Završni dani dvadesete Škole medijske kulture intenziviraju rad u svim radionicama i na oba stupnja seminara medijske kulture. Tako se polaznici i voditelji radionice kamere i snimanja ponekad dižu u cik zore, jer već u pet počinju snimati. Još ranije ustaju neki iz radionice radijske reportaže, kako bi u gluho doba noći i savršenoj tišini snimili zvuk željeznice koju guta već daljina, a oni iz radionice igranog filma već uvježbavaju koreografiju za svoje i predstavljanje svog rada na završnoj prezentaciji, osim kad putuju (i snimaju) vlakom za Koprivnicu i natrag. Polaznici prvog stupnja seminara medijske kulture veselo koriste sprave za vježbanje u krugu Studentskog doma i još se snimaju pri tome, praveći svoj prvi film. Jedino radionica za postprodukciju zvuka nema nikakvih problema. Zavukli su se u svoju izolaciju i delaju li, delaju!
Samo, nikoga ne smijete pitati što zaista rade. S umjetnicima je tako, postoje neki tabui, zna se što se šika, a što ne, i da se ne smije konačni rad vidjeti prije nego li je red. Baš kao što mladoženja ne smije vidjeti mladenku prije nego one djeveruše dozvole. Em je tak!
Neki već iskusniji autori istovremeno spremaju više radova, nek' se nađe! Književnici pišu rečenice ili odlomke za koje još ne znaju gdje će ih i kako upotrijebiti, ali odstojani i na pravoj temperaturi znaju biti itekako korisni, glazbenici zabilježe neki lijepi tonski niz, a filmaši snimaju kadrove kad je prava zgoda, pa će ih već negdje uklopiti. Damir Čučić, autor filma kojeg smo gledali u četvrtak, je prve kadrove, ono kad mu je zaleđeni snijeg razbio šoferšajbu, snimio prije šest godina, za posve drugi projekt, a onda shvatio da se sasvim fino daju uklopiti i u ovaj. Sreća je da ih je imao (i zapamtio da su negdje spremljeni). Umjetnici takvu zalihu zovu špajza.
Špajza, od njemačkog Speise, hrana, je spremište, smočnica, ostava, ako je moguće odmah uz kuhinju, za neke riječ muškog roda, špajz, ali uobičajenije je ženskog (vjerojatno kao istoznačnica pojmu ostava) pa će reći špajza. U špajzu se inače spremaju pekmezi, džemovi, čokolade za kuhanje, vanilin šećer, ulje, prazne (i pune) dunstflaše (zimi se dodaju i kisela paprika, kiseli krastavci, pa pečena paprika i ostala zimnica), onda kompoti, jabuke, mljeveni i cijeli orasi, i kuhani paradajz. Bolje domaćice takve boce još ukrase šeširićima od tkanine ili papira, i nalijepe etikete s opisom i datumom sadržaja. Ako je špajza hladnija, u nju se spremaju i šunke, kobasice i slanina. Može i kanta masti, a obično su nekada bile od plavog ili tamnocrvenog emajla.
Isti je princip, samo drugačiji načini skladištenja, i s umjetničkim djelima u nastanku. Staviš ih u špajzu pa čekaš priliku!
Od devet ujutro do pola sedam navečer, s pauzama, dr.sc. Nikica Gilić upoznaje polaznike prvog stupnja seminara medijske kulture s Poviješću hrvatskog filma, dok polaznicima drugog stupnja filmska kritičarka Rada Šešić govori o lokalnom, a univerzalnom u autorskom filmu Nizozemske, a nakon toga Ana Đordić, prof. i doc. art. Jelena Modrić, filmska montažerka govore o analizi i interpretaciji filma u nastavi.
Za to vrijeme će posjetitelji Špancirfesta uživati u nastupu Zorana Predina & Lačnog Franza, sudjelovati na svjetskom prvenstvu u klikeranju ili jesti poderane gaće, ovdje ih pristojnije zovu langoši, s kajmakom, pekmezom ili prazne, od volje im!
Samo ako opet ne padne kiša!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com