Matija Šepović

Matija Šepović imao je pogled i osmijeh koje ne zaboravljaju ni ljudi što su ga tek jednom sreli. Umro je ovih dana, u tišini.

U Osnovnoj školi Bratstva-jedinstva u njegovom rodnom Jasenovcu je 1963. godine osnovao Kino-klub Iskra, poslije predavanja o dječjem filmskom stvaralaštvu koje je održao Drago Dopler, a pričao je o prvim iskustvima u toj domeni koja su nekoliko godina prije, pod vodstvom Ljerke Smrček, nastala u Pionirskom gradu u Zagrebu, pa o školskim filmskim sekcijama koje su se stale množiti i o prvoj reviji dječjeg filma.

Na takvim je spoznajama i temeljima Matija Šepović upoznao ideje dječjeg filmskog stvaralaštva i odlučio to sjeme pokušati posijati i u svojoj školi. U svega tri mjeseca je formirana filmska sekcija, a uskoro je snimljen, naravno posuđenom kamerom jer svoje još nisu imali, prvi film naslovljen Vrtuljak. Uslijedili su vrlo brzo i To je Jasenovac, Spas u zadnji čas te Igramo se kauboja. Zlatne godine Iskre bile su baš to burno desetljeće, do sredine sedamdesetih. Kroz klub prolaze mnogi učenici, snimljeno je ukupno stotinjak filmova, a nagrade su se množile. S filmom Ludi san 1966. pobjeđuju na tadašnjoj saveznoj reviji dječjeg filma, a nešto kasnije osvajaju na međunarodnom festivalu dječjeg amaterskog filma Deseta muza, u Milanu prvu nagradu u kategoriji nijemog filma. Zlatna statueta Desete muze tako se našla, sjajem jednaka Oscaru, u Jasenovcu i izazvala razumljivo divljenje, ali i novi priljev budućih filmaša u članstvo kluba. Iduće godine osvajaju srebrnu medalju u Parizu, filmom Zašto?, a 1969. i srebrnu medalju u Göteborgu, za film Idem i ja. Iste se godine u Jasenovcu po prvi put održava revija dječjeg filmskog stvaralaštva, koja će se ovamo vraćati i 1973. odnosno 1983. godine.

Filmska se priča nastavila Praznikom budućih žaba koji je osvojio prvo mjesto i zlatnu medalju u Helsinkiju 1973. godine, a filmovi Kino-kluba Iskra osvajaju nagrade i priznanja i kod nas, pa ne čudi što Ljerka Smrček tih dana zadovoljno izjavljuje kako su upravo Slavica iz Pitomače, koju vodi Mirko Lauš, i Iskra iz Jasenovca s kojom brodi Matija Šepović zvani Male, najveći i najbolji uspjesi njene škole koju je desetak godina prije započela u zagrebačkoj Dubravi. 

Sredinom sedamdesetih jasenovački učenici snimaju filmove Tempera na školskom odmoru, Most, Da se ne zaboravi i Jednog zimskog dana, a zatim 1975. godine nastaju Zastave našeg djetinjstva koji je nagrađivan u Sisku, Pitomači i Beogradu te istican kao primjer dobrog i nesputanog dječjeg filma o povijesnim događanjima. Slijedili su još i Slatki život razrednog blagajnika, Zvjezdane želje, Pomozimo prvi i onaj s hamletovskim naslovom Biti il' ne biti.

Održavani su brojni filmski tečajevi, a početkom osamdesetih Iskra se revitalizira, snimaju se filmovi Puhne vjetar i Živjela ekologija, koji će predstavljati Hrvatsku na saveznoj reviji u Mariboru, pa Drvo do drveta slika i grafika, Repa i Pukanice. Iskra je posebno bila cijenjena zbog edukacije i širenja tehničke i filmske kulture među mladima.

Poslije rata, u kojem im je do temelja izgorjela kuća i sva dokumentacija i fotografije,  Matija i Vida provode nekoliko godina u Njemačkoj, gdje je Male radio kao nastavnik u školama za našu gastarbajtersku djecu, pokrenuvši novi dječji filmski klub i vrijedno snimajući filmove na tragu onih davnih, Iskrinih, jednako dobre i tople.

Svi su dječji filmovi snimljeni pod Matijinim vodstvom bili različiti, a jednaki. Slavili su radost, igru, život.   

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com