Škola medijske kulture *od 1 do 13* (štikleci Marine Zlatarić)
SVIH MOJIH 13...
...ILI, KAKO SAM SE (s)NAŠLA NA TOM BROJU

Našla sam se na prvom, a onda se (jer mi je uvijek nekako tijesno, jer želim još i još i još, jer gdje djeca nisu bijesna, ni kuća nije tijesna i svašta još, mada je, eto priznajem, tako i dogovoreno) proširila i na drugi stupanj te ih onako fino zazipala u mini radionicu nazvanu vježba igranoga filma. Možda bi to i bila samo vježba da se ekipa polaznika nije razigrala (otkud im uopće takva ideja?!?) i da nije u posao krenula s takvim žarom da bi nam trebao još koji dodatni dan (sate smo već uzeli). Ta je vježba počela uvodnim dijelom. Projekcijom. Četiri dječja igrana filma, uron (ne iron iako smo stvari oko filma već poprilično ispeglali) u tajne nastajanja filma pa onda prolazak kroz planove, rakurse, pokrete kamere, sinopsis, scenarij, knjigu snimanja. Eh, a nakon toga smo lijepo sjeli, zasukali rukave i ko ljudi dogovorili kako je vrijeme da se krene. U vježbu. Iako sam znala (imam ja nos) da će se i ova grupa razigrati i da neće sve stati na pisanju jednostavnoga sinopsisa, ipak nisam očekivala da će baš tako daleko ići. Meni paše. Povukli su me za sobom i sada čučimo u Tebi (velikim je slovom napisano, znači ne čučimo u tebi, nego u antičkom gradu Tebi) i zajedno s Antigonom rješavamo njen sukob s Kreontom kojega nadmašuje redatelj. Jednostavno, zar ne?! Petak-kostur sinopsisa bez sredine gotov; subota-sinopsis gotov, scenarij-gotov, knjiga snimanja-prvi dio prve scene-gotov; nedjelja-knjiga snimanja gotova! Ponedjeljak (a to je baš danas) krećemo sa snimanjem. Iako sam planirala kako ću s njima proći kratke vježbice snimanja pa ćemo tek onda snimati, A strana ploče okrenula se na B. Svi će i glumiti i snimati. Možemo mi to. Pa još i više. Jer su me namusali i na montažu. Kažu-želimo, možemo, hoćemo. A ja kažem-pa onda neka. Doduše, prema njihovom izboru, prijedlogu i željama, mi počinjemo s radom u tri (3) brojkom i slovom (čitaj s desna na lijevo). Valjda zbog toga neću dobiti po nosu. Ako će mi netko to i htjeti dati, ja ću svoj nos naglo izmaknuti jer ne želim biti kao Gerard Depardieu u ulozi Cyrana de Bergeraca!
Tako. To je pod snašla, a sad našla.

Svih "mojih" deset iliti od M. do P. pa onda dalje
Crveni gumbić je rec
Prvo sam se našla na 1. školi medijske kulture. U Šibeniku. Sasvim slučajno jer je zgodno ići na seminar krajem 8. mjeseca u spomenuti Šibenik. I kako sam otišla, tako sam i ostala. Ne u Šibeniku nego u Medijskoj. Ta se pojava zove zaraza. Za sve je kriv kažiprst koji je nepromišljeno prvi puta stisnuo "rec" i sad se čudi ko pura da ne velim čemu što skače na crvenu boju ko bik na krpu toreadora. No, ne žalim se. Prepustila sam se. Dakle, taj Šibenik i radionica za dokumentarni film donijeli su mi prvo filmsko iskustvo (ne čitaj nešto što ne piše). Zadatak za 12 ženskih osoba, koje ne znaju ni razliku između kamere i mikrovalne, bio je više nego lagan. Neš ti snimanja dokumentarca! Treba samo smisliti sinopsis, napisati scenarij, knjigu snimanja, naučiti gdje se pali kamera, naučiti snimati, dogovoriti sudionike, usuglasiti satnicu oko korištenja opreme, odabrati kadrove za film, sudjelovati na montaži...Čas posla. Profesor Krešimir Mikić čupao je kosu, ali mi se nismo dale smesti. Čak je i Mile Blažević (naš navigator kod snimanja) dolazio raščupan u radionicu. Mi smo bile ipak malo snalažljivije od njih. Mi smo kusu čupale jedna drugoj. I snimale. Ja još uvijek snimam, a kosu sam odavno prestala čupati. Iako ni tada nisam. Nisu me mama i tata uzalud odgajali!

Pa znam da je rec gumbić za snimanje!
Druga škola. Pravac Trakošćan. Opet dokumentarni film. Opet profesor Mikić. I opet snimi, snimi, pa odgovaraj zašto je to tako. No, meni je to bilo odlično. I baš volim biti u vatri iz koje me se onda izvuče i objasni zašto tamo ne smijem ići. A upravo to nam je radio prof. Mikić. Na svojim smo pogreškama učili, ali zato i naučili. Barem ja. To je bila moja odskočna daska s koje poletjeh u visine i još uvijek letim, a onda tu i tamo srećem ljude koji sa mnom lete već godinama (13 uz mene Melita Horvatek Forjan) ili pak s vremena na vrijeme, ili su se kasnije priključili ili su tek poletjeli pa mašu krilima da opstanu...

I ja bih takvu kameru
A ja sam nakon druge odmahala u treću školu. Ravno u radionicu kamera i snimanje. Odmah sam voditelju Silvestru Kolbasu dala do znanja kako već snimam filmove (prvi je pao i kod žirija isto pao par mjeseci prije) i kako su oni odlični jedino što mi nije jasno tko to uopće određuje žiri za odabir filmova na revijama...mislim, taj žiri...nisu patuljci, ali pojma nemaju! A onda je došao trenutak istine. Ipak, pa sam u požrtvovnoj grupici i s ogroooooomnom kameretinom (za koju mi je još i dan danas žao što nije moja, a mogla je biti samo da se njen vlasnik nije uvijek gurao s nama i stalno je imao na oku), uz koju ide i snimatelj Boris Poljak, krenula na jezero...Ajd pa snimaj da te vidim! Vidio je. A i ja.

Montaža i ormar – isto je
U nastavku godine snimala sam i snimala pa reko "ajd još na montažu pa si formirani filmaš". I tako odoh s Slavenu Zečeviću i Ivani Fumić. Na montažu. Tamo sam naučila ono što ne primjenjujem ni kad pospremam doma ormare. Baci sve što ne trebaš. Sve što ne sjeda. Sve što ne drži vodu. I tko zna što sve ne. A ima taaaak' lijepih kadrova. Šteta ih je. Kažu-ne paše pa još i vaaaan! Mislim van kadar, a ne ja, iako jesam izašla i otvorila vrata scenarija.

Crvenjenje u scenariju
A unutra Goran Tribuson. Njegovo vatreno krštenje. Scenarij prvi puta u Medijskoj. O, još kako nam je bilo dobro. Posao se izvrsno obavio i to u revijalnom tonu. Neću se hvaliti, ali prema našem je scenariju (moja grupa, petero najveselijih i najornijih) Zoran Tadić (veliki Čovjek i režiser) iduće godine sa svojim polaznicima u radionici za igrani film snimio igrani film, ne!?! U scenariju je, inače, bilo crvenjenja. Od ispravaka tekstova u prave scenarije.
Bili smo tak veseli da smo dobili i pismene pozivnice za sudjelovanje na završnoj fešti u radionici za TV reportažu. Nismo išli. Pa kaj ćemo tam?!? Nismo si htjeli prekidati lanac dobre vibracije. No, vrabac mi ipak nije dao mira. Tamo sam završila već iduće godine.

Podebljano
Onaj je završni tulum već odavno završio, ali u očekivanju drugog, eto me u TV reportaži. Tko će me, pomislih, tome naučiti ako ne Dražen Ilinčić?! Ma, postoji li itko tko ne voli njegove reportaže da ga čujem! Ali, neočekivano sam podebljala i znanje s kamerom. Mislim, Darko Drinovac mi ga je podebljao. Navukao me dopustivši mi da se "igram"s kamerom, a onda postavio zahtjeve. Dakle, snimi kukce u vitrini, snimaj u polumraku, u podrumu, pa još i natovari svu opremu na sebe čisto da vidiš koliko teži...Često se toga sjetim kad stanem na vagu. Nisam sigurna da su svu opremu i skinuli s mene. No, već sam se odavno naučila filmski ponašati pa se ne bunim...Aha, tko kaže!?!

Prvo žena, onda jablan
Odmah pobuna. Animirani film, Edo Lukman i Jasminka Bijelić. Evo, sad da vas pitam nešto. Kako jedan muškarac (Edo) može tvrditi da je jablan veći od žene?!? Žena bi trebala u njegovim očima biti najveća. Tako sam i nacrtala. Žena tri puta veća od jablana. Kad je stigla hitna, Edo je već došao k svijesti. Na svu sreću jer sam mu se ja u istoj radionici nacrtala i iduće godine mada je, možda baš zbog spomenutoga slučaja, promijenjeno mjesto Medijske.

Naravno da prvo jablan, onda žena
Varaždinske Toplice. Tada sam na kušnju stavila stečeno znanje i sposobnosti iz animacije. Ispunila sam loto i...ništa! A ženu, koju sam nacrtala, uspjela sam pokrenuti, čak je i trčala. Zaključak, animacija ipak ne može sve. Ili bih trebala ići još jednom u tu radionicu?! No, nisam imala srca to Edi i Jasminki priuštiti, a i Snježana Tribuson me već "čekala" u igranom.

Pohvale i poljupci za režisere
A uz Snježanu Tribuson još jedan veliki Čovjek i snimatelj, Vedran Šamanović. Od onog prvog traženja crvenog gumbića na kameri do režije. Kako to super zvuči! A i Snježana nam je, onako cool, dala vrlo, vrlo jednostavan zadatak. Scenarije pretočite u knjige snimanja i ajmo-režija! U parovima po nekoliko scena. Jesmo. A onda smo i mi postali cool. Nismo kupili majice s natpisom Svi smo mi Snježana Tribuson, ali to se vidjelo po filmu. Cool smo odgledali i primili pohvale i poljupce.

Bo Derek nije super desetka
Desetka mi je već bila za vratom. Zov postprodukcije tona i Dubravke Premar. Šuma tonova izoštrila se u našim ušima. Gdje su svi ti tako izoštreni zvukovi bili prije?!? Baš lijepi šlag na filmsku tortu. S višnjom u sredini (ne višnjom kao Višnjom Biti, nego višnjom sličnom trešnji, a da to nije). Nikola Bišćan, Hana Deželić i Ivana Rogić uz Dubravku. Jedino, još mi nije jasno kaj to Dubravka jede da od deset odgledanih filmova u dahu točno zna sekundu na kojem je zvuk koji...izluđuje me i nabija komplekse. Jesu li to bademi, što li?!

Koraci u novo desetljeće
Jedanaesta, dvanaesta... Metodička radionica za učitelje medijske kulture. Nakon nekoliko godina povremenih predavanja, eto me za katedrom (?) pa si mislite! Tu vam se pali kamera, a ovo treba ovako, joj, pa rec vam je gumbić za snimanje...No, sad sam već počela pisati sinopsis reklame za Medijsku školu pa ću naglo zakočiti jer me čekaju Antigona i Kreont i magična desetka mini radionice, vježbe nazvane igrani film.

29.08.2011.