Zbogom profesore!

dr. Ante Peterlić
(1936-2007.)

Zbogom, profesore!

dr. Ante Peterlić (1936-2007.)

Ante Peterlić
(Kaštel Novi, 18. svibnja 1936 – Zagreb, 13. srpnja 2007)

Ante Peterlić je Dalmatinac koji se govorom i ponašanjem drži oprezno podalje od zavičaja. Tek par sati što je otišao, koristim mračnu privilegiju, imenujem ga zavičajno, makar mu se ne dopalo.

Čini mi se važno. Dalmacija je dio svijeta gdje se živi u rajsko-paklenom aranžmanu malih gradova koji na istom mjestu nude zvjezdane bljeskove i sitnokolektivno ništavilo. Iz tih mjesta često dolaze suzdržana, logična gospoda, dalmatinski „britanci“ o kojima piše Betizza, paradoksalna djeca Mediterana koja osporavaju temperamentni, hedonistički stereotip. Sicilija naizgled neočekivano rađa Geparde i Lampeduse, Dalmacija Peterliće.

Cikloni navodno imaju mirno središte, a buka jezgru tišine. Ante Peterlić je takva točka na ovome svijetu. Mir bez spokoja. Dramatična stišanost. Besprijekoran um, nenamirena strast.
Intelekt pun čežnje za akcijom.
Gorki heroji Fordovih vesterna i zavrtanj karaktera crnih holivudskih krimića točke su u koje se neprekidno zagledao, kao da istražuje vlastitu sudbinu.
Klasični holivudski film posjeduje u istom formatu dvije različite stvari: dječačku fascinaciju i zrelu kapitulaciju. Svjedoči i svemoguće i nemoguće, horizont i granicu, slobodu i bezizlaznost. Filmovi Hawksa, Forda, Langa, rastu na zagonetki života za koju je Peterlić bio zainteresiran do poistovjećenja, gledajući platno kina očima dječaka koji se hrani filmom, a lavovski gladan vlastitog bića.

Univerzalnost, da ne rečemo mudrost klasičnih holivudskih filmova dolazi iz nevjerojatne blizine banalnosti. Alkemijski moment koji banalno pretvara u klasično zove se umijeće filmskog pripovijedanja, otajstvena tehnika koju je Peterlić pobožno proučavao, uvjeren da je posrijedi gotovo mistična tajna.
Kroz mentalna, teorijska raskrižja, kretao se kao da traži put do sebe,
u rečenicama koje je napisao stoga vlada oprez i uskraćujuća jezgrovitost, neka zabrana da se ne uđe u ono što još nije otkriveno, ili da se ne otkrije štogod od onoga u što ne treba ulaziti.

Vazda usredotočen na jezgru, na potragu za centralnim načelom koje će providjeti kroz pojedinačno djelo, klonio se specijalističkih teorija, kao prenapučene periferije, irelevantnog meteža. Radije je boravio u prostoru jednostavnog, središnjeg, nerješivog. U blizini pitanja kako i zašto se događa film, i kada i kome se događa, ili također, kako i kada i zašto se ne događa, usuprot svih poduzetih napora.
Kao što je često slučaj s ozbiljnim učiteljima, više je izrekao nego napisao, a izrekao je manje nego što je saznao.
Izrečenog Peterlića poštujem. Prešućenog Peterlića volim. Zato što je stvarniji. Prešućeni Peterlić bio je onaj pravi.
Buster Keaton, Carry Grant, Garry Cooper, John Wayne, Humphrey Bogart, a osobito i nadasve James Stewart, odživjeli su na platnu velike dionice života u ime Ante Peterlića, koji je filmovima mandatno prepustio da budu umjesto njega. Ova ljudska slabost, ujedno je razlog zbog kojih milijarde ljudi još uvijek trebaju filmove. To je sam temelj opstanka filmskog pravljenja, umjetnosti koja je Peterlića nadahnjivala i zlostavljala čitav život. Otkrivajući tajne koje su ga zanimale, susretao je istine koje nisu bile ugodne.

Prema svojoj zajednici Peterlić se odnosio s osjećajem asketske dužnosti. Bio je neka vrsta lučkog kapetana hrvatskog filma.
Jedan od onih lučkih kapetana koji u suton upali svjetionik na rivi, pa obnoć sanja oceane.
Koliko god bio patrijarhalna, suzdržana muška figura, bio nam je više majka nego otac. Davao je obilato, nikad ne nudeći. Trošio se, sebi ne dozvoljavajući.
Dalmatinski gentleman, Gepard, Lampedusin subrat Peterlić zadnjih desetljeća umio je posve blago promatrati kako makija zauzima njegove latifundije. Vodio se posve izoštrenom mišlju kako je drač vrlo dinamičan oblik života. Što će ovdje biti dalje, gledat će s nekog drugog mjesta.

U prošli petak otišao je čovjek koji je napravio dobar film „Slučajan život“, te u naknadnih četrdeset godina dovršio svoj vlastiti, nastojeći u njega ugraditi vrlo sustavne namjere.
Svi smo se okoristili od tog života.
Anti Peterliću u sljedećem životu želim da se on okoristi više.
S potpunom ljubavlju i zahvalnošću, želim mu sav nemir ovoga svijeta. Želim mu da sve što je u ovom životu sagorio, naredni put eksplodira. Da sve što je prešutio, drugi put glasno zapjeva.
Bit će to čudesna glazba.

Hrvoje Hribar

"Pisanje o filmu ionako je posao koji mnogi drže nepotrebnim jer većina smatra da se u film, baš kao i u nogomet, politiku i jezik, razumiju svi".

(Ante Peterlić)

Preminuvši u godini u kojoj se navršavalo pola stoljeća njegova pisanja o filmu (prvi je tekst objavio u časopisu Prisutnosti 1957), Ante Peterlić je, posvetivši tih pola stoljeća filmu u stručnom, ali i u ljudskom smislu, dosljedno u svojim knjigama i člancima pokazivao, upravo suprotno ovoj svojoj, namjerno polemički izrečenoj tvrdnji, da se u film ipak ne razumiju baš svi. Ono što ga je, međutim, činilo jedinstvenim, onkraj samih formalnih statusa prvog hrvatskog doktora filmologije, teoretičara i povjesničara filma, glavnog urednika Filmske enciklopedije itd. ili počasnih (premda itekako točnih) atributa oca hrvatske filmologije i našeg najvećeg filmologa, bila je izrazita i duboka tolerancija, demokratičnost i skromnost.

Peterlić se nikada nije razbacivao svojim znanjem na način suvremenih medijskih gurua koji se danas kriju iza kategorija teorijskih specijalista odnosno slobodnih intelektualaca, a to je odlika samo pravih i suverenih znalaca. Pritom je njegovo znanje bilo neporecivo, zahvaćanje problema nedosegnuto i nedosezivo, a širina interesa u pravom smislu enciklopedijska. Razvidno je to iz samog Peterlićeva rada, od ranih gotovo propedeutičkih članaka, kao i njegove prve velike studije, danas gotovo legendarnih Pretapanja u filmovima Georgea Stevensa, iz razdoblja kada je Peterlić bio jedan od najistaknutijih tzv. hičkokovaca, kritičara i esejista koji su unutar obrazaca onodobne socijalističke kulture nedvosmisleno i javno zagovarali američki žanrovski film. To zagovaranje nije bilo tek oponiranje vladajućoj ideologiji od strane mladih filmofila već ponajprije iskreno oduševljenje filmom, ljubav prema gledanju filmova (a i pričanju o njima) koja Peterlića nije nikad napustila, naposljetku, a to je u Peterlićevu slučaju bilo i najeklatantnije s obzirom da se on jedini među hičkokovcima upustio u sustavnu teoriju i historiografiju, odraz pluralističkog poimanja filma kao umjetničkog sustava u kojem je bilo mjesta i za holivudske klasike koje je možda najviše volio, što je samo jedno svjedočanstvo više o njegovu ukusu, ali i modernističke velikane. O tome na neki način svjedoči i njegov jedini cjelovečernji film nastao potkraj te prve dekade njegova rada.

Slučajni život (1969) koji je svojedobno popraćen uglavnom šutnjom, a danas polako stječe zasluženi status klasika hrvatske kinematografije, očituje autorov dijalog s redateljima u širokom rasponu od Hawksa preko Loseya do Olmija. U 1970-e je Peterlić zakoračio kao već neko vrijeme predavač teorije i povijesti filma na svome matičnom Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, ali i Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je predavao, omiljen među studentima, podjednako dugo, punih četrdeset godina. Definitivno se posvetivši teoriji "odradit" će 1974. godine doktorat kojim će zauvijek steći već spomenuti status prvog hrvatskog doktora filmologije. Međutim, onkraj te faktografske i simbolične činjenice valja kazati da je taj doktorat, objavljen nedugo zatim u obliku knjige, Pojam i struktura filmskog vremena, zapravo prava filozofija, ontologija i estetika filma. Uslijedit će Osnove teorije filma, jedan od najpreglednijih i najsustavnijih teorijskih uvoda bilo koje discipline u nas, dok će u Ogledima o devet autora prvi put skupiti svoje detaljne stilsko-semantičke interpretacije u kojima od samih početaka s lakoćom, ali i dubinom spajao aspektualnost i fascinantne analogije s pomnim analizama stvaralačkog postupa, retorike i stilistike.

Gotovo dvadeset godina kasnije objavit će sličnu zbirku, ponovno s karakterističnim magičnim brojem u naslovu (a to je ujedno i mali primjer Peterlićeva iznimnog osjećaja za prigušeni humor), Studije o 9 filmova, dok će mnoge druge studije ostati razasute po časopisima (poput onih o tipovima zvijezda i filmskoj glumi, o raznim područjima hrvatskog filma od Marinkovićevih filmoloških eseja do Oktavijana Miletića i Tanfoherovog H 8…, pa serije eseja o Fordu, Langu, Hustonu, Wilderu itd.). U međuvremenu će se osamdesetih posvetiti Filmskoj enciklopediji, možda vrhuncu svojih prosvjetiteljskih težnji, razvidnih i u njegovim drugim uvijek brojnim angažmanima – autora i voditelja televizijskih serija 3,2,1 – kreni! i Što je film koje se ga učinile i prepoznatljivim televizijskim licem naraštaja gledatelja ili predavača na Školi filmske kulture Filmoteke 16 pa Školi medijske kulture Hrvatskoga filmskog saveza kojem je bio dugogodišnji prijatelj, suradnik i dobri duh, ne samo svojim, uvijek entuzijazmom ispunjenim, radom u Školi kojoj je i predsjedavao, nego i kao tihi i diskretni (a ta je diskrecija bila prirodni odraz Peterlićeve civiliziranosti, još jedne značajke koju nije naodmet spomenuti) savjetnik brojnih akcija i programa, poput prikazivanja filmskih klasika (a mnoge je osobno odabrao) ili bogate suradnje u časopisima Saveza. Enciklopedijom je Peterlić ostvario ključan korak u institucionalizaciji filmskog znanja u nas, a sama knjiga, zaista jedinstvena u svjetskim razmjerima, opsegom dubinom ali i stilom, toliko je obilježena Peterlićevom uredničkom koncepcijom da se ona s pravom (i onkraj činjenice da je Peterlić u njoj i autor više od 400 članaka, među kojima niza najvećih) naziva Peterlićevom enciklopedijom, što je status kojeg je dosegao malo koji urednik nekog takvog izdanja.

Petnaest godina nakon izlaska drugog sveska Enciklopedije pojavit će se i njegova posljednja za života objavljena knjiga, Déjà-vu: zapisi o prošlost filma, koja, premda zbirka ranije objavljivanih izabranih novinskih kolumni, djeluje gotovo kao skup marginalija uz enciklopedijske tekstove. Time zapravo i ta, naoko ležerna knjiga, potvrđuje zaokruženost i homogenost Peterlićeva pisanja. Ranije spomenuti atribut prosvjetiteljski može se lako primijeniti i na tu knjigu, kao uostalom i na sve što je Peterlić napisao. Ante Peterlić je bio prosvjetitelj u onom najboljem smislu te riječi, čovjek koji je svoje znanje dijelio nesebično i do zadnjeg trenutka (diktirajući opću povijest filma), koji je, onkraj kadikad odveć rigidnih specijalizacija današnjice, zadržao širinu interesa, a da nikad nije postao svaštar, pristupajući svakoj temi i problemu sa željom da ih detaljno raščlani ili riješi, ali i trajnom sviješću o opasnosti nekritičkom prepuštanju modama vremena i o nemogućnosti izricanja ultimativnih sudova, koji je naposljetku u svojim tekstovima, kao i u razgovoru uvijek znao teške probleme izreći jasno i uokviriti ih duhovitošću, a to mogu tek rijetki. Kao jedan od njegovih mnogobrojnih učenika zahvalan sam mu na radu u njegovoj sjeni, jer nam je ta sjena omogućila da se filmom bavimo znatno lakše nego on, u udobnosti hlada i već utabanih putova. Peterlić se međutim, čovjek kakav je bio, nikada nije žalio zbog problema na koje je nailazio. Govoreći u vrijeme prije masovnog širenje videa i DVD-a o poteškoćama analiziranja nekog filma pokušao je pronaći na dobre strane tih poteškoća i otkrio, karakteristično lakonski, svoju trajnu zaljubljenost u film, svoje instinktivno osjećanje filma: "Onaj tko želi pisati o filmu mora neprekidno izoštravati dar uočavanja filmskih činjenica, brusiti memoriju i, na neki način, zbog dugotrajnosti rada neprekidno živjeti u filmu, što je prilično uzbudljivo".

Bruno Kragić

Hrvatski filmski savez se zahvaljuje svim svojim autorima, suradnicima i prijateljima koji nam se svojim telefonskim, sms i mail porukama javljaju povodom smrti profesora Peterlića.

Ovdje možete komentirati članak

13.07.2007.