Sedam godina u Štaglincu
Moja zemlja

„Ja ne idem dalje, tu je netko umro“, kaže senzibilni dvanaestogodišnjak dok s mlađom sestrom i bakom ulazi u vrt Vlaste Delimar u Štaglincu, nedaleko Koprivnice. Dječak grčevito steže obje šake dok promatra ženu odjevenu u dugu bijelu haljinu koja nepomično, čini se ne dišući, leži na travi. Baka je već vidjela puno toga u proteklih sedam godina okupljanja performera u njihovu susjedstvu pa ohrabruje mladoga čovjeka. „To se oni samo prave“, kaže sigurna u ono što govori.

Kuća obitelji Delimar u suštini je smještena baš kako priliči, izvan sela, pa s pravom ispred nje stoji natpis Moja zemlja, jer nije sasvim ni u Štaglincu niti u Koprivnici, već na rubu jednoga i drugoga mjesta. Užar Ivan Delimar ovdje je rastezao svoje konope, uživajući u hladovini oraha i trešanja, čije rujne plodove bezobzirno trgamo, doduše uz poziv i privolu domaćina, a kad je umro ostavio je imanje kćeri. I sama je kuća na svoj način instalacija, s maštovitim zidovima dijelom od vodoravno složenih crjepova, s potpisima sudionika ranijih okupljanja i s tablama na kojima piše da je to ulica nekada slavne Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, SFRJ i Republike Hrvatske i s djelomično spaljenom starom štalom u kojoj na crnim gredama vise kućice odavno uginulih puževa. Koji tamo nisu došli sami.

Photo by Robert Jukić

U toj je kući i pod istim trešnjama sjedio godinama Tomislav Gotovac, a na livadi u dubini dvorišta jednom je u zemlju ukopao okvire imena Tom, pa ih ispunio benzinom i zapalio. Ovoga ljeta Toma više tjelesno nema među nama, ali njegov duh lebdi i nad Mojom zemljom, pa su sva događanja na sedmom okupljanju performera posvećena njegovoj uspomeni.

U sklopu Tomova dana u Galeriji Špoljar u Koprivnici postavljena je izložba s dvadeset fotografija koje je Mio Vesović snimio 13. studenoga 1981. godine, dok je Tomislav Gotovac sedam minuta gol hodao od jedne veže u Ilici do tadašnjeg Trga republike, provodeći svoj performans Zagrebe, volim te, sve dok ga nisu uhapsili milicioneri.

Na prigodnom druženju i ručku u Štaglincu gradonačelnik Koprivnice Zvonimir Mršić, performerski odjeven u kratke hlačice i prugastu majicu, pozdravio je sudionike i goste i na odlasku preuzeo svoj primjerak Hrvatskog filmskog ljetopisa kojima je Hrvatski filmski savez obdario sudionike sedmog Dana performansa, a veliki poštovalac Gotovčeva lika i djela i autor vrijednih filmova sa i o Gotovcu Željko Radivoj zdušno je podijelio šezdesetak primjeraka, od kojih su neki, što su ih na lutriji, na performansu dobili sretnici, sadržavali i DVD sa filmovima.

Dan performera nastavljen je u Mojoj zemlji gdje su kroz četrnaest performansa i dvije instalacije umjetnici okupljeni od Irske do Dalekog istoka na svoj način obilježili uspomenu na Gotovca. Pred brojnom publikom do duboko u noć odvijao se program, u kojem nije bilo ograničenja mašte i invencije, a kad je pao mrak zaplamsale su i vatre, od kojih je jedna replicirala Tomovo ime, kao i prije nekoliko godina kad ju je on osobno zapalio.

Ona mrtva žena ustala je nakon nekoliko sati i konopima vezanim uz tijelo iščupala kamenje zakopano u zemlji, koje ju je držalo i zarobljavalo. Sloboda stvaralaštva krenula je na još jedan put ka boljem svijetu.

Duško Popović

20.06.2011.