NAGRADA VEDRAN ŠAMANOVIĆ 2011.

OBRAZLOŽENJE NAGRADE „VEDRAN ŠAMANOVIĆ“ ZA 2011.
Dobitnik: filmski redatelj JURAJ LEROTIĆ za film ONDA VIDIM TANJU

Utemeljena u počast prerano preminulom filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću, te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ i ove se godine dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Prema pravilniku koji supotpisuje pet filmskih udruga-osnivačica (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez), u konkurenciju za nagrade ulaze svi hrvatski filmovi javno prikazani od 30. lipnja prethodne do 1. srpnja tekuće kalendarske godine.

Nakon uvida u cjelokupnu hrvatsku filmsku produkciju prikazanu u zadanom razdoblju, tročlani žiri  u sastavu – Radislav Jovanov Gonzo (filmski snimatelj i redatelj, H.F.S. ), Alemka Lisinski (filmska kritičarka, HDFK) i Diana Nenadić (filmska kritičarka, HFS), najsnažnije argumente za  nagradu „Šamanović“ pronašao je u kratkom igranom filmuONDA VIDIM TANJU autora Jurja Lerotića.

Obrazloženje:

Premda je Lerotićev temeljni filmski postupak  – gotovo potpuna eliminacija pokretne slike u narativnom filmu i njezina zamjena fotografijom -  već udomaćen u svjetskoj (osobito esejističkoj i eksperimentalnoj) filmskoj praksi, u hrvatskom kontekstu njegovi su potencijali u narativnom filmu uglavnom bili neistraženi i neiskorišteni. Lerotić ga vrlo sugestivno primjenjuje na zahtjevnom i skliskom terenu psihološke drame, gdje je njezin subjektivni fokalizator/narator ujedno i središte jakog egzistencijalnog čvora u kojem se isprepliću snažni osjećaji i emotivna stanja: od zabrinutosti, straha i strepnje teenagera od smrti majke i ravnodušnosti osobe koju simpatizira, do ljubavne čežnje, simpatije, radosti i nade.

Upravo odricanjem od pokreta kao jamstva života, a time i kontinuiteta glumačke geste te verbalnog dijaloga iz kojih se emocije iščitavaju, autor je uspio dosegnuti maksimalnu puninu osjećaja, ali i zaobići zamke patetizacije koje potencijalno postavlja bogat afektivni repertoar njegova filma. Zadržao je distancu promatrača, ali i lirizam, ne popustivši zamamnom zovu emocionalne manipulacije,  toliko čestom u djelima koji se bave bolešću, djecom, obiteljskim odnosima ili prvim ljubavima.

Koliko god apsurdno zvučalo, Lerotić je zapravo stop fotografijom i pričanjem priče, u nježnoj ich-formi, u off-u, postigao istovremeno vrhunsku estetizaciju, ali i realizam, jer u tako naglašenoj vizualizaciji, osjetilima i osjećajima gledatelja jednostavno ništa ne može promaknuti. Suprostavljaući pokretnoj slici mirovanje, otvorio je onkraj priče i značenjska polja koja zadiru u ontologiju samoga filmskoga medija.

Onda vidim Tanju također je dojmljiva posveta Splitu, s puno sunca i svjetla u fotografiji te vizurama tako izabranim da se njegova ljepota doima sasvim novom, otkrivajući drugo lice modernog mediteranskog velegrada.

U Zagrebu, 5. srpnja 2011.

Radislav Jovanov Gonzo

Alemka Lisinski

Diana Nenadić