Rock grupa Zabranjeno pušenje (No smoking) po mnogo čemu je paradigmatska za povijest rocka u bivšoj Jugoslaviji (i poslije raspada, u njenim raznim dijelovima) ali i za politička i druga previranja kroz koja prolazimo unatrag gotovo četrdeset godina. Osnovana je 1980. (to je godina kada je umro Josip Broz Tito) u Sarajevu i bila bliska kulturnom pokretu Novi primitivizam, a veliku popularnost stekla nastupanjem u radijskoj odnosno televizijskoj emisiji Top lista nadrealista.
Njeni su osnivači bili Davor Sučić (Sejo Sexson) i Nenad Janković (Nele Karajlić) iz sarajevske II. gimnazije odnosno iz ulice Fuada Midžića s Koševa, koji su još 1978. osnovali srednjoškolski Pseudo Blues Band, a 1980. im se priključio i Zenit Đozić. Promijenili su ime u Pseudo Blues Sastav Zabranjeno Pušenje, a vremenom ga skratili u Zabranjeno pušenje. U grupi su povremeno bili i Mladen Mitić, Dražen Janković, Ognjen Gajić, Mustafa Čengić, Predrag Rakić i Zoran Degan, a usko su surađivali s Mirkom Srdićem, poznatijim kao Elvis J. Kurtović. Stvorili su tzv. garažni rock, s primjesama folka, prošaran političkim komentarima (ali i predviđanjima događanja početkom devedesetih), s umetanjem riječi iz turskog, perzijskog i engleskog jezika, sarajevskog slenga i dosta prostota.
Prvi album Das ist Walter objavili su 1984., a od prvotnih 3.000 kopija na koncu je prodan u čak 100.000. Na turneji koja je uslijedila održali su šezdesetak koncerata i imali prve probleme s vlastima, zbog često otvorene kritike tadašnjeg socijalističkog sistema, posebno nakon koncerta u Rijeci na kojem im se pokvarilo pojačalo marke Marshall, što je Nenad Janković prokomentirao riječima crk'o Maršal, a to je okarakterizirano kao vrijeđanje lika i djela pokojnog predsjednika Tita i tekovina socijalizma. Njihove su pjesme skinute s programa, radija i televizije, a preostali su koncerti otkazani. Ipak, neki tada vodeći intelektualci liberalnih nazora uzimaju ih u zaštitu pa se afera smirila. Uslijedio je dvostruki album Dok čekaš sabah sa šejtanom, a idućih se godina grupi priključuju Faris Arapović, Predrag Kovačević te filmski redatelj Emir Kusturica, kao basist.
U ratnim godinama se grupa razilazi, zbog različitih pogleda na politički angažman, ali i na koncepciju rada. Davor Sučić i Mirko Srdić obnavljaju je u Sarajevu 1996., a gotovo istovremeno u Beogradu Nenad Janković okuplja svoju varijantu. Obje nose ime Zabranjeno pušenje, ali budući da Janković nije bio nositelj autorskih prava na ime mijenja ga u The No Smoking Orchestra.
Ovogodišnji početak prije početka i svojevrsna najava ENFF-a bit će projekcija muzičkog dokumentarca No smoking in Sarajevo talijanskog redatelja Gianluce Loffreda, u nedjelju, 21. svibnja u kinu Rialto Amsterdam, osnovanom 1982. godine, a danas kompleksu s tri kino dvorane koje su specijalizirane za europske art filmove te one koji dolaze izvan zapadnog kulturološkog kruga. Prije projekcije će nekadašnji sarajevski radijski novinar Mladen Sančanin govoriti o Zabranjenom pušenju i vremenima iza nas, a poslije će uz prigodno druženje gitarist Mišo Petrović, iz slavnog Mostar Sevdah Reuninon banda, pratiti ugodne razgovore sudionika.
Eastern Neighbours Film Festival koncipiran je od samog početka po zamisli svoje utemeljiteljice Rade Šešić, poznate bjelovarske pa zatim sarajevske autorice, filmske kritičarke, organizatorice i producentice, koja danas živi i radi u Nizozemskoj, kao mjesto prikazivanja recentnih dokumentarnih filmova autora iz istočne i jugoistočne Europe i njihovog približavanja nizozemskoj publici, ali i općenitog upoznavanja i povezivanja kulture i značajki dva podneblja, od glazbenih, povijesnih, turističkih do gastronomskih, kako bi se bolje dobrosusjedski poznavali i surađivali.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com