Škola u Art-kinu Croatia u Rijeci

Da škola kao mjesto odgoja i obrazovanja može i treba ponekad biti izmještena iz matične zgrade pokazalo se kao odlična zamisao na nedavno održanom projektu Škola u Art-kinu Croatia u Rijeci, gdje je 800-tinjak učenica i učenika riječkih osnovnih škola, Nikola Tesla, Dolac, Pećine, Kozala, Belvedere, Turnić, Fran Franković, Vladimir Gortan i Centar, od 1. do 8. razreda, zajedno sa svojim učiteljicama i jednim učiteljem, sudjelovalo u projektu čiji su priređivači uz Hrvatski filmski savez, bili Grad Rijeka, Odjel gradske uprave za kulturu i Odjel gradske uprave za školstvo.

(kliknite za katalog)

Škola je trajala četiri dana: 19. i 20. svibnja 2011. za učenike od 1. do 4. razreda, a 26. i 27. svibnja 2011. za učenike od 5. do 8. razreda.

Kada me je Vera Robić pitala bih li vodila ovu školu, pristala sam bez oklijevanja jer sam pobornik stava da škola treba biti životnija, da ju treba dati učenicima onako kako će ju oni najbolje prihvatiti i koja će im donijeti radost učenja.
UNICEF-ove postavke Dijete ima pravo na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima, ... pravo na slobodu izražavanja, ... pravo izabrati prijatelje, ... pravo na igru, ...pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, ...pravo na jednake uvjete provođenja rekreacijskih aktivnosti, ... pravo na život, ...pravo na informacije važne za njegovu dobrobit, ...pravo na kvalitetno obrazovanje i ...Dijete s teškoćama u razvoju ima pravo na posebnu skrb u ova četiri dana Škole zaživjela su u punoj mjeri, kako pred velikim ekranom tako i iza njega. Naime, učenici riječkih škola gledali su i komentirali filmove svojih vršnjaka, dječje filmove nastale u filmskim družinama hrvatskih škola i u filmskim klubovima, učeći filmski jezik bez napora na zornim primjerima situacija s kojima se i sami svakodnevno susreću.

Pribojavala sam se rada s učenicima mlađih razreda jer je ovo bilo moje prvo iskustvo rada s njima, no upravo su me oni oduševili. U interaktivnu nastavu, u obliku pitanja i odgovora i gledanja filmova primjerenih njihovom uzrastu, uključili  su se s velikim interesom.

U prvom je razredu bila učenica s posebnim potrebama koja u svojoj školi, kako sam doznala od njezine učiteljice, u vrijeme sata diže ruku, ali umjesto odgovora samo šuti. Ugodno iznenađenje i za njezinu učiteljicu i za mene bili su njezini odgovori na postavljena pitanja, njezina vrlo naglašena aktivnost i, ono najljepše za svakog učitelja, široki osmijeh na njezinu licu nakon svakog pohvaljenog odgovora. Moja je radost dosegla vrhunac kada su učenici zajedno sa žabicama iz odličnog filma Centra za mladež i FKVK Zaprešić Žablji zbor kreketali pjesmu Zvončići, zvončići. Tada sam odlučila da ovaj film uključim i u ostale razrede kao svojevrsni filmski lajt-motiv Škole u Art-kinu, što se pokazalo kao odličan potez. Gledajući četiri animirana filma prvaši su uočili razliku između kratkih lutkarskih i crtanih filmova, što su obrazovni zadatci medijske kulture.

U drugom je razredu uz animirane filmove bio prikazan i dokumentarni film Hana i Tin, o učenicima prvog razreda koji se vole još od vrtića. Film je toliko zainteresirao učenike da je jedan dječak nakon razgovora hrabro izjavio kako bi i on htio imati curu, što je izazvalo srdačan pljesak i odobravanje. Učenici su vrlo lijepo prepričali filmsku priču i uočili glavne i sporedne likove u filmu.

Učenici trećih razreda naučili su razlikovati animirani film od igranoga na izvrsnim primjerima animiranih filmova Noćni život i Snježni dan i igranih Košarka i Anin svijet, uočivši da se animacija može raditi i u igranim filmovima. Luka iz filma Sjaj rudeške zvijezde svakako je pokupio simpatije, ali i uveo trećaše u svijet dječjeg dokumentarnog filma.

Budući da je jedan od obrazovnih zadataka medijske kulture u četvrtom razredu razlikovanje filmskih rodova, učenici su uz tri animirana filma, tri različite vrste animacije, pogledali dokumentarni film Prvakinje i igrani Kad razgovor trčeći stoji. Najviše im se dopao dokumentarni film jer, kako rekoše, prikazuje stvarni život, a glavna ih je junakinja Ana oduševila.

U petom je razredu trebalo zainteresirati učenike za sva tri filmska roda. Kao ilustracija izvrsno su se uklopila dva filma iz FKVK Zaprešić. Uvod u film Dokumentarni film o animiranom filmu, bio je film Dva grada. Učenici su na izvrsnim primjerima mogli vidjeti kako se snima dokumentarac o nastajanju animiranog filma. Dodatna objašnjenja nisu bila potrebna jer su učenici kroz izražene dojmove o filmu, pokazali da su potpuno usvojili obrazovne zadatke ovog nastavnog sata. Gledajući filmove Crvenkapica i Utrka za znanjem, naučili su i što je filmski geg, a film Ajmo snimit film potakao je u učenicima želju za snimanjem vlastitog filma. Dogodi li se to u Rijeci, u čijim osnovnim školama nema niti jedne filmske družine, dio zasluge pripisat ćemo i Školi u Art-kinu.

Bučni ulazak u kinodvoranu učenika šestih razreda najavio je drukčiji oblik rada, odgojni. No, kako to postići s učenicima ispred kojih stojiš prvi put, a njihovi su učitelji ravnodušni prema neumjesnim upadicama pojedinaca željnih negativne afirmacije. U redu, mladi su, puni nepotrošene energije, no mladost im ne daje za pravo da gnjave učenike koji žele nešto naučiti i da ne poštuju učitelje. Stoga sam skratila uvod, nadajući se da će film Još jednom za Riju zaokupiti njihovu pažnju. Tako je i bilo. Filmovi su im se svidjeli, no u razgovorima između projekcija filmova, sudjelovalo je znatno manje učenika nego dosad. Poželjela sam imati svemogući daljinski upravljač djevojčice iz filma Klik.

Ništa bolja situacija nije bila ni u sedmom razredu. Ulazili su gurajući se i smijući na sav glas. Gledajući filmove, pojedinci su komentirali naglas dok su njihovi učitelji mirno gledali filmove. Bila sam neugodno iznenađena. Razgovor o dojmovima skratila sam, a razgovor o obilježjima igranog filma, filmske priče i filmskih izražajnih sredstava nije bilo moguće ostvariti. Samo su neki hrabri učenici koji se nisu bojali ismijavanja ostalih dali pokoji odgovor.

Za sat vremena uslijedio je sastanak s osmašima. Došla su svega tri razreda iz tri škole. No kao da ih je puna dvorana. Dovikivali su se, smijali svojim upadicama, „naoružani“ mobitelima i, bilo je tako očito, nepripremljeni za bilo kakav rad. Nakon neuspješnog pokušaja motivacijskog razgovora, zamolila sam kinooperatera da filmove pusti bez stanke. Poslije projekcije zahvalila sam učenicima koji su slušali i sa zanimanjem gledali filmove, a bilo je dosta takvih, i rekla da ono što su trebali naučiti danas, naučit će u svojoj školi sa svojim učiteljima, koji i dalje nisu ništa poduzeli da bi smirili dio djece koja su stvarala nered. S pitanjem tko je kriv da smo dozvolili da pojedina djeca maltretiraju sve oko sebe i s tugom, ne s ljutnjom, dvoranu sam napustila prije učenika (što svakako nije moj način komunikacije). Odgovore, naravno, znam. Dobila sam ih predano radeći s djecom trideset pet godina.

U razgovoru s Verom Robić kako hitno treba pojačati odgojnu ulogu škole, a ona i stoji na prvom mjestu (škola je odgojno-obrazovna ustanova), prekida me Slobodanka Mišković, koordinatorica Programa, govoreći kako su osmaši OŠ Dolac u dvorani i ne žele samo tako otići, žele razgovarati o filmovima koje su upravo gledali. Vraćam se u dvoranu i zatječem predivan prizor. Učenici sjede i razgovaraju sa svojim učiteljem. Ugledavši me, smiješe se radosni što sam se vratila. Daljnji razgovor bio je ugodan, pun zanimljivih pitanja o filmovima, o filmskim družinama i klubovima koji su snimali filmove. Stajala sam sa skupinom divnih mladih osoba, učenicima s kojima se očito radilo jer su o svakoj temi koju su pružali filmovi predviđeni za njihov uzrast, razgovarali otvoreno. Uz čestitke i zahvalu njihovom učitelju, Školu u Art-kinu privela sam kraju na najljepši mogući način – baš kao na filmu.

Slavica Kovač

01.06.2011.