Program Filmskog četvrtka u Hrvatskom državnom arhivu, koji je 15. ožujka održan pod nazivom Mihovil Pansini: Antifilm, priredio je filmski arhivist Mladen Burić, a prezentirao njegov kolega Juraj Kukoč. Bio je po prvi put, nakon brojnih već prikazanih dokumentaraca, animiranih ili igranih filmova pa i reklamnih i drugih namjenskih radova iz fundusa filmskog arhiva pri HDA, posvećen eksperimentalnom filmu, a prikazana su četiri poznata rada dr. Mihovila Pansinija, nastala 1963. godine u Kinoklubu Zagreb.
Zahod je Pansini snimio u rodnoj Korčuli, kao i najčešće je kompletan autor (snimatelj, scenarist i redatelj), a u sedamnaest minuta, snimljenih metodom skrivene kamere s nekog prozora, bilježi svakodnevicu starca koji je zadužen za održavanje lokalnog zahoda. U redovitim vremenskim razdobljima, tresući se od Parkinsonove bolesti, odlazi na rivu i vadi kantu morske vode kojom će ispirati zahod, a pri tome uvijek uredno zaključa vrata. Sve je popraćeno povremenim tonskim zapisom pjesme Gloomy Sunday pjevačice Billie Holiday, koji naravno podcrtava sumornost posla kojeg radi i zadnjih dana njegovog života. Inače, vrsni poznavatelji tvrde da je čovjek izvrsno govorio njemački, pa je domaćim galebovima služio kao pisac ljubavnih pisama upućenih ljetnim avanturama (a možda je i sam nekada, davno, radio isti posao). Nakon dvije trećine filma i kadra u kojem je snimljen s leđa, u kaputiću, kako odlazi i gubi nam se iz vidokruga, vidimo natpis kraj, ali film se nastavlja samo što je sada čuvarica zahoda neka žena uz koju trčkaraju djeca. Autor je u jednom razgovoru, snimljenom gotovo pola stoljeća poslije nastanka filma, ustvrdio da taj dio u suštini nije potreban i da bi film možda i bolje funkcionirao bez njega. Zahod je posvećen Dušanu Makavejevu, srpskom redatelju rođenom 1932. u Beogradu, najpoznatijem po filmu W.R. – misterije orga(ni)zma iz 1971., s kojim je Pansini prijateljevao i od kojeg je u onim vremenima nestašice dobio filmsku vrpcu neophodnu za snimanje svog filma.
Trinaestominutno Dvorište najvećim se dijelom sastoji od u jednom kadru i bez pomicanja kamere snimljenog ulaza u neko od dvorišta u zagrebačkoj Ilici, u koje mnogi ljudi ulaze, svatko svojim poslom, dok vani rominja kiša. Opsjednutost autora istraživanjem mogućnosti kamere da sa što manjom intervencijom snimatelja snimi sve što treba ovim filmom posebno dolazi do izražaja, a jednako je i u filmovima Scusa signorina (o kojem postoji filmaška legenda da se ustvari zove Zguza sinjorina, jer je navodno Pansini kameru vezao na leđa, za remen i hodao ulicom bez kontrole snimanja, no autor je to demistificirao izjavom da je kameru nosio u ruci, ali doduše nije intervenirao u njen izbor kadrova) te K-3 ili Čisto nebo bez oblaka (prvi traje pet, a drugi tri minute).
Pansini je rođen 29. svibnja 1926. godine u Korčuli, a umro šesnaest dana prije svog osamdeset i devetog rođendana, 13. svibnja 2015., u Zagrebu. Bio je liječnik, specijalist otorinolaringologije i sveučilišno profesor, koji se filmom počeo baviti u Vinogradskoj bolnici snimajući nastavne filmove, a u amaterskom filmu debitirao 1953. radom Gospodin doktor. Smatra se najznačajnijim autorom antifilma (pojam je inače smislio kolega liječnik i filmski amater Tomislav Kobia), dakle čišćenja filma od književnih, filozofskih, moralnih, psiholoških i drugih struktura, kao i od filmske tradicije. Bio je pokretač GEFF-a i majstor amaterskog filma.
O Pansiniju i njegovim filmovima poslije projekcije je nadahnuto i znalački govorila buduća doktorica filmologije Petra Belc.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com