Maja Gluščević bila je jedna je od naših najboljih autorica animalističke proze i uspješna scenaristica. Rođena je u Zagrebu 6. siječnja 1932. godine, a bila starije dijete u obitelji Maksimilijane i Vladimira Kirina (1894-1963), poznatog ilustratora i slikara, grafičara i akvarelista, i velikog ljubitelja životinja. Maja je uz oca uvijek bila posebno vezana, kako je i napisala u autobiografskom romanu Odrastanje (…Otac je bio središte moga svijeta. Obožavala sam ga. U mojim očima nitko nije bio kao moj tata. I po liku visok i stasit ulijevao mi je bezgranično povjerenje…), ali je najveći dio djetinjstva provela s bakom. Bila je sramežljiva, teško sklapala prijateljstva, možda i zbog disleksije i činjenice da je tečno čitati naučila tek s dvanaest godina.
Dobar dio života, od 1942. provela je u Samoboru, a 1949. godine upoznala Obrada Buću Gluščevića (Metković, 1913-Zagreb, 1980), scenarista i redatelja, koji je bio stariji devetnaest godina, i zaljubila se na prvi pogled. Roditelji nisu odobravali vezu, pa su se Maja i Obrad skrivali punih šest godina, a oženili se 1955. u Dubrovniku.
Maja je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća upisala studij engleskog i njemačkog na Filozofskom fakultetu Zagrebu. S mužem je, samozatajno (…Počinjem surađivati s Bućom u pisanju scenarija … Moja se suradnja sastojala od toga da sam bilježila ono što je Bućo smislio…) realizirala niz filmova i TV serija poput srednjemetražne Priče o djevojčici i sapunu (1962), dokumentarnih Vuk (1962), Ljudi s Neretve (1966), Brđani i donjani (1969) odnosno igranih Lito vilovito (1964), Čovik od svita (1965), Goli čovik (1968) i Kapetan Mikula Mali (1974), a najviše su uspjeha imali s ostvarenjima namijenjenim djeci, igranim filmom Vuk samotnjak (1972), pričom o prijateljstvu dječaka Ranka i vučjaka Hunda, gdje je Maja pomogla pri prekrajanju prvobitnog scenarija za zamišljenu devetodijelnu TV-seriju u film te odigrala ključnu ulogu u odabiru glumačke postave, jer je u jednom ličkom selu otkrila buduću filmsku zvijezdu Slavka Štimca, i serijom Jelenko (1980), o skupini djece koja brine za lane kojem su krivolovci ubili majku. To je i jedini filmsko-televizijski projekt na kojem je Maja službeno potpisana kao scenaristica i posljednja suradnja bračnog para Gluščević, jer je Obrad preminuo iste godine.
Početkom osamdesetih piše Priču o Jelenku po istoimenom televizijskom scenariju kojem je bila autorica sa suprugom, a zatim drugi roman Vuk samotnjak, prema filmu koji je ostvario veliki uspjeh. Ohrabrena pozitivnim reakcijama, Maja piše i svoje prvo izvorno djelo, koje se ne temelji na postojećem predlošku, roman o prijateljstvu dječaka i psa Bundaš iz petog be (1987), a bile je autoricom i Bijega u košari (o magarcu i medvjedu, koji je nadahnuo film Anđele moj dragi Tomislava Radića, iz 1995), Ivina Vučka (o psu), kao i Neman u gradskom parku, Džeki zvan Simpa, Piki i Argo, ali i Tajne tihe uvale (o dupinu), Priče o tatinoj vjeverici, Tko je oteo Dolores? (o papigi), Tajanstvenog svjetionika, Lovaca na potonulo blago i drugih.
U temeljima svih tih djela je ljubav prema životinjama koju je naslijedila od oca, priče koje je prije spavanja izmišljala za sina Miška i briga za kućne ljubimce s kojima je živjela u Samoboru. Napisala je i romane Opasan izlet (2009), o odrastanju, prijateljstvu, obitelji, (ne)prihvaćanju i usamljenosti, Tišina, snima se! (2009), spoj dokumentarnog i romana o životinjama u kojem se iz perspektive skripterice Maje i psa Groma pripovijeda o snimanju filma Vuk samotnjak, nagrađen posebnom pohvalom za širenje žanrovskih granica u dječjoj književnosti te Doričin dnevnik (2011) o ratnim stradanjima i progonima Židova u Drugom svjetskom ratu.
Za svoj književni rad, posebno za Ivina Vučka, je dobila i nagradu Grigor Vitez.
Do smrti, 7. travnja 2021., u devedesetoj godini, živjela je i radila u Samoboru, okružena svojim četveronožnim prijateljima.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com