5. Human Rights Film Festival

8.-13. veljače 2008.

Kino Europa, Zagreb
Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture “URK”
www.humanrightsfestival.org

Ulaz na sva festivalska događanja je besplatan

Svjesno ili nesvjesno, često i uz pomoć zakona, ljudska prava se krše, ignoriraju ili ne prepoznaju, stoljećima se analiziraju i iznova definiraju, a Festival filma o ljudskim pravima još je jedan način i šansa da se o njima ponovno razmisli i otvore nove perspektive. Peto, polujubilarno izdanje najravnopravnijeg festivala u gradu i ove godine donosi preko trideset naslova igranih, dokumentarnih, dugometražnih i kratkometražnih filmova, među kojima čak i jedan klasični hollywoodski mjuzikl. HRFF će predstaviti filmove koji rade s ideološkim diskursima i reprezentacijama marginaliziranih, potisnutih, neizrečenih i nevidljivih perspektiva, a tu su i renomirani gosti, tribine te svakodnevni popratni glazbeni program.

Ovogodišnji Festival će se održavati od 8. do 13. veljače u kinu EUROPA.

Program će otvoriti film “Bobby” Emilia Esteveza, ekranizacija atentata na Roberta Kennedyja, koji je unatoč brojnim pohvalama kritike i publike iz nepoznatih razloga zaobišao hrvatske festivale i kino dvorane. Film je snažna kritika društvenih i političkih prilika Amerike konca 60-ih, predstavljene kroz arhivske snimke isprepletene s nizom fikcionalnih portreta koje utjelovljuju slavna hollywoodska imena.

Iz glavnog dijela programa, sastavljenog od filmova svih rodova, žanrova, metara, nacionalnih i drugih opredjeljenja, također izdvajamo Srebrenim lavom Venecijanskog filmskog festivala nagrađen “Redacted” Briana de Palme, fikcionalizirani prikaz stvarnog ratnog zločina američkih vojnika nad iračkim stanovništvom; “Motiv za profit i vjetar koji šapuće”, vizualno zapanjujuću, radikalnu i bezkompromisnu elegiju o američkoj političkoj povijesti Johna Gianvita, čiju poetiku kritika naziva anti-michael mooreovskom; subjektivnu psihološku dramu i prvi dugometražni film snimljen mobilnim telefonom “Zašto mi nitko nije rekao da će biti tako gadno u Afganistanu?”, enfant terriblea suvremenog nizozemskog filma Cyrusa Frischa; te minimalističku socijalnu satiru i parodiju westerna i B-filmova, “Tragači 2.0” Alexa Coxa, u kojoj junaci razmatraju, primjerice, ulogu Charlesa Hestona u ratu u Iraku; zatim dokumentarac “Proizvedeni krajolici” s kamerom proslavljenog umjetnika Edwarda Burtynskog, koja nalazi i bilježi ljepotu i začudnost u pejzažima oblikovanim masovnim i permanentnim procesima industrijalizacije.

Popratni program tematizira “žensko pismo” u filmskoj povijesti, predstavljajući dvanaest redateljica koje su u periodu od dvadesetih godina pa do danas promišljale ženu kao subjekt, odnosno u terminima drugosti i različitosti, naspram uobičajene eksplotacije ženskog lika kao objekta na kojem je utemeljen filmski spektakl. Radi se o kratkoj i raznorodnoj povijesti prikazivanja tijela, emocija, želja, uživanja, drame, represije i racionalnosti iz ženske perspektive.

Posebna gošća u sklopu ovog dijela programa biti će Hito Steyerl, filmska i video umjetnica i teoretičarka, čiji tekstovi u polju postkolonijalne kritike i dokumentarni filmski eseji istražuju suvremene fenomene globalizacije, migracije, rasizma i nacionalizma na srednjeeuropskom kulturno-političkom prostoru.

Petak, 08.02.08.

20.00 BOBBY

EMILIO ESTEVEZ
US, 2006, 117'
Režija i scenarij: Emilio Estevez
Fotografija:Michael Barrett
Montaža: Richard Chew
Glazba:Mark Isham
Produkcija: Bold Films, Estevez Production

Drama redatelja, scenarista i glumca Emilia Esteveza obnavlja sjećanje na ključne trenutke američke političke povijesti - 04. i 05. lipnja 1968., kada je u Los Angelesu, u jeku predsjedničke kampanje ubijen senator Robert F. Kennedy. Ovaj je atentat, nakon ubojstava Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga Jr., značio vrhunac turbulentnih socijalno-političkih zbivanja 60-ih. Povijesni događaj Estevezu je poslužio kao pozadina za artikulaciju niza kulturalnih pitanja koja su razdirala američku naciju u to vrijeme, poput rasizma, spolne nejednakosti, klasne diferencijacije te tjeskobe Vijetnama, "rata kojeg nitko ne razumije". Bobbyjeva kompleksna narativna struktura na tragu je mozaične dramaturgije poznatih ostvarenja Roberta Altmana ili P. T. Andersona. Arhivske snimke Bobbyja Kennedyja kombinirane su s nizom fikcionalnih vinjeta snimljenih ručno nošenim steadycamom,kako bi se uklopile u dokumentarnu građu. Pratimo 22 karaktera koji su se te noći zatekli u hotelu Ambassador, jedni vezani uz političku kampanju, drugi zarobljeni u posve privatnim traumama, jedva svjesni značenja događaja oko sebe. Iako je za ove minijaturne portrete angažirao iznimno "zvjezdani" glumački postav, Estevez je inzistirao na dominantno političkoj intonaciji filma, koja klimaks dostiže u završnoj sceni čuvenog Kennedyjevog govora - evokaciji mira, tolerancije, suosjećanja i nade.

Subota 09.02.08.

18.00 ZAŠTO MI NITKO NIJE REKAO DA ĆE BITI OVAKO GADNO U AFGANISTANU?

CYRUS FRISCH
NL, 2007, 70′
Režija, scenarij, kamera i montaža: Cyrus Frisch

Eksperimemtalni uradak redatelja kojeg zbog provokativnosti nazivaju enfant terribleomnizozemskog filma, prvi je dugometrazni film snimljen video kamerom mobilnog telefona koji se našao u selekciji nekog od utjecajnih festivala. Premijerno prikazan na Internacionalnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2007, Frischov film dokumentira eskalirajuće tenzije u nizozemskom društvu kroz svakodnevno bilježene sukobe djece imigranata s lokalnim stanovnicima i policijske racije na trgu u srcu Amsterdama. Snimke bez ikakvog dijaloga ili komentara predočavaju klaustrofobičan, traumatiziran pogled nizozemskog vojnika, povratnika iz Afganistana, na okolinu koja se pokazuje kao neposredna vizualizacija njegovog unutarnjeg svijeta strahova i paranoja. Frisch odabire jednostavnu 3,2-inčnu kameru Sharp 903 mobilnog telefona kao odgovarajući medij za ekstreman govor u prvom licu. Niskom rezolucijom i tresućom kamerom portretira se krajnje otuđeni subjektivitet, dok činjenice apsolutne pokretljivosti i dostupnosti ovog tipa kamere te mobitela kao javno/privatnog komunikacijskog sredstva upućuju na redefiniranje pojma dokumentarnog. Naglašeno zrnate, atmosferične snimke dvojakog su - intimističkog i apstraktnog karaktera, evocirajući eksperimentalnu piktorijalnu tradiciju 8-mm kamere.

20.00 REDACTED

BRIAN DE PALMA
US, 2007, 90' Režija i scenarij: Brian De Palma
Fotografija: Jonathan Cliff
Montaža:Bill Pankow
Produkcija: Film Farm Production / HDNet Films

Iako je Brian De Palma od početka djelovanja poznat kao redatelj subverzivnog zanosa, njegov novi film s iznimno hrabrim pristupom kontroverznoj temi zločina američkih vojnika nad iračkim stanovništvom, mnogi su kritičari označili čak primjerkom gerilskog filmskog stvaranja. Niskobudžetni film snimljen je digitalnom video kamerom s malobrojnom ekipom direktno na licu mjesta - u bliskoistočnoj Samarri. Pratimo grupu vojnika koji će počiniti silovanje i višestruko ubojstvo, što će video-kamera jednog od njih čak i dokumentirati. Fikcionalizirani prikaz stvarnog ratnog zločina De Palma je učinio još provokativnijim kombinirajući video-snimke s nizom tehnika ne-fikcionalnog, odnosno, potencijalno dokumentarnog bilježenja - televizijskim i internet izvještajima svake od zaraćenih strana, ispovijesnim blogovima i You Tube postovima. Jukstaponirajući različite perspektive u fragmentarnu, gotovo nadrealnu kompoziciju, De Palma navodi na radikalno promišljanje prirode i učinaka mass-medijskih reprezentacija zločina, kao i načina na koji svaki od svima dostupnih oblika komunikacije i dokumentacije formira ideje i vjerovanja. Redactedznači izrezan ili izbrisan, referirajući se na strogo cenzurirane ili montažirane informacije kao jedine kojima raspolažemo. Film stoga otvara kadar pisane izjave u kojoj se jedna po jedna riječ postupno briše. Redacted je nagrađen srebrnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji 2007. godine.

Nedjelja 10.02.08.

18.00 AUTOHYSTORIA

RAYA MARTIN
PH, 2007, 95'
Režija i scenarij: Raya Martin
Fotografija: Raya Martin, Albert Banzon
Montaža: Louie Quirino

Jedan od najperspektivnijih mladih filipinskih redatelja Raya Martin opisao je film kao splet digitaliziranih uspomena, onih iz stvarnosti, ali i onih iz snova. Izostanak kauzalne naracije čini ovaj film ponekad teže prohodnim, u sekvencama koje su doista strukturirane po principu sna - opirući se inteligibilnom, ne dajući naslutiti svoje značenje. No, paralelno snu postoji i priča o dugom trajanju agresivnog kolektivnog nesvjesnog. I to čak dvije priče. Prva o dvojici braće u suvremenom gradu, od kojih jedan već neko vrijeme živi tu, a drugi je tek napustio roditeljsku kuću. Druga priča utemeljena je u stvarnom događaju iz filipinske povijesti. 1897. Andrea Bonifacio pogubljen je zajedno s mlađim bratom Procopiom zbog poticanja na pobunu i izdaju. Postoji zapravo nekoliko različitih priča o dramatičnoj egzekuciji braće Bonifacio, osnivatelja revolucionarnog pokreta Katipunan. Idiosinkratski film Raye Martina predstavlja porinuće u kolektivnu i u osobnu povijest, uz naznaku da sjećanje nije mehanizam vraćanja pohranjenog prošlog već konstruiranje sadašnjeg-prošlog.

20.00 TRAGAČI 2. 0.

ALEX COX
US, 2007, 96'
Režija, scenarij i montaža: Alex Cox
Fotografija: Steven Fierberg
Glazba: Dan Wool
Produkcija: Cowboy Outfit

Tragači 2.0.realizacija su dugogodišnje ambicije Alexa Coxa, redatelja kultnog Repo Man-a iz 1983., da snimi road movies "mikro-budžetom" i "mikro-scenarijem", odnosno, maksimalnom stvaralačkom slobodom. Coxova minimalistička politička satira i žanrovska parodija westerna i B-filmova izgrađena je oko dvaju likova, Mela i Fera - uloge kojih su napisane ciljano za zvijezde nezavisnog filma Del Zamoru i Ed Pansulla. Mel i Fer glumci su čije su karijere u potpunosti vezane uz američke westerne. Kada saznaju da se legendarni scenarist Fritz Frobisher pojavljuje kao gost posebne projekcije u Dolini Spomenika, kreću na put od 2 000 milja - iz L.A. do kultne lokacije na kojoj su snimani westerni Johna Forda. Njihova je namjera osvetiti se sada 86-godišnjem scenaristu zbog zlostavljanja na setu filma Buffalo Bill vs. Doc Holiday, u kojem su obojica kao djeca glumili. Komični završni obračun među trojicom muškaraca oslanja se na jednu od najparodiranijih scena iz povijesti kinematografije - scenu trostranog duela glasovitih nitkova iz Leonevog spaghetti-westerna Dobar, loš, zao. Pozadina žanra westerna na kojem je utemeljen američki mit Coxu je poslužila za ironizaciju militarizma, automobila, filmova i drugih uporišta suvremene američke politike i popularne kulture.

Ponedjeljak 11.02.08.

18.00 MOTIV ZA PROFIT I VJETAR KOJI ŠAPUĆE

JOHN GIANVITO
US, 2007, 57'20.00
Režija, scenarij, fotografija, animacija, montaža i produkcija: John Gianvito
Glazba: Paul Robeson, Roberto Cassan, Infernal Noise Brigade, Ani Difranco, Utah Phillips

O filmskom stvaralaštvu redatelja, kritičara, predavača filma i kuratora filmskih programa Johna Gianvita, često se govori kao o "poeziji angažmana". Filmski esej kojeg prikazujemo vizualna je meditacija na temu američke političke povijesti - i to one "lijeve", koja je promovirala radnička, ženska i opća ljudska prava, i upravo kao takva ostala van područja interesa pisane povijesti dominantne korporativne kulture. Za trogodišnjeg obilaženja zapuštenih groblja i spomenika danas nepoznatim ljudima ili djelima, Gianvito je snimio nekonvencionalan film ceste, krajnje atmosferičan, bez naratora ili pomoćnih natpisa, s minimalnim pomacima kamere. Istovremeno dokumentarni, eksperimentalni i politički film, slobodna je adaptacija knjige "A people's history of the USA", uvaženog povjesničara i aktivista Howarda Zinna, koji vraćajući glas ušutkanim precima ističe da je za budućnost Amerike presudan način na koji se razumijeva prošlost. Film je uvršten u službenu selekciju čitavog niza renomiranih festivala (Venecija, Toronto, Rotterdam, Viennale, Underdox FF München..); nagrađen kao najbolji dokumentarni film (Belfort IFF), a od strane Američkog društva filmskih kritičara nedavno je proglašen i najboljim eksperimentalnim ostvarenjem u 2007. godini.

20.00 IMPORT/EXPORT

ULRICH SEIDL
DE, 2007, 135'
Režija: Ulrich Seidl
Scenarij: Ulrich Seidl, Veronika Franz
Fotografija: Ed Lachman, Wolfgang Thaler
Montaža: Christof Schertenleib
Produkcija: Ulrich Seidl Film Produktion GmbH

Dva udaljena, a nevjerojatno slična života koja u jednom trenutku kreću u dijametralno suprotnim pravcima. Dvije priče iz austrijske perspektive Ulricha Seidla - jedna uvozna, a druga izvozna. Olga, medicinska sestra iz Ukrajine, napušta svoju obitelj kako bi potražila bolji život na Zapadu, završavajući kao čistaćica na gerijatrijskoj klinici u Austriji. Paul, nezaposleni zaštitar iz Beča, u potrazi za poslom i smislom života sa svojim ocem kreće put Istoka, završavajući u Ukrajini. Na istočnom kraju Europe nezaposlenost podrazumijeva krajnje siromaštvo i glad, na zapadnom krizu značenja i osjećaj beskorisnosti. Dvoje mladih ljudi čija je potraga za srećom i materijalnom sigurnošću zapravo borba da, suočeni s pobjednicima i gubitnicima, moću i bespomoćnošću, zadrže vjeru u sebe same i u život. Redatelj niza nagrađivanih dokumentaraca i igranog filma Pasji dani, napravio je duboko potresan film koji, otkrivajući neugodne istine o socijalno-ekonomskim sistemima koji uvjetuju naše egzistencije, pokazuje Seidlovo duboko osjećanje i prepoznavanje nepravde, uz već dobro poznati smisao za grotesku.

Utorak 12.02.08.

18.00 RUBLJOVKA -PUT DO SREĆE

IRENE LANGEMANN
DE, 2007, 94'
Režija I scenarij: Irene Langemann
Fotografija: Maxim Tarasjugin
Montaža: Kawe Vakil
Produkcija: Lichtfilm

Rublyovka je 30 kilometara dugačka cesta koja povezuje Moskvu s ruskom provincijom. Regija duž Rublyovke oduvijek je magnetski privlačila elite vladajuće klase: careve, diktatore, predsjednike, a u posljednje vrijeme i oligarhe te zvijezde show businessa. I Putin, naravno, ovdje ima svoju rezidenciju. Upravo je u posljednjem desetljeću podivljalog kapitalizma Rublyovka postala sinonim bogatstva, društvenog statusa i dekadentnog života, mikrokozmos perverzno skupih posjeda i klasne diferencijacije kakva ne postoji nigdje drugdje u Rusiji. No, slaveći obnovu imperijalnog poretka na milijardama dobivenima iz naftno-plinske industrije, Država je otvorila sezonu lova na siromašne u istoj regiji, najbrutalnije kršeći njihova ljudska prava ne bi li se osvojilo još prostora za palače novih imućnih. No gotovo se nitko ne usudi protestirati jer je Rublyovka zona maksimalnog nadzora i sigurnosti. Irene Langemann, njemačka redateljica odrasla u Moskvi i Sibiru, uspjela je dovršiti film unatoč brojnim prijetnjama od strane ruske policije i tajne službe. Mnoge su scene snimljene i skrivenom kamerom, no rezultat je frapantni socijalni portret Putinove Rusije, koja je ponovno sve bliže totalitarnom poretku.

20.00 ALEXANDRA

Rusija/Francuska, 2007, 95', boja
Režija i scenarij: Alexandr Sokurov
Fotografija: Alexandr Burov
Montaža: Sergey Ivanov
Glazba: Andrey Sigle
Produkcija: Proline-Film, Rezo Productions

Posljednji film Alexandra Sokurova, ruskog redatelja koji je zbog meditativnosti i oniričke vizualnosti stekao status nasljednika Tarkovskog, nastavlja istu poetiku podređivanja narativne komponente (koja prema navodu samog autora umanjuje status umjetničkog filmskom djelu) ritmičkoj i ugođajnoj komponenti dočaravanja egzistencijalnih i duševnih tjeskoba. Sokurov u jednoj rečenici sažima radnju Alexandre kao priču o starici ustrajnoj da posjeti svog unuka, časnika ruske armije, u kampu u Čečeniji u vrijeme buktećeg građanskog rata. No, suprotno očekivanom, u filmu lociranom usred rata posve izostaju prizori borbi i stradanja. Sokurov je usredotočen na krajolik kampa i grada te primarno na "lice" velike ruske operne dive Galine Vishnevskaye, koja utjelovljuje lik Alexandre. Boraveći nekoliko dana u čečenskom kampu, ona otkriva brutalno hladan vojnički svijet; svijet bez žena, topline, utjehe, u kojem su osjećaji sramota iako su ovdje svaki dan na rasporedu upravo pitanja života i smrti. Alexandra je, dakle, nastavak serije Sokurovljevih familijarnih portreta, započete Majkom i sinom(1996) i nastavljene Ocem i sinom (2003), u kojima Sokurov susreće i sučeljava dvoje tako sličnih, a tako različitih, tako blisko povezanih, a tako udaljenih ljudi.

Srijeda 13.02.08.

18.00 PROIZVEDENI KRAJOLICI

JENNIFER BAICHWAL
CA, 2006, 87'
Režija: Jennifer Baichwal
Fotografija: Petet Mettler
Montaža: Roland Schlimme
Produkcija: National Film Board of Canada, Mercury Films, Foundry Films

Cjelovečernji dokumentarac o stvaralaštvu internacionalno priznatog umjetnika, Kanađanina Edwarda Burtynskog, koji snima "proizvedene krajolike" - fotografije u velikom formatu koje tematiziraju preobrazbu prirodnog u industrijski krajolik. Burtynsky traga za lokacijama s materijalima ili otpacima suvremene civilizacije - fotografira kamenolome, reciklažne pogone, tvornice, rudnike, brane, na način da djeluju očuđujuće. Naime, iako fotografije svjedoče ljudsku eksploataciju prirodnih resursa kroz najčešće galopirajući tehnološki progres, istovremeno na njima zatječemo upravo monumentalnu ljepotu.Redateljica Jennifer Baichwal slijedi Burtynskog u Kinu, kasnije i Bangladeš, gdje mu je namjera snimiti posljedice masovne industrijske revolucije. 16-mm kamerom bilježeći Burtynskijev proces snimanja, Baichwal proširuje narativni okvir njegovih fotografija, komentirajući pristup krajoliku kao protagonistu fotografija, ali također skicirajući i ljudski kontekst kroz kratke razgovore s lokalnim radništvom koje u artificijelnom pejzažu zatječe.Fotografsko stvaralaštvo Edwarda Burtynskog potiče na promišljanje suvremenog načina života kroz promišljanje preobrazbi koje proizvodimo u krajoliku. Ono što zadivljuje jest Burtynskyjevo odbijanje svake didaktičnosti - ne postoje jednostavni ili reduktivni odgovori na problematiku ovakve kompleksnosti, težine, odgovornosti u krajnjem smislu.

20.00 REVOLUCIJA

JOUKO AALTONEN
FI, 2006, 80'Režija i scenarij: Jouko Aaltonen
Fotografija: Jussi Eerola, Timo Peltonen
Montaža: Samu HeikkiläGlazba: Heikki Valpola
Produkcija: Pertti Veijalainen/Illume Oy

Glazbeni dokumentarac koji vijuga između sadašnjeg trenutka i sjećanja na političke turbulencije u Finskoj 1970-ih. Uspomene na socijalistički pokret i njegovo ideološko nasljeđe izražene su kroz stihove i glazbu pokreta političkih protestnih pjesama. Glazba je u Aaltonenovom filmu dominantno sredstvo naracije. Oslikava danas izgubljenu revoluciju, koja se u 70-ima međutim činila kao realna alternativa starom, reakcionarnom svijetu. Pjesme o borbi, solidarnosti, socijalizmu, Vijetnamu, Čileu, Sovjetskom Savezu, imperijalizmu, represiji radničke klase. Ali također i pjesme o miru, prijateljstvu i ljubavi. Pomoću njih možemo pratiti povijest ljevičarskog pokreta, registrirati promjene od općeljudskih, pacifističkih ciljeva na početku pokreta, prema kasnijim pjesmama izričito političkog, često autoritarnog ili dogmatskog sadržaja. Na individualnoj razini, ove pjesme svjedoče o ljudima koji su upravo glazbom htjeli mjenjati svijet, zbog čega je prevladavajuće raspoloženje u filmu nostalgično, ali iz današnje perspektive i humoristično. Mnogi nekoć radikalni, zaneseni revolucionari, 30 i nešto godina poslije smirili su se naime u svojim građanskim domovima i profesijama. No, ideje solidarnosti radničke klase, jednakosti i pacifizma nisu išćezle s revolucijom koja se nikad nije ostvarila. Aaltonen ih zatječe u rap i rock pjesmama nove generacije, koja jednako kao i generacija njihovih roditelja vrišti: "Who's side are you on?"

Program Human Rights Film Festivala (pdf, 81 kB)

Ovdje možete komentirati članak

05.02.2008.