Banijsko-kordunska filmska radionica
Dvanaest plus mali Nikola

Na poziv Osnovne škole Gvozd u tom su kordunskom gradiću, nekad poznatom kao Vrginmost, voditeljice i članovi školske filmske skupine Osnovne škole Rudeš iz Zagreba održali novi susret u već tradicionalnom nizu filmskih radionica kojima se inicira ili pomaže nastanak i pokretanje školskih filmskih skupina u onim školama u kojima prije nije postojao takav oblik kreativne provedbe slobodnog vremena učenika. Poslije niza radionica održanih u Sjeverovcu, na Baniji (kako Banovinu još uvijek zove najveći dio autohtonog stanovništva, a oni valjda znaju najbolje), filmska radionica u Gvozdu okrenula se području Korduna, smještenog u podnožju slavne Petrove gore.

Voditeljice školske filmske skupine Osnovne škole Rudeš, profesorica hrvatskog jezika Mirjana i socijalna pedagoginja Kaća, povele su u Gvozd svoja tri učenika petih i sedmih razreda i uz njihovu pomoć i sudjelovanje u subotu i nedjelju, 6. i 7. studenoga, održale radionicu s devet učenika petih, šestih, sedmih i osmih razreda OŠ Gvozd, okupljenih u multimedijsku grupu koja se upravo sprema pokrenuti školski list, a odmah se vidjelo da im je i filmsko stvaralaštvo zanimljivo i blisko. Vode ih školska pedagoginja Ankica i učiteljica informatike Ivana, a među njima su i neki koji su nedavno sudjelovali u projektu udruge Suncokret iz Gvozda i Blanka, odnosno u snimanju reportaže Vodič kroz Gvozd, koju je vodio Dario Juričan.

Snimila Katica Šarić

Tako se u učionici informatike OŠ Gvozd okupilo dvanaest učenika i četvoro voditelja, a potporu im je u svemu vrijedno pružao mali Nikola, koji je sa svojih pet i pol godina još vrtićarac, ali ga zanimaju i računalne igrice i kamere i sav taj filmski moving, pa je vrijedno asistirao i kod priprema i za vrijeme snimanja i u montaži, što ga je, budimo iskreni, nekako najmanje zanimalo.

Gvozdena je ekipa odmah znala što želi: snimiti film o eko-selu Blatuša. Tu ih je malo kočilo samo to što nemaju dovoljno iskustva, a i oprema je nepotpuna. Imaju kameru, a tek valja nabaviti montažno računalo i onda još naučiti raditi na njima. Zato su s pažnjom slušali uvodna Mirjanina i Kaćina predavanja o teoriji filma, organizaciji i provedbi snimanja i montaže, principima odabira tema, konkretnim problemima rada s kamerom, bubicom ili montažnim programima, a upozorene na poželjnost upisa na Školu medijske kulture Dr. Ante Peterlić, gdje će moći produbiti svoja znanja, Ankica i Ivana su se htjele prijaviti isti čas.

Konačno se vesela ekipa potrpala u četiri auta i zapalila put Blatuše. Ima do tamo vožnje i po asfaltu i po tucaniku, a bome i po šumskim zemljanim putovima, s obiljem serpentina, ali svi su sretno stigli i ugledali eko-selo koje je utemeljio i vodi pulski violončelist Robert. Kuće od ilovače, slame, drva i drugih prirodnih materijala, plastična kupola u kojoj se svira, meditira i sastanči, psi, mačke, koze i kokoši, život koji se nije odrekao svih blagodeti civilizacije, ali ih pokušava mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama i viđenjima, tragovi prošlosti kraja koji je donedavno bio posve pust, prirodne ljepote i iznad svega, Robertova osobnost i spremnost da u detalje objasni što se ovdje zaista zbiva, dali su flmašima obilje materijala za snimanje pa je nekoliko sati na Blatuši proteklo u trenu.

Snimila Katica Šarić

Osvježeni noćnim kupanjem pod zvijezdama, u termalnim bazenima Topuskog, Rudešani su u nedjelju s vršnjacima iz Gvozda prionuli dovršetku montaže, a voditeljski se pristup Mirjane i Kaće ponovo dokazao kao najprimjereniji i opet razjasnio zašto su u samom vrhu hrvatskog dječjeg filmskog i videostvaralaštva. Dati djeci punu samostalnost u radu, pomoći tek kad tehnika zaškripi, omogućiti svakom sudioniku iz obje skupine da snimi svoj kadar ili da svoj kadar uklopi u cjelinu pri montaži filma, uvažavati razmišljanja djece, pa i kad se izravno suprotstave mišljenju voditelja i utjecati da film bude zaista i u potpunosti dječji.

Robertova priča, u trajanju od nešto više od četiri minute, pažljivo je pogledana dva puta, dobila zasluženi aplauz svojih stvaratelja i potaknula razmišljanja o mogućim temama novih radova koje će tek snimiti.

Trebalo je oko trideset i četiri sata da se stigne iz Rudeša u Gvozd i natrag, da se odvuče oprema, održe predavanja i snimanja, da se izmontira i premijerno prikaže prvi pravi učenički film nastao u Osnovnoj školi Gvozd.

I da se uspostavi jedno lijepo prijateljstvo, koje će jačati u novim susretima i zajedničkim poduhvatima, a oni se čekaju s nestrpljenjem.

Duško Popović

08.11.2010.