PRVI DOJMOVI ČLANOVA OCJENJIVAČKOG SUDA 36. REVIJE O OVOGODIŠNJOJ PRODUKCIJI

Ivan Faktor	Petar Krelja	Nikica Gilić	Simon Bogojević Narath	Zoran Tadić

Simon Bogojević Narath

Car, slikar i pijetao

Mislim da amaterizam u površnom, nedarovitom i neobrazovanom smislu postoji isključivo u glavi autora, a ne u nedostatku te-i-te skupe kamere, reflektora ili računalne montaže.
Nadalje, negativan aspekt amaterizma u filmu, videu ili animaciji zaoažam u stupnju iskazana podcjenjivanja publike – kao da svi ti ljudi koji sjede u gledalištu kina ili pred ekranom televizora nisu nikada gledali ništa osim Ulaska vlaka u postaju braće Lumiere.
Jedan od krivaca za to svakako je i javni konsenzus oko uznapredovale tehnologije i ‘silnim’ mogućnostima koje ona nudi, pogotovo unutar proizvodnje filma.
Nakon prvobitne djetinjaste fascinacije dolazi vrijeme otrežnjenja i spoznaje kako nove šarene igračke uopće ne jamče uvećanu kreativnost, autorsku, umjetničku kvalitetu, pa čak ni inteligentnu zabavu.
Dostupnost tehnike i tehnologije perfidno nam je usadila refleksnu sklonost olakim i površnim rješenjima u snimanju, montaži, animaciji i baratanju zvukom.
Danas je ipak neusporedivo lakše snimiti neki materijal, montirati ga i dodatno ozvučiti nego što je to bilo prije dvadesetak godina. To dakako znači i da je potreba toleriranja grešaka i nedosljednosti neusporedivo manja.
Rukovanje kamerom nije snimanje, prenemaganje nije gluma, poredani kadrovi nisu montaža, preset-efekti snimljeni u slijedu nisu eksperimentalni film, pomicanje oblika po ekranu lijevo-desno nije animacija, hiperprodukcija nije ‘autorska prepoznatljivost’ te naposljetku – poznati hit omiljene rock-skupine nije i filmski zvuk.
Možda postavite pitanje o opravdanosti primjene ‘visokih’ kriterija na nešto što se voli natkriti kišobranom ‘amaterske’ filmske proizvodnje. Kao prvo, ne mislim da su navedeni kriteriji visoki. Kao drugo, smatram da je uspostava ‘viših’ kriterija
nužna upravo zbog toga što nikoga ne treba podcjenjivati, pa ni autore koji same sebe vole svrstati (ponekad iz straha, ponekad iz nesigurnosti, a ponekad i potpuno neopravdano!) u ‘amatere’. Odluka o snimanju filma/videa/animacije važna je i obvezujuća odluka. U protivnom, to je odluka o besmislenu trošenju vremena.
Pozitivan aspekt amaterizma vidim u izražajnoj slobodi, volji za eksperimentom, za rušenjem konvencija i normi. Neopterećen često okoštalim i mediokritetskim, a kadšto čak i lažnim diktatima ‘profesionalizma’ filmski ‘amater’ može evoluirati u umjetnika.
Da raščistimo: u kontekstu ovoga teksta i teze koju zastupa držim da su, primjerice, Bunuel, Tarkovski, Lynch, Greeneway i njima slični također amateri.
Završio bih parafraziranjem stare zen-priče, koju možete shvatiti kao svojevrstan apel svim ‘amaterima’ i ‘profesionalcima’ upletenima u filmsku, video ili animacijsku proizvodnju.

Car je zapovjedio slikaru da mu nacrta pijetla. Slikar je prihvatio zadaću, naklonio se i otišao. Na uporna careva pitanja da li je nacrtao pijetla slikar je isto tako ustrajno odgovarao da još nije. Prolazili su mjeseci, godine i desetljeća, a odgovor je uvijek bio isti. Naposljetku, ljutiti je car praćen vojnicima i svitom ušao u slikarov dom i zapovjedio mu da odmah nacrta pijetla ili će ga skratiti za glavu!
Slikar je uzeo pergament, kist i tuš i u nekoliko poteza načinio savršen crtež pijetla.
"Tolike sam godine čekao, a ti si napravio savršen crtež za nekoliko sekundi! Stražo, pogubite ga!" viknuo je car.
Slikar se naklonio caru i zamolio za dozvolu da otvori svoj veliki ormar koji je stajao u sobi. Car se složio i slikar je otvorio vrata ormara. Iz njega se prosula lavina pergamenata, stotine i tisuće crteža pijetla.
Dakako, slikar je sačuvao život, dobio čak i nagradu, a car je naučio nešto o umjetnosti.

Nikica Gilić

O umjetnosti na Reviji

Snimati filmove (ponavljamo po tko zna koji put) podjednako je odgovoran posao kao i stvaranje bilo kojeg umjetničkog djela. Naslikati sliku, napisati sonet, improvizirati na temu Do Nothin' Till You Hear From Me Dukea Ellingtona, snimiti dokumentarni film o životu kućanice iz predgrađa – posve su ravnopravna umjetnička djela. Ta djela mogu imati jednaku vrijednost i biti jednako važna za sve nas koji se bavimo umjetnošću, a sekundarno je (tek generičko) pitanje da li je riječ o portretu, mrtvoj prirodi, instalaciji, romanu, noveli, igranom filmu, dokumentarnom filmu, simfoniji ili solu u jazz-izvedbi. Nadalje, svi znamo da slika može biti genijalna ili katastrofalna, ili se može smjestiti na bilo kojoj prečki ljestvice koja spaja ta dva ekstrema, a isto se može reći za djelo nastalo u bilo kojem umjetničkom mediju.
Iznesene bi se teze, pretpostavljamo, trebale podrazumijevati, ali ih svaka generacija, nažalost, mora iznova otkrivati, a ta potreba stalna otkrivanja tople vode čini samo polovicu razloga za njihovo isticanje na ovome mjestu. Naime, u usporedbi s očekivanjima od djela nastalih u drugim umjetničkim medijima, znatno je, čini nam se, veća društvena pozornost, stroži su zahtjevi za zadovoljavanje potreba zarade, propagande ili odgoja kada je riječ o očekivanjima i zahtjevima od filma (u ovome kontekstu filmom nazivamo i videoradove). To samo po sebi nije neobično i ne treba nas baciti u depresiju, pa kada naglašavamo važnost umjetničkoga djelovanja (i važnost vrednovanja filma prema tim kriterijima) ne zagovaramo nikakve revolucije ili rat protiv ekonomskih, političkih ili pedagoških društvenih zahtjeva. Samo želimo ponoviti potrebu da u krugu filmskih umjetnika i kritičara opstane temeljna svijest o važnosti umjetnosti, svijest koja često nije pretjerano jaka čak ni na najuglednijim filmskim festivalima, onima koji se održavaju u najčuvenijim turističkim mekama Europe, ili u prijestolnicama najutjecajnijih zemalja našega i drugih kontinenata.
Premda bi se, dakle, zbog afirmiranja umjetnosti na Reviji mogla pojaviti ideja o koristi koja bi se mogla steći od njezina preimenovanja u ‘festival’, s tom se idejom ne bismo složili. Prema iznimno važnom kriteriju kojeg smo pokušali naznačiti, Revija je superiorna nekim znatno poznatijim festivalima, pa održanjem časna i povijesno utemeljena naziva Revije filmska zajednica koja ga je iznjedrila može ponosno iskazati svoj otpor prema izvanumjetničkim (i izvanfilmskim) zahtjevima koji bi je mogli opterećivati. U tom smislu želimo uspjeh i ovoj Reviji, organiziranoj u Osijeku, uz nadu da će biti još bolja i uspješnija od proteklih.

Ivan Faktor

STRAH
O Veri, Tomu i Brakhageu – skica

Vera me nazvala prije pola sata i rekla: “Samo tvoj tekst čekamo, napiši...”

Eto, zbog toga taj podnaslov.

Vera, Tom i Brakhage su... Nikada nisam bio član nekoga žirija. Strah od prosuđivanja tuđih radova ili sjećanja na strah od prije trideset godina, kada sam slao prvi film na festival?

Eto, nameće se riječ strah, a uz tu riječ Fassbinder i njegov film Angst essen Seele auf iz 1974, ali ne distributerski prijevod Svi drugi se zovu Ali, nego doslovni Strah izjedati dušu.

Taj naslov prati me cijeli život. Kada naiđe nešto prepoznato kao strah, sjetim se Fassbinderova filma i lika marokanskoga gastarbajtera koji, ne znajući dobro njemački, izgovara rečenicu – naslov filma, u infinitivu, i upozorava kako treba čuvati dušu. Kako ljudi mogu govoriti da je u zdravu tijelu zdrav duh, kada je potpuno obrnuto. Tijelo se mora prilagođavati duši. Uostalom, što se ono uopće ima pitati?

Na stolu, u mom atelijeru, na stranici broj 483 monografije o Fritzu Langu, nalazi se fotografija sa snimanja filma Prezir (Le Mepris) Jean-Luca Godarda iz 1963. Na njoj su Michel Piccoli, Fritz Lang i Jack Palance. Piccoli i Palance sjede na niskom kamenom zidu, dok je Lang između njih i sjedi u tzv. redateljskoj stolici. Sva su trojica odlično raspoloženi i smiju se nečemu izvan kadra, nečemu ili možda nekomu koga mi ne vidimo i nemamo pojma o čemu je zapravo riječ. Fotografija je crno-bijela, ali osjećam na njoj jarke boje i – vjetar. Oni sjede okrenuti leđima rubu nekoga parka ili vrta bogata biljkama. Između Langa i Palanca uspravni je metalni stup koji kao da drži tendu, ispod koje su njih trojica, zadovoljni i nasmiješeni. Sva trojica gledaju slijeva nadesno i, kada malo bolje pogledate, nijednome se ne vide oči. Michel Piccoli kao da je trepnuo u trenutku snimanja fotografije, Fritz Lang ima tamne ‘sljepačke’ naočale, a Jack Palance upravo je spustio pogled.
Onda me uhvatio strah od pogleda i svako sljedece izoštravanje mog vida bilo je usmjereno onomu što bi se nazvalo ‘normalnim’. Pa ipak, ohrabren svojom samouništavajućom sposobnošću, pošto sam postao znatiželjan, zaustavio sam se malo prije ‘normalnosti’, dok...

Petar Krelja

Je li ubojica meĐu nama?

Među članovima žirija ili, ako hoćete, ocjenjivačkog suda prvi na listi sumnjivih je onaj koji bi da izigrava čimbenika stabilnosti, a zapravo je skriveni Faktor permanentnoga kaosa; iz njegova se uhvaćena fajla Mörder unter uns , upakirana u simulirane bljeskove iz kojih uporno iskače izdajnički M , mogu lako dešifrirati imena brojnih autora koji će, na gubilištu poznatu pod bezazlenim imenom Revija, biti – egzekutirani!

Hoće li ga i auditorij Revije pravodobno prepoznati kao takva?

Ustanovljeno je, također, da povremeno operira u paru s osobito okrutnim likvidatorom poznatim pod konspirativnim nadimkom Simon.Toga požutjeli policijski dosjei pamte i po mnogim drugim lažnim imenima kao što su Narath,Tom, Kubelka, Dijana, Mustać, Ivan Ladislav, Bogojević, Sanja...

U maloj prodavaonici Plasticat podno katedrale besplatno dijeli brošure o grizodušju imućnih i milosrđu spram siromašnih premda mnogi s pravom sumnjaju da se u njegovu svetu obličju sakrio pakleni proizvođač plastičnog eksploziva!

Hoće li sudionici Revije nasjesti na njegov anđeoski izgled?

A uvaženi član Revijina prosudbenog povjerenstva, visokospekulativni Nikica Gilić, uskoro će postati i ponosni vlasnik novoga novcatog kompleta filmskih žanrova; ako ga se ne dira i ostavi da mirno plovi dolinom naratološke nirvane, i članovi Revije oćutjet će svu blagodat njegovih dražesnih postmodernih poigravanja; dirne li ga se, oslobodit će sve furije i sve demone podžanra triler...

Tako to ide: teoretik Nikica, motorna pila i...gili,gili!
Ima li među sudionicima Revije takva koji bi imao odvažnosti da ga surva u ponor žanra strave i užasa!? Odjenuvši oskudne halje sv.Franje Asiškog, pater Cici odavno se odrekao svijeta da bi, zajedno sa svojom vjernom drugom , u osami surova kamenjara sa svakim ubogim prolaznikom namjernikom dijelio tvrdu koru kruha i molio za spas nevoljna svijeta.
Vraga! Obdan ponizni sluga Božji, obnoć furiozni i neumoljivi Tadić koji Reviji kani nametnuti ritam zločina kakve novija povijest još nije upoznala.
Tko je taj koji će se odvažiti da upre prst u njega!
O petom članu ezoterične udruge zvane ‘prosudbeno povjerenstvo' zna se tek to da već na sam spomen njegova ljupka nadimka – Pierre – mladi autori čine strašna ritualna samoubojstva. Ostali članovi žirija – opčinjeni Pierreovom autoritarnošću – i ne slute da su zapravo mete njegova tajnog zadatka – oni sami!
Hoće li Pierre ostvariti svoj konačni cilj: da od Revije napravi – krvavu Reviju?!
To se ipak neće dogoditi! Zašto? Pa zato što svi članovi strašnoga žirija postaju krotki kao janjci i pokorni poput pokajnika kada se suoče s - dobrim filmovima!

A dobrih je filmova, dragi moji, i na ovoj Reviji poprilično.

Zoran Tadić

Kruno Heidler

Kruno Heidler zastupljen je na Reviji s dvama filmovima u konkurenciji: Pročistačem , ekološki angažiranim naporom za čistom vodom, te Starim gradom, poetskim, finim, fotografsko-filmskim varijacijama na Galovićeve stihove… Ja, međutim, namjerio napisati koju o Heidlerovim filmovima koji ‘nisu prošli'. Riječ je o čeitiri njegova filma iz ciklusa o Podravini: stari zanati. Ne znam spada li u bolje običaje otkrivati ‘tajne' u radu žirija, je li to, na koncu konaca, i pristojno, no riskirat ću i priznati: jedini sam ja glasovao i navijao, lobirao za Heidlerove zanatlije, za izvrsne Užara i Licitara , te malo preduge i dosadnije Kovača i Postolara . Moj je pak glas ostao neuslišanim, bio je glas vapijućeg u pustinji…
Danas, kad dokumentarci ‘drmaju' svijetom, kad se svaki kvazidokumentaristički ‘isprdak'o tamo negdje nekome nesimpatičnom političaru drži društvenim događajem, danas kad ‘angažirani' dokumentaristički pristup snažno utječe i mijenja čak i estetiku modernog igranog filma, danas snimati filmove o nekakvim neatraktivnim starcima koji ignoriraju vrijeme pa se upinju da još rade, i usprkos teško dosegnutoj civilizacijskoj konfekciji, nekakve nepotrebne poslove, ta koga to uopće zanima, tko to uopće snima te nepotrebne filmove?! Snima ih ‘nepotrebni' Kruno Heidler, a filmovi se sviđaju jednako nepotrebnom potpisniku ovih redaka.
Prisjećam se sada Heidlerova, iz istog ciklusa, Bačvara od prije nekoliko godina. Na jednoj od Revija bio je i nagrađen… No tada je (pošteni) dokumentarizam tek ulazio ponovno u modu, tek se borio da pomogne svijetu ponovno progledati, da svijetu umornu od istina koje ga okruživaše pokaže i dokaže kako je svjedočenje istine moguće i ne samo nostalgično prevladavanje te muke, tog košmara, kaosa…
Danas su već druga vremena i Heidler ponovno pade u zapećak. Uostalom, tko je uopće taj Kruno Heidler, zapisivač starih zanata? Tražim ga u Leksikonu – nema ga, tražim ga u Enciklopediji – nema ga, sjećam se da je Duško Popović pisao nešto o njemu u jednom Zapisu , no –'ko za inat – nikako da pronađem taj Zapis .
Ponovno gledam Užara i Licitara . Fino, pametno razgovijetno i efikasno, samozatajno nam predstavi Heidler jedan posao, čovjeka koji ga radi, alatke koje su potrebne za taj posao… Ništa više… Ali i ništa manje! I sve puno dobro odmjerenih elipsi pa ispade kako pred nama živi i umire cijeli jedan svijet. Snima Heidler ono što sutra ni on ni itko drugi neće moći: toga, naime, više neće biti… kao ni nas samih…

Patetičan kakav nipošto ne bih želio biti, prizivljem Krunu iz krhotina sjećanja: iz Dalmatinske, pa s Trga žrtava, Vlaške, Klaićeve, iz Nove Gorice, Đurđevca… Snimili smo zajedno nekoliko filmova, a više njih i nismo snimili… Nemiran, radoznao, površan, jebač, nepogrešivi igrač uvijek na pogrešnu kartu: političku, ljudsku, estetičku… Pijanac, putnik i domaćin. Kakav domaćin! Ostario, skupio mnogo iskustva i nije se smirio. Snima i filmove. Filmove koji začudo nisu površni. Radoznali jesu, ali smireni su i postojani. Samo, nitko nas više ne šljivi, Kruno!