"REŽIJA NIJE SAMO ZANAT" (razgovor sa Zoranom Tadićem)

"Režija nije samo zanat!"

Razgovor sa Zoranom Tadićem

Kako kao profesor, ali istodobno i suvremeni ’hrvatski filmski patnik’ s obzirom na stanje u hrvatskoj kinematografiji nastojite ohrabriti studente u dosljednosti redateljskoj vokaciji?

Zapravo vrlo teško pitanje! Čovjek se često i sam nađe u dilemi koliko sve to skupa što čini i kao filmski redatelj i predavajući na ADU ima smisla. Međutim, notorna je činjenica da je u prirodi mladosti optimizam. Nikoga tko se zaista strašno želi baviti filmom nećete uvjeriti da neće imati pravu šansu. Nažalost, sudbina je, da tako kažem, svih hrvatskih ozbiljnih filmskih pokušaja i to da vam kompletna mladost prođe u tome da shvatite kako živite u kinematografiji koja nije odveć sklona ozbiljnim filmskim nastojanjima. I što ja u tom smislu činim?! Nemam, razumljivo, nikakvih iluzija da ljude treba razuvjeravati, odnosno da treba u korijenu sasjeći njihove ambicije za velikim opusima, za velikim filmskim karijerama, za velikim filmskim željama i za slijeđenjem veličanstvenih filmskih uzora koji, po logici stvari, isto tako jesu prvaci svijeta, a ne domaći izdanci toga. Prema tome, to ne činim. Ali ono što činim jest: upozoravam ljude da žive u hrvatskoj kinematografiji, da im je to sudbina i nastojim ih učiniti senzibilnima na probleme profesije. U nas se vrlo često događa da ljudi upravo iz kompleksa, ne imajući prave šanse, životare u kinematografiji na ovaj ili onaj način, čekajući šansu. Čekajući svoj veličanstveni igrani film s kojim će onda dobiti Oscara i nagradu u Cannesu i na svim drugim svjetskim festivalima, što se meni uvijek činilo smiješnim. Upravo iz te nekakve svijesti imam i mali prezir prema festivalomaniji i festivalima, što zapravo i nije dobro na jedan drugi način... Nastojim, dakle, tim ljudima koji su puni ambicije, puni želje, reći da svako markiranje u poslu odnosno svako čekanje nekakve šanse - čekanje u smislu ’evo, ovo ću ja napraviti lijevom rukom, napravit ću to rutinski’ (u ime koje rutine, pitam se uvijek, tko to od nas ima pravo na rutinu ako ne postoji šansa da napraviš pedeset igranih filmova u jednoj karijeri; što ja mogu pričati o nekakvoj rutini ako sam napravio osam igranih filmova?!), dakle, svako odgađanje ambiciozna pristupa nekom poslu u ime nekakva budućeg veličanstvenog posla mali je zločin nad samim sobom jer - koliko mi pravimo filmove, toliko i filmovi prave nas. Prema tome, ukoliko ne padaš u nesvijest od oduševljenja što naprosto imaš kameru i možeš s njom nešto činiti, nikada od tebe režisera. Ukoliko ne uživaš radeći (možda mazohistički, u redu), ukoliko ti se ne događa možda i to da prije svakog snimanja imaš napade povraćanja i nesanicu upravo od te odgovornosti, nikad nećeš ni dočekati šansu da napraviš film za sva vremena. Dakle, ono što činim: nastojim suflirati, odnosno nastojim predočiti taj fenomen odgovornosti prema poslu. To onda čovjeka čini ili punim ili ga čini folirantom, pa imate izvrsne režisere koji nisu nikada napravili igrani film i imate režisere folirante koji povremeno naprave igrani film, ali - što onda što su ga napravili?!

U kojoj mjeri sam redatelj utječe na svoju filmsku sudbinu dokaže li se u autorskom smislu već kao debitant, kao što je bio slučaj s vama?

- U maloj kinematografiji teško da čovjek može utjecati na svoju sudbinu u onom smislu u kojem, čini se, ide vaše pitanje, tj. može li čovjek planirati svoj razvoj i može li s nekim pouzdanjem reći što će biti njegov drugi, treći i ne znam koji film. Ne. U tom smislu ne može. Međutim, može to u smislu nekakvog opredjeljenja. Ja zapravo nikad nisam napravio svoj prvi film. Meni je moj prvi film bio moj sedmi film, samo prvih šest nikada nisam snimio. Naime, tako se čovjek treba odnositi prema poslu. Svi će poslovi biti na svoj način slučajni jer smo mi jedna slučajna kinematografija, ne odveć potrebna niti nama samima niti svijetu. No, to je tako. Postojanje filma u nas je pomalo protuprirodni blud sa zdravim razumom. Tako se čovjek treba prema tome i odnositi. Nemoguće je pedantno isplanirati svoju sudbinu, ali morate uvijek biti spremni da se pohrvete s nekim novim filmom. I, ako ste spremni na to hrvanje, a ne na planiranje nekakve svoje veličanstvene karijere, možda se dogodi i nekakva mala karijera.

Tadić kao predavač u Školi medijske kulture

Dotaknuli smo se vašeg filmskog debuta. Ritam zločina svrstan je u red kultnih ostvarenja domaće kinematografije, a uobičajeno je i da ga kritičari i većina publike drži vašim najboljim filmom. Dijelite li i vi takvo mišljenje i kako ga objašnjavate?

- Zaista ne mislim da je to moj najbolji film. Bilo bi mi vrlo teško reći i imam li najbolji film. Vjerujem da su svi filmovi tu negdje blizu i da među njima nema neke velike razlike u kvaliteti. No, najprije, Ritam zločina je mene predstavio, a kad vas netko predstavi, poprima pomalo reprezentativan status. Dakle, sve što sam napravio nakon Ritma zločina nije više bilo pozitivno iznenađenje, nego varijacija na, naposljetku, poznatu temu. To je jedna stvar. Druga stvar: Ritam zločina zaista ima neke ’svidljive’ kvalitete ili, da tako kažem, kvalitete svidljivosti. Riječ je o filmu nostalgije, stari kvart koji se ruši itd. Ima u sebi taj nekakav malo naglašeniji melodramatski štihić koji se, naprosto, ljudima sviđa, ali to ne znači da je to nužno dobro. Recimo, već sljedeći moj film, Treći ključ, govori, za razliku od Ritma zločina koji govori o strašno simpatičnu svijetu, o antipatičnu svijetu, o antipatičnim junacima. Držim da je Treći ključ baš dobro režiran film, ali mi je isto tako jasno da je to film koji se ljudima baš ne mora svidjeti u smislu želje da se čovjek druži s tim filmom. Vi možete poštovati kvalitetu tog filma odnosno dobar posao, ali teško da biste baš poželjeli biti stalno u društvu s takvim ljudima kakvi su u tom filmu Božo Alić i Vedrana Međimorec. Dok su, recimo Šovo i Ivica u Ritmu zločina ljudi koje bi čovjek poželio sresti.

Sramotno mala gledanost domaćeg filma bolno je pitanje za svakoga hrvatskog filmskog autora, ali i filmofila. Je li to samo dio širega problema odnosa domaće publike prema domaćem filmu i koji su uopće načini da hrvatski film nađe svoju publiku?

- Vrlo teško pitanje. Naime, moram priznati da je odnos publike prema filmu, odnosno stupanj naklonosti publike prema filmu, nešto što je za mene uvijek pomalo tajna. Kad malo pogledate povijest našega filma odnosno prijama našeg filma kod naše publike, ustanovit ćete da se tu vrlo teško mogu uspostaviti neka pravila. Vrlo je teško ustanoviti zašto je, prije ne znam koliko vremena, normalan broj gledatelja za domaći film bio desetak, petnaestak tisuća, a hitovi su imali više od sto tisuća. Što je razlog tomu, kad razmišljate o tim filmovima i kad razmišljate o vremenu, ja zapravo, moram priznati, ne znam. To bi vjerojatno zahtijevalo pametnog psiho-sociologa i istraživački rad koji bi implicirao kontakte s mnogim znanostima. Činjenica jest da danas naši filmovi nemaju pravog odjeka. Prvoloptaški odgovor na to je, po logici stvari, da filmski autori ne mogu pobjeći od ovog vremena i svjedoče o njemu, a ljudi do te mjere intenzivno žive u tom vremenu da žele pobjeći od njega. Radije biste otišli u nešto drugo. Budući da smo mi mala kinematografija, ne možemo nuditi i nešto drugo. Mi ne možemo napraviti, pa hajde, deset filmova sa svjesnim ciljem da ljude zabave. Mi općenito možemo godišnje napraviti eventualno pet ili šest filmova kada se situacija stabilizira. Dakle, osuđeni smo na to da budemo autorska kinematografija. To će reći kako smo osuđeni na to da budemo kinematografija koja neće voditi računa o činjenici da film jest i da film može biti i demagoška stavka u programu svake države. Kad će se, pak, dogoditi da će se negdje poklopiti interes publike i interes filmskih autora, ne mogu vam reći. Ipak, pouzdano mogu reći da nisam siguran kako su samo filmovi krivi zato što nisu gledani. Broj gledatelja koji se događa u kinima zasigurno je nesukladan kvaliteti nekih filmova i kvaliteti nekih opredjeljenja bez obzira na to u kojoj smo mjeri kritični prema njima.

Kad smo već kod gledanosti, na svakoj povremenoj projekciji Ritma zločina u Kinoklubu ili Art-kinu traži se karta više?!

- Taj film narastao je do nekakva kultnog statusa u ipak relativno usku krugu ljudi. Kad je taj film igrao, da se razumijemo, imao je, mislim, dvadesetak tisuća gledatelja u Zagrebu, a tada su se sasvim normalno vrtjeli domaći filmovi koji su imali po sto tisuća. Dakle, tada on nije bio nekakva vrsta repertoarnoga hita što se danas može činiti kad film igra u maloj dvorani gdje se nađe pedesetak ili stotinjak ljudi pa se to čini kao neki strašno veliki interes. Istina je da mi je drago da se svako malo vremena nađe tih nekakvih stotinjak ljudi koji požele vidjeti taj film, ali to nije nekakav pokazatelj u ovom smislu u kojem smo maloprije govorili o gledanosti domaćeg filma.

Vratimo se Akademiji. Neki studenti drže da ih Akademija uči sve o filmu kao umjetnosti, ali vrlo malo o filmu kao tehnologiji, koja je u svjetskim razmjerima dovedena gotovo do savršenstva. Je li to uistinu tako i koliko je režija uopće zanat u estetičkom i tehnološkom smislu, a koliko je stvar osobnog senzibiliteta i talenta?

- Mnogo je to pitanja... Najprije, kad je riječ o tehnologijama, ja mogu govoriti o onome što poznajem. O novim tehnologijama nemam pojma. Kako ja mogu o tome nešto pričati? Mogu, razumljivo, biti radoznao prema tome, ali tu se ja i moji studenti nimalo ne razlikujemo. U redu, vjerojatno sam ja malo konzervativniji pa me to malo manje zanima. To je jedna stvar. Ne bih rekao da se zapušta taj aspekt, recimo, zanata. No, ja sam pristaša tretmana filma kao velike ozbiljne intelektualne djelatnosti, a ne samo puke zanatske čnjenice. Jednostavno, riječ je o vrlo mladim ljudima koji nekakvu stručnost vrlo često znaju zamijeniti s kompetentnošću. Jedna je stvar znati, u krajnjoj liniji, neke termine tipa rakurs, kadar, da ne govorim sad o nazivima za pojedine reflektore ili štange koje će držati te reflektore itd. Ne znači biti filmski režiser ako znate što je ’barikuda’ ili što je ’pinky dinky’. To je zgodno znati. Čovjek koji se bavi filmom znade to naprosto iz logike odnosno inercije posla, ali nije to, za ime Božje, režija filma! Režija pretpostavlja intelektualnu kompetentnost. Režija, dakle, hoće da se čovjek koji je promiče ne svodi na autoritet oboružan nekakvim nazivljem ovog ili onoga tipa, nego je riječ o tome da režija teba biti sinonim promišljanja filma. I ja se isto tako zalažem za to da čovjek ne postane prerano ’kreten’ profesije. Zalažem se za to da se filmu pristupa što je moguće šire, da stručnost koju Akademija mora dati svakomu studentu njemu ne odmaže u promišljanju filma, nego da ona bude nešto što ide usput, dio zanata koji će, razumljivo, tek dokazati pravoga majstora ili ga neće dokazati. Kad je riječ o odnosu zanata i talenta, režija je zasigurno dobrim dijelom i zanat. Međutim, nikada nije bila samo zanat. Ako je samo zanat, onda vi do tog zanata nikad ne možete doći. U nas se, međutim, vrlo često brkaju zanat i talent, odnosno zanat i pravi interes. Ja zaista ne bih želio da studenti Akademije drže da je ideal studija nešto što bistriji asistent režije shvati na snimanju igranog filma. Za to nema smisla držati studij od četiri godine. Djelatna je praksa takva da kombinirate viziju zanata sa svetom misijom veličanstvenog poslanstva filma. Sve to sad izgleda pomalo patetično, ali to je naprosto tako. Možda sve ovo skupa što pričam proizlazi pomalo iz toga što sam ja filmski samouk kao što su svi naši režiseri filmski samouci, ali takva su bila vremena... Ja sam imao sasvim solidan asistentski staž i kad to kombinirate s gledateljskim iskustvom i privrženošću filmu i s tisuću pitanja koja proizlaze iz suočenja s filmskom stvarnošću, iz suočenja filmske stvarnosti i vašeg gledateljskog iskustva i nekakvog ljubavničkog odnosa prema svemu tome, dolaze i neki odgovori. I ti odgovori su, recimo, i zanat.

Dotaknimo se općeg mjesta postmoderne tipologije: dosade. Ona je često predmet kreativnog interesa, a i sami ste često vlastitu redateljsku filozofiju sažimali na postojanje odnosno nepostojanje filmske dosade. Jednom ste mi rekli kako je prvo što ste o fimu naučili bilo: Bolje kratak i glup nego dug i dosadan! Koliko su odrednice zanimljiv tj. nedosadan i dosadan prispodobive kategorijama dobar i loš film?

- Tu je riječ o dvjema stvarima; jedna je stvar napraviti dosadan film, a druga je stvar svjedočiti o dosadi. Ako vi pravite film o dosadi, ne smijete biti dosadni. Ja se volim šaliti pa reći: čujte, ako sam ja glup, onda će moji filmovi biti glupi, ako sam jako pametan, bit će mi filmovi pametni, ako sam ovakav, onda će filmovi biti takvi itd., međutim, ne biti dosadan - to je stvar dobroga kućnog odgoja. To je naprosto pitanje zanata. To se da naučiti, ne biti dosadan i ne gnjaviti ljude. Druga su stvar moje lamentacije o dosadnom življenju. Vrlo često događa se da naši filmovi, ukoliko naši filmovi hoće biti vjerodostojni, svjedoče o dosadnim življenjima, jer je jedno od obilježja naših života bila pasivnost, odnosno nismo upravljali svojom sudbinom. Želeći biti vjerodostojan, praviti film o takvu junaku, hendikepirate ga samom činjenicom da ne može biti osobito aktivan. Ne može činiti nešto što će svjedočiti o tome da on svojom akcijom promiče radnju, ne, njemu se uvijek nešto događa. To što mu se događa događa se pomalo izvan drame filma i zapravo je to drama filma - ta činjenica da se to događa negdje izvan njegove kompetencije, izvan njegove moći. Takva postava stvari iziskuje prvenstveno svijest o tomu. Ukoliko ste svjesni toga da nekakav vaš junak ne može biti pandan Jamesu Bondu, da nekakav vaš junak nikada ne može biti pandan ni nekakvu junaku vesterna, nego da je vaš junak čovjek koji trpi događanja koja ne kontrolira i treba u njemu pronaći dramu. S druge strane, usprkos činjenici da nije aktivan, njega treba učiniti vjerodostojnim glavnim junakom. To je nešto što iziskuje, da tako kažem, majstorstvo na naš način.

S Almom Pricom i Enom Begović na snimanju Treće žene

Iako su u nekim vašim dokumentarcima žene bile glavne junakinje, iako u vašim igranim filmovima uvijek postoji snažna i dojmljiva žena koja jednako snažno djeluje na muškog junaka, ipak su žene u vas u drugom planu. Redovito su vam junaci muškarci, dakle, muškarci su ti kojima se nešto događa. U Trećoj ženi načinjen je svojevrstan pomak. Što ga je motiviralo, odnosno što je probudilo interes za ženu kojoj se nešto događa?

- Sretao sam se vrlo često s pitanjem zašto su žene u mojim igranim filmovima, hajde recimo, u drugom planu. Uvijek sam bio pomalo i dokumentarist. Čovjek snima na neki način psihološku situaciju svoga vremena. Mi živimo, odnosno živjeli smo neke konzekvence patrijarhalnoga društva, što će reći da, bez obzira na uvažavanje žene i sve veću nazočnost žene u društveno relevantnim poslovima, činjenica jest kako je ovo i dalje svijet muškaraca. Barem u tom izvanjskom, kameri lako prepoznatljivom smislu. Jedna stvar: ja svjedočim o tome svijetu, druga stvar: i sam sam muškarac, nažalost (smijeh). Prema tome vrlo mi je teško prihvatiti film s pozicija žene, a filmovi su mi koncipirani na način da se obično preko jednog junaka priča priča. Kad je recimo, riječ o mojim dokumentarnim filmovima u kojima su žene zaista češće glavne junakinje, tu je bilo riječi o nečem drugom. Tu je bilo riječi o poziciji slučajnog namjernika koji je zadivljen nekim sudbinama na koje je naletio, odnosno nekim trenucima življenja. Prema tome, mogu sasvim ravnopravno i legitimno biti zadivljen i sudbinom neke starice ili djevojke, kao što mogu biti zadivljen sudbinom starca ili momka. Kad je riječ o igranim filmovima, kažem, tu je naprosto riječ o načinu pričanja, a te su priče ispričane s pozicije muškarca. Kako sam, ponavljam, uvijek pomalo i dokumentarist, to mi je nemoguće pobjeći od činjenice, nemoguće je ne vidjeti činjenicu da je ovo vrlo radikalno vrijeme. U ovih poslijednijih pet godina izdogađalo se toliko toga što ne stane u tri normalna života. Dogodilo se i nešto o čemu se, već može govoriti i s dokumentarističkog stanovišta. Dogodilo se da je ovo vrijeme strašno afirmiralo ženu. Afirmiralo u smislu da je žena, čini mi se, psihički mnogo stabilnija od muškarca. Je li sve ovo zlo koje se izdogađalo u ovom vremenu naišlo na nekakvo veće razumijevanje u žene zbog toga što je ona tiho kroz vjekove već trpjela zlo, pa je ono nije toliko zateklo kao što je zateklo dobrohotna muškarca? Je li to tako ili nije, teško mi je reći. Samo, zaista, recite mi kada se u posljednje vrijeme pojavilo toliko puno žena briljantnih ratnih reportera ili žena na ovom ili onom području afirmiranih ne ravnopravno, nego su naprosto vodile igru?! Uočivši to, iako je priča, naravno, ispričana s pozicije muškoga pripovjedača, nametnulo mi se da u Trećoj ženi malo više budu nazočni ženski junaci.

Spominjete kako ste uvijek pomalo i dokumentarist te da je svaki igrani film na neki način i dokumentarni. Vaši su dokumentarci antologijski, a uz imenovanje Zorana Tadića - dokumentarista, neizostavna je atribucija ’vrsni, rasni’. S obzirom da je dokumentarni film produkcijski znatno dostupniji od igranog, ne slažete li se s mišljenjem mnogih kako je šteta što Zoran Tadić više ne snima dokumentarce? Zašto ste ih prestali snimati?

- Pa naprosto zato što radim igrane filmove. A igrani je film u tom smislu nedosanjana želja što sažima u sebi sve, odnosno pokriva sve interese jednog filmaša. Radeći igrane filmove možete biti i dokumentarist. Postoji još jedna stvar: u prirodi je svakog napora zatvaranje nekih cjelina, ostvarenje nekakvih logičnih cjelina. Otvarati nešto novo, a da niste završili mnogo toga što namjeravate, pomalo je besmisleno.

Kao čovjek jasnih filmskih opredjeljenja i kao vrsni znalac filmske povijesti, kakvom vidite budućnost žanrovskog filma u svjetskoj kinematografiji, a potom, budući da se sva kretanja kad-tad odraze i na domaći filmski prostor, i u nas?

- Nešto što ćemo radno nazvati žanrovskom orijentacijom u kinematografiji postalo je dijelom tradicije filma. To je nedvojbeno i ta su iskustva naprosto nezaobilazna. U svim budućim promišljanjima filma ona su jedna od pretpostavaka. Mislim da će se film uvijek pomalo referirati na nešto što radno zovemo žanrovskom orijentacijom. U nas je, međutim, budući da smo naprosto mala kinematografija, odnosno kinematografija sa ne znam koliko mogućih naslova godišnje, vrlo teško govoriti o tome da je moguće uspostavljati ozbiljnije žanrovske orijentacije. Mi možemo pričati o standardima koje prihvaćamo, ali da ćemo uspostaviti nekakvu žanrovsku kinematografiju, to je naprosto nemoguće. Morate imati šansu da napravite, recimo, dvadeset filmova da bi onda od tih dvadeset sedam ili deset bilo izrazito žanrovski usmjereno. Budući da mi možemo napraviti pet filmova godišnje, ne bi bilo dobro kad bi četiri od pet filmova bilo izrazito žanrovske orijentacije.

Za kraj ovog razgovora učinilo mi se svrsishodnim citirati Pavličića. On je u priči Lađa od vode iznio sukus postmoderne književnosti ističući dimenzije intertekstualnosti i metatekstualnosti odražene u manirističkom kombiniranju topike i postupaka preuzetih iz književne tradicije i dovođenja tih citatnih struktura u nove odnose. To se, dakako, u širem smislu referira na postmodernu, dakle suvremenu umjetnost uopće. Naime, Pavličić piše: "... nisam se odrekao povezivanja: sad mi se činilo da bih možda mogao povezivati rečenice. I čak mi se činilo da je to i bolje. Nije mi više bilo potrebno da povezujem osobe i radnje (a takvo mi se povezivanje počelo činiti i naivnim), bilo je dovoljno da uzmem rečenice, da uzmem ono što one znače u knjigama, na najvažnijim i najdramatičnijim mjestima, i da ih vezujem i vezujem dok ne dobijem nešto novo što će govoriti o nečemu o čemu nijedna druga knjiga, ne govori, o onome što mene zanima. Želio sam da te rečenice zadrže značenja koja su imala u svojim knjigama i da, u isto vrijeme, sudjeluju u stvaranju onoga što ću načiniti spajajući ih." Koliko su vaši filmovi na tragu takva nastojanja?

- To je prekrasno rečeno. Za mene je, moram priznati, uvijek bilo izazovno i predstavljalo je pravi sineastički užitak pokušavati sudjelovati u svjetskoj tradiciji filma s jedne strane i s druge strane, biti autentičan hrvatski filmski režiser. Da se malo poigram s tim dežurnim frazama, naša želja da uđemo u svijet itd. - naprosto, ja to pokušavam postići filmovima. Filmski za sebe pomiriti svijet, relevantnu tradiciju svjetskoga filma s autentičnošću nekakva hrvatskog filmskog patnika.

Ljiljana Šišmanović