XVIII. škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić
Cvetlin
Idemo kupiti upaljače. Pet komada! Pa, neka ih gube, kaže Kruno sa strašću vječitog pušača kojem svi ti što posuđuju, pa ne vraćaju idu na jetra. Ili, na pluća! A gdje ćemo kupovati, ako ne u Cvetlinu. Tri kilometra sjeverno od Trakošćana u srpnju se, još od 1984. održava Cvetlinski festival, u organizaciji Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koji se zatim pretvara u zabavu poznatu kao Vužgi bajs!, a nastao je zbog brojnih i slavnih muzikunata koji dolaze baš iz Cvetlina. Na festivalu se, tvrde organizatori, okupi do 5.000 ljudi!
Tradicionalno, kad nas dvojica dolazimo, mjesec dana poslije, održava se Testival paraglidera. Ma ne, ne Festival, već Testival. Testiraju ljudi nova krila, pa se dolina i nebo nad njom zašareni letačima i njihovom opremom. Nađe se tu i poneki dron, da snimi sve i iz paragliderske perspektive, a opet tradicionalno neki se Cvetlinčanec baš u tom trenutku baci na skupljanje sijena s livade na koju letači prizemljuju, da bude još slikovitije.
Subotu polaznici XVIII. škole provode radno. Uostalom, kako i petak, nedjelju ili ponedjeljak, koji tek dolaze. Na Prvom stupnju seminara mr. sc. Marko Rojnić govorio je o vrstama i metodama dokumentarnog filma, a na Drugom dr. sc. Tomislav Šakić o zagrebačkim hitchockovcima-kritici i režiji. Još je za polaznike oba stupnja Marko Rojnić u sat i pol dao sažeti pregled svojih jučerašnjih cjelodnevnih predavanja o teoriji filma.
Photo by Krunoslav Heidler
Sudionici svih deset polaznih i specijaliziranih radionica vrijedno su prionuli radu. Filmski i fotografski snimatelji koriste lijepo vrijeme za što više snimanja u eksterijeru, jer se ponovo najavljuje dan-dva oblaka i kiše. Isto vrijedi i za TV-reportažu. Polaznicima radionica za montažu, animaciju ili postprodukciju zvuka je ionako svejedno, oni sjede pred svojim crtaćim daskama ili ekranima bilo napolju sunce ili tutnjala kiša. A eksperimentatori svakako žive u svom svijetu.
Još su dvije tradicije Škole medijske kulture večernje projekcije i jutarnje analize filmova, u principu obavezne za sve, mada stariji polaznici, odnosno oni s više Škola u biografijama ponekad markiraju. Na svoju štetu, naravno, ali kako bi rekao kolega Franjo, tko smo mi da im sudimo!?
Uvodničari su predavači ili voditelji pojedinih radionica, a filmove biraju po vlastitu afinitetu nastojeći naravno zadovoljiti i neke druge kriterije, da je riječ o vrijednim filmovima, bilo kinotečne ili recentne provinijencije, da su radovi koji se kao svojevrstan uzor mogu koristiti bilo pri seminarskoj nastavi ili u kreativnom pristupu pri nastanku novih, radioničkih filmova ili jednostavno da su poticajni pri često vrlo kvalitetnim filmskim raspravama.
Svaki od uvodničara ima svoj stil, jedni plijene duhovitošću komentara, drugi brojnošću podataka o filmovima, redateljima i drugim karakteristikama, treći originalnošću odabira i otvaranjem novih filmskih i medijskih, kulturoloških spoznaja. Na neki su način još važnije reakcije polaznika, njihova otvorenost, spremnost na iznošenje (i obranu!) vlastitih promišljanja o filmu, a samim time i dokazivanje sebi i drugima koliko su zaista duboko u cijeloj filmskoj priči i da su uskoro spremni za prenošenje svojih novostečenih znanja drugima, najčešće školskoj djeci, zbog čega je većina uopće i postala polaznicima Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić.
Za to vrijeme u dalekoj Hirošimi Hrvoje jede okonomiyaki. I uživa!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
21.08.2016.