ŠTO JE IVA SNIMILA 21. LISTOPADA 2003.

Hrvatska, 2005. R: Tomislav Radić, S: Ognjen Sviličić i Tomislav Radić, K: Vedran Šamanović, G: Anja Šovagović-Despot(Željka), Ivo Gregurević(Božo), Masha Mati Prodan(Iva), Boris Svrtan(Darko), Barbara Prpić(Nina), Karl Menrad(Hoffner) Gledano: 21.10.06

Što je Iva snimila?

Moglo bi se reći da film psihološki dugo traje, jer je sve što se vidi obična svakodnevica, predobro poznata, ali reprezentativno odabrana. Ne čini mi se da se obitelj raspada kako je netko napisao. Riječ je o običnoj, tipičnoj obitelji, o odnosima koji, blago rečeno, proizlaze iz neslaganja karaktera i generacija. Zapravo, svaki član ima svoje brige i teškoće koje se očituju neslaganjem. Ali u neredu kakav nastaje, kad se pojavi prava prijetnja i nevolja, svaka osoba dolazi u kušnju iz koje izlazi uspostavljanjem solidarnosti, razumijevanja, zajedništva.

Kad je izgledalo da bi Željka mogla iznevjeriti muža, ona mu se povjerava razotkrivajući Hoffnera, čuvajući bračnu zajednicu. Iva, koja je majci bila rekla da očuha zove tatom samo zato jer ona to želi, kad mu prepozna slabost i izgubljenost, na njegov poziv sjedne pokraj njega. To se još jednom ponavlja, da ne promakne gledateljstvu, kad je moli da sjedne još bliže. Ona mu tim činom pokazuje da je sve razumjela i da je uz njega. Božo joj više ništa ne želi skrivati: ne traži da prestane snimati. Otkrivaju nam svoju narav i odluku Željka, Božo i Iva.

Film ne snima Tomislav Radić, snima ga Iva, koje se sve to izravno tiče, snima svoju obitelj koje je dio, Iva, koja sazrijeva do punoljetnosti. Peripetiju ("prijelaz u nesreću" koji likovima daje novi smjer) izazvala je Hoffnerova prijevara, a u trenutku raspleta Iva suosjeća s roditeljima i prigrljuje obitelj.

To je Iva snimila!

Ono što je više od ljubavi. Povezanost i ovisnost kakvu vidimo u Fellinijevom filmu "La strada". Postoje sveze dublje od riječi i od misli, nekad skrivene i ispod osjećaja.

Bez ikakve dvojbe film govori o ljudskoj dobroti u koju se uobičajilo sumnjati pod utjecajem manipulacija prijeporima u socijalnim odnosima.

Ne ću ulaziti u to koliko je šire značenje filma, dostatna je i ta jedna jedina temeljna razina.

Netko je usporedio filmski postupak s dogmom Dogme, ali nema nimalo sveze s njom. U Larsa von Triera nemirna je slika uvedena radi veće izražajnosti, kao psihološko i estetsko sredstvo, zahtjev kameri dolazi izvana. U "Ivinom rođendanu" snimateljski rad proizlazi iz tehnologije video-kamere, dolazi iznutra. Video-kamera u ovom filmu ima sve značajke obiteljske video-kamere. U Dogmi je stil iz afekta i doživljaja, u "Ivi" iz stvarnosti i materijalnosti.

Ovaj film nije proistekao iz Dogme, ali jest iz "Žive istine" s razlikom da je mnogo profinjeniji i razrađeniji u svakom sastojku.

Živu je istinu promatrao i snimao autor, a ovdje je praćenje događaja i otkrivanje prepustio Ivi. Moglo bi se reći to je film u filmu, ali na takav način da postoji samo onaj drugi film u nepostojećem prvom. Autor ostaje izvan filma, skromno se povukavši. Priča je iz druge ruke kao u romanu "Zajednička kupka" Ranka Marinkovića, koji se radi objektivnosti ograđuje, ostaje samo promatrač i želi biti "ravnodušan" kako se kaže u romanu.

Film ujedno otkriva filmsku iluziju i posveta je tehnologiji, kakva se tako često vidi kod Wima Wendersa. Riječ je i o umjetničkoj tezi da se snimajući film, ne samo usredotočujemo na stvari na koje inače ne obraćamo pozornost, nego da se okom kamere vidi bolje i jasnije, da se filmom otkriva stvarnost.

Suradnja s Vedranom Šamanovićem i Ognjenom Sviličićem pokazala se korespondentnom. Kad bi se pogledalo film prateći samo snimateljski rad našlo bi se dvadesetak, tridesetak domišljatih postupaka, sve do toga da se kamera padom oštetila i da je samopopravljiva. Osjeća se da je Vedranu Šamanoviću ovaj rad bio izazov, u neku ruku iznenađenje te poticaj stalnog ispitivanja, otkrivanja i velikog veselja. To je prva očita vrijednost filma. Druga je dijalog, rabljen na način da se mnogo govori (kao u "Pulp fiction" Tarantina), a da se riječima malo ili nimalo ne kaže, da je sadržaj filmskog jezika sakriven iza verbalnog. Treća je prijelaz glumaca iz glume, - ulaženja u drugi lik, drugu osobu, - u spontanost vlastite osobnosti u društvu isto tako slobodnih pojedinaca (prijelaz iz persone u osobu). Zadivljuje njihova prirodnost. A izgleda da su se kod toga svi dobro zabavljali, što se prenosi i na publiku.

02.11.2006.