Vikend hrvatskoga filma u kinu Tuškanac, Tuškanac 1 27. i 28. studenoga 2010.
Subota, 27. studenoga
Restaurirana baština
18:00 Veliko suđenje (1961); r: Fedor Škubonja; sc: Stanislava Borisavljević; k: Krešimir Grčević
igrani, c/b, 73 min
Uloge:
Pavle Minčić
Tomo Kuruzović
Sreten Stojović
Milan Ajvaz
Kratki sadržaj:
Djeca iz velikoga gradskoga dvorišta odlučila su suditi mačku Brnji, jer je pojeo kanarinca. Poslije sudskog procesa, porota je Brnju osudila na dva dana strogog zatvora u kanarinčevoj krletci...
Ljubav u hrvatskom filmu
20:00 Samo ljudi (1957); r: Branko Bauer; sc: Arsen Diklić (prema ideji Boška Kosanovića); k: Branko Blažina
igrani, c/b, 101 min
Uloge:
Tamara Miletić (Ljubica Romić-Buba)
Milorad Margetić (inž. Predrag Bojanić-Bojkan)
Nikša Štefanini (dr. Žarko Mirković)
Stjepan Jurčević (primarius Vrančić)
Kratki sadržaj:
Bojkan, ratni invalid bez noge, upozna u sanatoriju za očne bolesti Bubu, djevojku koja je u ratu izgubila vid. Primarius Vrančić predlaže Bubi da se prije operacije, koja bi joj mogla vratiti vid, odmori u obližnjem pansionu u kojem stanuju Bojkan i njegov prijatelj dr. Žarko Mitrović, Vrančićev pomoćnik. Pritom nalaže Mitroviću da Bubi ne otkriju da je Bojkan hrom da ne bi pomislila da je u domu za invalide: njezina psihička spremnost najvažnija je za uspjeh operacije.
Nedjelja, 28. studenoga
In memoriam Branko Ranitović
Program kratkih filmova:
18:00 Instrument čarobnjak (1960); r: Branko Ranitović; sc: Branimir Sakač; k: Ernest Gregl; a: Vjekoslav Kostanjšek
animirani, boja, 13 min
O filmu:
Kratki animirani obrazovni film o filharmonijskom orkestru, kompoziciji, instrumentima i glazbenom izričaju.
Dva puža (1960); r/sc: Branko Ranitović; k: Ivan Hercigonja, a: Branislav Nemeth
animirani, boja, 10 min
O filmu:
Dva puža pokapaju posljednji jesenski list.
Tolerancija (1967); r: Branko Ranitović, Zlatko Grgić; sc: Branko Ranitović, Zlatko Grgić; k: Zlatko Sačer; a: Zlatko Grgić
animirani, boja, 9 min
O filmu:
Animirani film o nekolicini ekscentrika koji se igraju. Čovječuljak im se poželi pridružiti, no ostali ga uporno odbijaju. Na kraju ga likvidiraju i on na nebu pronađe svoju ekipu za igru, no tamo im se jedan još manji čovjek poželi pridružiti.
Srce u snijegu (1959); r: Branko Ranitović; sc: Andro Lušičić; k: Zlatko Sačer; a: Zlatko Grgić
animirani, boja, 9 min
O filmu:
Lutkarski film o snjegoviću koji se želi igrati s djecom na snijegu. Pomete im stazu na kojoj se sanjkaju te djeca popadaju na snijeg, a jedna djevojčica se onesvijesti. U želji da joj pomogne, odnosi je u kolibu i zapali vatru da je ugrije.
Prometni znaci ulični junaci (1958); r: Branko Ranitović; sc: Andro Lušičić; k: Ernest Gregl, Zlatko Sačer; a: Boris Kolar
animirani, boja, 11 min
O filmu:
Prvi u nizu od pet kratkih obrazovnih crtanih filmova za djecu o ponašanju u prometu, dobio je nekoliko nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima.
Ljubav u hrvatskom filmu
20:00 Tri sata za ljubav (1968); r/sc: Fadil Hadžić; k: Frano Vodopivec
igrani, boja, 82 min
Uloge:
Stanislava Pešić (Maca)
Dragan Nikolić (Riki)
Predrag Tasovac (gazda)
Mladen Crnobrnja (Zizi)
Lenka Neumann (Ankica)
Kratki sadržaj:
Mlada i privlačna Maca kućna je pomoćnica kod imućnog bračnog para intelektualaca. Jedino slobodno vrijeme koje može posvetiti sebi jest nedjeljno poslijepodne. Upravo te nedjelje Maca izlazi s prijateljicom Ankicom koja dolazi s dečkom Zizijem i naočitim mladićem Rikijem. Nakon plesa Riki želi seks s Macom, no ona ga odbija i vraća se u stan, gdje je čeka gazda s istim prijedlogom...
Biografije redatelja:
Fedor Škubonja (Murter, 22. srpnja 1924. - Bol na Braču, 23. travnja 2008.)
Pohađao Visoku filmsku školu u Beogradu i diplomirao režiju na beogradskoj Akademiji za pozorišnu umjetnost. Ključno djelo njegova kvantitativno skromna opusa je srednjemetražni igrani film za djecu Izgubljena olovka (1960.), snimljen u hrvatskoj produkciji te nagrađen na festivalima u Veneciji, Mar del Plati i Cannesu (na potonjem je uvršten među deset najboljih dječjih filmova ikad snimljenih). Veliko suđenje (1961.), dugometražna komedija za djecu, također u produkciji zagrebačkog Zora filma, ocijenjena je kao promašaj, no drama Nizvodno od sunca (1969.), u produkciji beogradskog Dunav filma i podgoričkog (tada titogradskog) Filmskog studija, nagrađena je u Puli Velikom zlatnom arenom. Za sve te filmove scenarije je napisala njegova supruga Stanislava Borisavljević.
Branko Bauer (Dubrovnik, 18. veljače 1921. - Zagreb, 11. travnja 2002.)
Prvi hrvatski i jugoslavenski autor koji je sustavno i nadasve kompetentno primjenjivao poetiku klasičnog (američkog) narativnog filma. Već u prvim ostvarenjima, dječje-omladinskim filmovima Sinji galeb (1953.) i Milioni na otoku (1955.), njegovo je umijeće neosporno, premda su ti uradci još pomalo zanatski i formalno nedotjerani. No, već sljedećim filmom, ratnom akcijsko-trilernom melodramom Ne okreći se, sine (1956.) dosiže kreativne vrhunce. Narednim filmom Samo ljudi (1957.) Bauer se okušao u standardnije shvaćenoj melodrami, tj. ljubavnom filmu o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka; iznimna narativna zrelost koja se manifestira u delikatno postupnom razvoju sižea te likova i njihovih odnosa dojmljiv je segment filma, a posebno se pamte završni kadrovi zaljubljenika na hučećoj brani hidrocentrale. Potom u makedonskoj produkciji snima krucijalan film Tri Ane (1959.) koji je naturalističkom teksturom anticipirao jugoslavenski crni val. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija Martin u oblacima (1961.), još jedan klasik hrvatske kinematografije. Poslije iznimno popularne komedije Prekobrojna (1962.), ostvarene u srpskoj produkciji, ostvaruje još jedan prekretnički uradak, Licem u lice (1963.), prvi hrvatski i jugoslavenski film koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo iz ozbiljne dramske perspektive. Ostatak Bauerova opusa iz šezdesetih sastoji se iz pokušaja prilagodbe modernističkoj poetici, no slabija recepcija tih ostvarenja rezultira četverogodišnjim zaposlenjem na Televiziji Zagreb. Sedamdesete autoru donose možda najveći uspjeh u široke publike, tv seriju Salaš u malom ritu smještenu u ratnu Vojvodinu (u filmskoj kino verziji serija je bila podijeljena u dva filma, Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu), da bi 1978. zaključio opus partizanskim filmom Boško Buha (u srpskoj produkciji) o maloljetnom narodnom heroju. Branko Bauer bio je i prvi hrvatski sineast kojem je posvećeno monografsko djelo: skupina autora pod uredništvom Nenada Polimca 1985. realizirala je monografiju Branko Bauer.
Branko Ranitović (Bečej, Vojvodina, Srbija, 4. svibnja 1925. - Rovinj, Hrvatska, 1. veljače 2010.)
Redatelj i scenarist dokumentarnih i animiranih filmova. Upisao je medicinski fakultet u Zagrebu, no nikad ga nije završio. Tijekom studija piše reportaže za Večernji list, a filmsku karijeru počeo je 1949. kao redatelj nastavnih filmova u poduzeću Nastavni film (1958. se preimenovalo u Zora film) u Zagrebu (npr. Pšenična snijet, 1949., Zlato i srebro Zadra, 1953., Mozaik /Eufraziana/, 1955.). Potom je realizirao dva dokumentarna filma o dječjim crtežima (Moj dom, 1958. i Rat koji još traje, 1959.) i seriju edukativnih crtanih filmova (Prometni znaci – ulični junaci, 1958., nagrađen na festivalima u Puli, Veneciji i Mar del Plati, Instrument čarobnjak i Nisu znali jer su mali, oba 1960., Tri junaka i Luda graja zbog tramvaja, oba 1962.). Od 1958. režirao dokumentarne filmove, među kojima se osobito istaknuo Kamera 300 (1958.) o pioniru kinematografije na Balkanu Miltonu Manakiju (nagrada za scenarij u Beogradu), Pogreb Štefa Halačeka (1960.) po motivima slikara naivaca (Zlatna medalja Beograd), Plameni cvijet (1962.) o Ivi Loli Ribaru (Zlatna medalja Beograd) i Švapski adet und Bosnische vilajet (1962.) o sukobu dvaju svjetova u Sarajevu nakon austrougarske okupacije 1878. Godine 1959. za Zora film režirao uspjelo lutkarsko ostvarenje Srce u snijegu (nagrađen u Beogradu), a 1960. uključio se u Zagrebačku školu crtanog filma kao redatelj koji je za projekte angažirao crtače i animatore. Istaknuo se filmovima Dva puža (1960.), Sanjar (1961.), Luda noga (1965.) nagrađen u Pragu, Tolerancija (1967., sa Z. Grgićem) nagrađen u Berlinu, Maska crvene smrti (1969., s P. Štalterom) nagrađen Zlatnom medaljom Beograd, te u Mamaji, Atlanti i New Yorku, Pozivnica i Putovanje (oba 1970.), Vrata (1971., sa N. Dragićem) nagrađen Srebrnom medaljom Beograd, Kameleon (1975.), Kentaur (1977.) i Slijepi Orfej (1980.). Od početka šezdesetih režirao crtane filmove za producente iz raznih središta bivše Jugoslavije šireći iskustva Zagrebačke škole crtanog filma (npr. Znanje za putovanje, 1962., za Sutjeska film, Bosna i Hercegovina, Phoenix, 1963., za Dunav film, Vojvodina, Vodač, 1964., za Vardar film, Makedonija, Artist, 1964., 1 + 1 = 3, 1967., sa Zdenkom Gašparovićem, Kovček, 1968., sa Z. Grgićem, Pygmalion, 1971., i dr. za Viba film, Slovenija). Radio je također i za inozemne producente (Njemačka, Poljska, Švicarska).
Fadil Hadžić (Bileća, Bosna i Hercegovina, 23. travnja 1922.)
Fadil Hadžić, filmski redatelj i scenarist, dramski pisac, komediograf, putopisac, vrsni novinar i feljtonist rođen je 23. travnja 1922. godine u Bileći u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U vrijeme bivše Jugoslavije bio je urednik više listova (Kerempuh, Vjesnik u srijedu, Telegram i dr). Bio je pokretač i umjetnički rukovoditelj kazališta Kerempuh (ondašnji Jazavac), Komedija i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kvantitativno je najplodniji hrvatski dramatičar (ponajprije komediograf) i filmski autor. Jedan je od utemeljitelja crtanog filma u Hrvatskoj kao osnivač i voditelj Duga-filma, prve tvrtke za proizvodnju crtanih filmova u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Također, jedan je od osnivača i glavni promotor Pulskog filmskog festivala te režiser prve hrvatske humoristične tv-serije Sedma sila (1966.). Kao filmski redatelj debitira crtanim filmom Začarani dvorac u Dudincima (1952.). Godine 1961. režira prvi igrani film Abeceda straha. Nakon toga slijedi komedija Da li je umro dobar čovjek? (1962.) te ratni film Desant na Drvar (1963.). Za film Službeni položaj (1964.) biva nagrađen Velikom Zlatnom Arenom na festivalu u Puli. Do početka sedamdesetih snima još šest filmova, među kojima se ističu Protest (1967.), Sarajevski atentat (1968.), Idu dani (1970.). Godine 1972. realizira hvaljeni Lov na jelene. Nakon dulje stanke, 1979. godine, snima svoj najbolji film Novinar. U osamdesetim snima film Ambasador (1984.). U 2003. godini, nakon punih 19 godina pauze, snima novi igrani film Doktor ludosti. Godine 2005. snimio je komediju Lopovi prve klase i tri godine kasnije dramu Zapamtite Vukovar (2008).
Organizacija i realizacija HFS u suradnji s Državnim arhivom-Hrvatskom kinotekom
Obavijesti na www.filmski-programi.hr
23.11.2010.