Ljubavi i strasti

U Zagrebu unatrag 65 godina u svibnju nije palo toliko kiše u tako kratku vremenu, više od cijelomjesečna prosjeka, kao u ta četiri dana, od 20. do 23., a najviše čini se u petak navečer. Dok plivam prema kinu Tuškanac, na zagrebačku premijeru filma Marine Baničević Ona, teatar, posvećena Jakovu, unuku i najvažnijem muškarcu u životu Mani Gotovac, mislim o atmosferskim i inim nedaćama koje je valjalo savladati da se stigne do kraja. I nađem se sa stotinjak strasnih ljubitelja koji su doplivali baš isto kao i ja. A, vrijedilo je plivati!
U prvom kadru filma je uzburjano more, visoki valovi što se razbijaju o stijene, ono isto more koje je Mani Gotovac, rođena kao Manda Birimiša, gledala od rana djetinjstva u rodnome Splitu, ili more koje Marina Baničević svakoga dana gleda dok putuje na posao, od Rijeke do otoka Krka. Predstavljena kao osoba koja nije filmašica, ali se bavi (i) filmom, Marina je zaista gotovo renesansni lik, uronila u slikarstvo i fotografiju (posebno nadrealnu), poeziju i književnost općenito, ali jednako strasno i u filozofska i politička promišljanja i svakodnevne (re)akcije na svijet u kojemu živimo. Ne čudi stoga da je odavno, a posebno u vrijeme intendanture Mani Gotovac u riječkom HNK Ivana pl. Zajca prepoznala jednaki žar u ovoj teatrologinji, kazališnoj kritičarki, novinarki, književnici i ženi koja je svoj dosadašnji život provela strasno i zaljubljeno, i u privatnoj i u profesionalnoj punini, a on traje i dalje s jednakom ljubavi i strašću i obećava podjednako uzbudljivi nastavak. Poslije prepoznavanje stigla je i spoznaja: pa nitko nikada o toj izuzetnoj osobi nije snimio dokumentarni film!?

Marina i Mani

Film je amaterski, u najpozitivnijem značenju toga pojma, ako amatere (franc. amateur: ljubitelj, zaljubljenik) shvaćamo kao one koji se nečim bave jer to vole i uživaju u tomu kao u osobnu zadovoljstvu, a ne profesiji ili načinu zarade. Sačinjen poput kakva patchworka od dokumentarnih snimaka predstava nastalih u teatrima koje je vodila Mani Gotovac, razgovora s glumcima, redateljima, dramaturzima i kazalištarcima svih vrsta, prizora iz autobiografske predstave Pričaj mi o Gorkom, filmskih razglednica Zagreba, Rijeke, Splita i Dubrovnika, a ponajviše očito dugih i smislenih razgovora s Mani, povremeno crni-bijeli, ponekad u koloru, otkriva puno toga ali uvijek zastaje na samouspostavljenoj granici poštovanja osobe i njenog prava na privatnost. U nepunih osamdeset minuta je Mani Gotovac, prva intendantica u povijesti hrvatskih kazališta, prva izbornica Sterijina pozorja, uvijek intrigantna, povremeno zabranjivana, a uvijek samo svoja, istodobno razgolićena do krajnosti i ostala pokrivena koprenama tajanstvenosti i misterija. Baš kako i treba biti.

U drugom dijelu ove izrazito ženske, a samim time i prelijepe večeri Elizabeta Gojan je s Mani Gotovac odigrala prvi Damin gambit uživo, najavivši tako zamisao i  mogućnost budućeg nastavka odvijanja ovog izvorno televizijskog formata u kinu Tuškanac, a iako ni ovoga puta nije odgovoreno na vječno pitanje tko je zaista bio Gorki, publika je uživala u intelektualnom nadmetanju, duhovitim preobratima i naglašeno teatralnom nastupu sugovornica. Da je bilo šarmantno i zanimljivo potvrdili su burnim aplauzom i izborenim dodatkom razgovoru koji je već bio proglašen završenim.

Dok zaranjam u kišnu zagrebačku noć, noseći Winnetoua u ruci, zahvalan sam na svakoj izgovorenoj riječi i svakoj pokretnoj slici koju sam večeras vidio.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com