50. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece
Cesta duga pedeset godina

Dok nas, poput razigrane djece, gospon Rimac skuplja po Zagrebu (srećom, dobro smo grupirani, Simon i ja u istoj ulici, Maja i Slaven jedno drugomu iza ugla, jedino je Krešo, kao i uvijek, malo izdvojen, ali ipak dostupan), mislim na Ljerku Smrček i Milana Šameca.

Davnih pedesetih godina prošloga stoljeća njih će dvoje razbiti prvi kamen probijajući kroz klisure nepoznavanja i nevjerice cestu dugu pedeset godina, koja nas danas vodi u Zadar. Ljerka je pokretala brojne djelatnosti u zagrebačkom Pionirskom gradu, pa joj je palo na pamet sakupiti skupinu djece koja bi mogla biti zainteresirana za film i u tamošnjoj eksperimentalnoj školi snimiti prvi dječji film u tadašnjoj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a treći takav uopće na svijetu. Za realizatora je izabran dečko iz susjedstva Milan Šamec, koji će kao četrnaestogodišnjak postati redateljem igranog Kurira V. čete, i ostati zauvijek zapisan u analima domaćeg (i svjetskog) dječjeg filmskog i, kasnije, videostvaralaštva.

Milan i klinci okupljeni oko njega i voditeljice Ljerke počeli su snimanje 1956. godine i završili ga u veljači 1957.

Godinu poslije talijanski redatelj Giuseppe De Santis snima u nas gotovo trosatni igrani film Cesta duga godinu dana, o seljacima iz Dalmatinske Zagore koji uporno i tvrdoglavo (i bez dozvole vlasti!) probijaju cestu kroz suri kamenjar, ne bi li tako svoje selo približili svijetu. Film će dobiti Zlatni globus i biti naš prvi kandidat za Oscara, ali će se morati suočiti s činjenicom da su cestu kroz kamenjar prije njega počeli probijati Ljerka i Milan, i druga djeca iz Pionirskoga grada.

Snimio Ivan Ćorić

Jesu li tada mogli zamisliti kamo će sve stići? Koliko će se njihova cesta proširiti i razgranati, koliko će se školskih filmskih skupina okupiti oko svojih voditelj(ic)a, koliko će filmova biti snimljeno, a koliko ostati zapreteno u dječjim glavama, da se ostvare kojom drugom zgodom? Koliko će raznih kreativnih oblika stvaralaštva nastati, koliko klubova, udruga, individualnih stvaralaca?

Kada se priča (i cesta) stala širiti, logičnim se učinilo okupiti sve na jednome mjestu i pokazati jedni drugima (i svima koje to zanima, ili bi bar trebalo) što je sve učinjeno i dogovoriti se kako dalje. Prve tri Revije održane su u Pionirskom gradu, od 1962. do 1964., pa se nastavile nakon jednogodišnje pauze. Od 1964. godine nadalje Reviju preuzima Kino savez Hrvatske, osnovan godinu prije, današnji Hrvatski filmski savez i uspješno nastavlja, sve do danas.

Negdje na pola puta prema Zadru javlja nam se Marija i kaže da je zbog objektivnih okolnosti svečanost otvaranja 50. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva i prva revijska projekcija odgođena za sutra. Trebat će dobro ispremetati termine i učiniti drugačiji raspored, kako bi se stiglo sve što je zamišljeno. Ali, razbit će se i taj kamen!

U međuvremenu su sudionici Revije pristigli u Osnovnu školu Stanovi, koja je sa Hrvatskim filmskim savezom i Agencijom za odgoj i obrazovanje suorganizator jubilarnoga okupljanja, pa se bacili na okrjepu. Mi, mrvicu ozbiljniji, sjećamo se kako je to izgledalo prije osam godina, kada se u Zadru održavala 42. revija. Sve je isto, i ljubazni školarci i kroštule, kornjače koje su se malo prikrile zbog obilja galame i ushićenje i gostiju i domaćih. Samo zeca više nema.

Pozdravljamo se s domaćinima, u sjeni zadarskih lovora i borova, a na trenutak iz te sjene proviruju nasmiješena lica Ljerke i Milana.

Duško Popović