16. filmska revija mladeži i 4th four river film festival
Mačke, filmske i ostale

Do staroga grada Dubovca stiže se relativno lako. Sjednete recimo s nekim iskusnim vozačem, kakvim budućim agronomom ili već kojim drugim, u auto pa vas on vozi skoro do samoga vrha. Tu zna biti problema, ako se ispred vas muva dugi autobus koji ne može od prve skrenuti na onom oštrom zavoju, nego se vraća u rikverc, gurajući i vas unatrag. Onda vam se auto može ugasiti, klizeći lagano nizbrdicom. I teško se opet pali. Izgleda da pomaže tek naglo otvaranje vozačevih vrata. Posebno ako ih s vanjske strane otvori k'o bijesna mačka ljutita Šefica. Nakon toga nema više frke. Istoga ste časa prva, druga i eto nas, pred kamenim ulazom u grad.

Atmosferu, brojnost publike, tragove koji ostaju za njima, žamor i uzbuđenje valja osjetiti u dvorištu i okolo Dubovca. Tu opisi ne pomažu. Platneni krov spašava od kiše, ali prijeći pogled na zvijezde, što tek neznatno remeti ugođaj. No, kad već nema toga pogleda, valja se okrenuti bližnjima.

Festivalska je i revijska publika baš prava. Ima tu istinskih zaljubljenika u film, i takvih je srećom najviše. Ali i razbarušenih i neshvaćenih genija koji s nestrpljenjem tresu drvene kupe gledajući kako je loše, čovječe snimljen taj film, a znajući da bi oni učinili bolje. Zvijezda u usponu koje vode računa o svakomu detalju pa uz one cipelice s ogromnom štiklom ponesu sa sobom i sandalice ravnih potplata i brzo se presvlače između redova, strahujući da se, izlazeći pred publiku, ne poskliznu na kamenu podu Dubovca, baš sada kad im je karijera krenula kako valja. Bolje biti koji centimetar niža nego se iz vertikale okrenuti u horizontalu. Pred svima. Ima i onih koji su došli tek popiti pivo ili se zatresti uz poslijeponoćni rock, što je posve u redu.

A neki su samo došli gledati mačke. Jer, dobro se zna, gdje je filma, tu je i komada. Lovci se poslije razviju u strijelce i napadaju, što frontalno, što rovovskom borbom, desantima, mostobranima, udarnim trojkama ili postavljajući zasjede i barijere. Uspješnije među njima kasnije sretnete kako u mraku, s ponekom bocom iza leđa, sjede na Križnome putu kojim silazite u dolinu, i ćućore nešto mačkicama koje predu kraj njih. Poneki šušanj iz grmlja obavijenog tamom svjedoči da se i tu vodi nesmiljeni rat. Onaj vaš vozač je naravno u međuvremenu nestao u bespućima povijesne zbiljnosti pa vam ne ostaje drugo nego se pješice vratiti sa staroga u novi grad. Samo, valja znati na koju stranu se okrećete, kada ste već u dolini. Kao i uvijek i u svemu u životu. Jedino tako izbjegnete noćna lutanja. Pa stignete na odredište.

I opet se suočite s tim filmskim mačkicama koje se šeću kraj vas, u žutim majicama, u šarenim opravicama, u elegantnim malim crnim haljinama, s tek na sekundicu vidljivom rumenom bretelom, s teškom šminkom ili onom nevidljivom, a tako učinkovitom, sveprisutne, nasmiješene, samosvjesne, nježne, lijepe, opasne…Nije lako ući u njihov svijet, a još je teže ostani netaknut i miran. Bez ogrebotina.

Od subote traje u karlovačkoj Osnovnoj školi Grabrik međunarodna izložba mačaka, ostalih. A one imaju oštre kandže, kako se već dobro zna.

Duško Popović

09.09.2011.