49. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece
Fontana

U prohladno varaždinsko jutro čovjek šeće s tri psa, jednim visokim, drugim širokim i trećim dugim, pa pokušava pedagoški djelovati na onoga koji vuče u svome smjeru. "Dosta, je li dosta!?", govori uzrujano, a pas ga gleda vlažnim očima i baš bi ga smirujuće liznuo po licu, mazio se malo jer ga svejedno voli, kako samo psi znaju.

Iz pekara dopiru mirisi friških varaždinskih klipića, a jedna gospođa, nalakćena na širom otvoreni prozor Gradske knjižnice, čeznutljivo gleda u ranu užurbanost svoga grada. Bila bi vani, a mora čekati čitače u tišini svoje vrijedne ustanove.

Odmah iza ugla ulaz je u varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište u kojem od četvrtka navečer vrte osamdeset i osam dječjih filmova, odabranih kao najbolje među 175 pristiglih na 49. reviju hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece.

Filmovi su razni i dolaze odasvud. Iz Bjelovara, Čakovca, Donjih Kukuruzara, Dubrovnika, Dugog Sela, Dvora, Fužina, Gornjeg Mihaljevca, Gunje, Gvozda, Hrvatske Kostajnice, Ivanić-grada, Karlovca, Koprivnice, Lovrana, Luke, Motovuna, Nove Gradiške, Novigrada, Osijeka, Pleternice, Posavskih Podgajaca, Pregrade, Rijeke, Sesveta, Sikirevaca, Siska, Slatine, Slavonskog Broda, Splita, Staroga grada, Sv. Lovreča, Šibenika, Šipana, Varaždina, Velike Gorice, Virja, Vrbovca, Vukovara, Zadra, Zagreba i Zaprešića.

Barokne su i crvenim baršunom obložene prostorije HNK sa svoja tri kata loža i balkona na svečanosti otvaranja bile dupkom pune, pa su i pored dodatnih stolaca neki ipak odstajali, a i projekcije u petak bile su solidno popunjene jer je smisao revije baš to, da djeca dođu iz svojih sredina i gledaju svoje i filmove drugih autora, pa onda pričaju o njima. A kad ih se posluša, jasno je da ne govore napamet. Mnoštvo je tu stručnih analiza, poštenih (samo)procjena, dakako i malo navijanja, voli se svoje, a kako bi drukčije i bilo moguće, ali opći je dojam da djeca znaju i snimiti i pričati, da prepoznaju, cijene i vole film.

Bit će o tome još prigode razgovarati, recimo zadnjega dana 49. revije, kada će na dva okrugla stola mlađi pričati o filmovima, a stariji o organizaciji i ostalom, pa će žiranti Maja Flego, Simon Bogojević Narath, Neven Hitrec, Krešimir Mikić i Slaven Zečević strpljivo obrazlagati mladim kolegama zašto je neki film dobio nagradu, a drugi opet nije, i baš nam nešto govori kako će ponovo biti ugodno iznenađeni zrelošću učeničkih promišljanja. I mi, skupa s njima.

Iza drugog ugla zgrade u kojoj su i HNK i Gradska knjižnica je plato, prije ulaska u lijepi park, a na platou fontana. Na njoj piše da voda nije za piće, a da je objekt pod video nadzorom. Sveprisutni video!

Fontana ugodno šumi i kapi skaču naokolo, u tople dane ovogodišnje Revije. Odmah je uz nju i kafić, u kojem se vode cjelodnevni razgovori. Priča se o filmovima i o članovima i voditeljima školskih filmskih skupina te klubova i udruga, o strateškim pravcima razvoja, o dilemama oko ocjenjivanja i kriterijima za određivanje najboljih, o ovih četrdeset i devet održanih revija i o pedesetoj, zadarskoj koja se već polako priprema i o drugima koje tek slijede.

Fontana je to ideja i zamisli, vizija i promišljanja. Kapi i slapova.

Duško Popović

01.10.2011.