine, u kinu koje se nalazilo nedaleko željezničkog kolodvora. Zabilježeno je da je Grand elektrobioskop projektirao i sagradio strojar Dragutin Fleissig, da je zgrada bila duga dvadeset metara i široka devet i imala je čak šest ulaza i izlaza, pa su već tada bile poduzete sve sigurnosne mjere nužne za održavanje javnih priredaba. U povijesnim se zapisima čak s ponosom navodi da je kino imalo krov (!), ali njegova točna lokacija danas nije poznata pa će možda tek kakva arheološka istraživanja u budućnosti otkriti gdje je zaista sagrađeno. U tih se 180 kvadrata već od prve projekcije nagurala cijela Požega, a filmovi su se u niskoj prizemnici vrtjeli iz projekcijske kabine iza zgrade i sve je bilo obogaćeno parnom lokomotivom koja je pokreta dinamo, jer Požega tada još nije imala električne struje. Prve su projekcije tako bile doslovno obavijene parom i dimom, a nije posve sigurno utvrđeno je li lokomotiva i zazviždala, bar za prvu požešku filmsku priredbu!?
Obilježavajući cijelo stoljeće od prve kino projekcije u Požegi, članovi GFR film-video organizirali su u utorak, 17. siječnja 2012. godine u svojem Art kinu projekciju kratkog Edisonovog eksperimentalnog filma iz 1895., u kojem je istraživao mogućnosti praćenja filmske slike zvučnim zapisom urezanim na voštanom valjku te još jedan rad velikog izumitelja i inovatora snimljen 1902. godine, u kojem ples balerine pokušava prikazati u boji, ručno obojivši svaki pojedini kadar filma!
Obilježavanje sto godina od prve filmske projekcije u Požegi, snimio Vjeran Blašković
Posebnu je pažnju požeških filmofila izazvala projekcija višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma Cinema komunisto redateljice Mile Turajlić iz 2010. godine, koji kroz priču o Titovoj ljubavi za film i navici da svakoga dana pogleda bar po jedan, na svoj način govori o nostalgiji za nekadašnjim slavnim filmskim danima i godinama na području bivše Jugoslavije. Okruženi filmskim plakatima iz sredine prošloga stoljeća, izloženim te večeri kao dio popratne manifestacije sjećanja na prošlost, i sačuvanim uspomenama na požeške dane u kojima se film mogao pogledati u kinu, mladi su nastavljači tradicije i ljubavi za film za tih nekoliko sati uspješno potisnuli gorčinu što je i njihov grad među mnogima u nas koji više nemaju niti jednu aktivnu kino dvoranu.
Od prvoga požeškoga kina u idućih će se gotovo devedeset godina nanizati čak pet kino dvorana koje su u gradu djelovale svaka u svoje vrijeme ili poneke i istodobno, a baš sve privlačile vjernu gradsku kinematografsku publiku i ponekoga došljaka, jednako zaljubljena u film. Nakon toga su se ugasile i nestale.
Tradiciju filma u Požegi već niz godina vrlo uspješno održava skupina amatera, neprofesijskih filmskih stvaralaca koji okupljeni u GFR film-video snimaju vlastite radove, čak i dugometražne dokumentarce poput Kino moje malo autora Arminia Grgića i Zvonimira Karakatića, posvećenog upravo povijesti kina u Požegi te organiziraju i provode, uskoro puna dva desetljeća, i poznati festival jednominutnog filma.
Zadnja je službena kino projekcija u Požegi održana 1. svibnja 1999. godine, pa se tako navršilo i gotovo punih trinaest godina bez kina. Čak se i požeški, a svjetski festival jednominutaša, osim tek jednog eksperimentalnog povratka u nekadašnju kino dvoranu, prije nekoliko godina, opet ustalio u prostorima gradskoga kazališta. Reklo bi se da teatar o filmu ili filmski teatar traje i dalje.
Duško Popović
19.01.2012.