Izložba Spomenici na nišanu posvećena je razarajućim i kulturocidnim zločinima nad kulturnim, povijesnim i vjerskim naslijeđem što su počinjeni početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, za vrijeme (trenutno) najnovije serije ratova s kojima smo bili suočeni prije tek dvadesetak godina. Izložba je utemeljena na interaktivnom narativu Zatiranje historije i sjećanja. koji prikazuje koliko su to bili teški zločini, a istraženi su, rekonstruirani i procesuirani na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Kustosica je izložbe Branka Benčić, a osim narativnog dijela izložba obuhvaća i druge artefakte, odnosno progovara i o uništenim spomenicima antifašističkog otpora te onoj spomeničkoj i vjerskoj baštini koja nije procesuirana pred Haškim tribunalom.
Pri odabiru i postavu izložbe sudjelovali su i ugledni ratni fotografi s područja bivše Jugoslavije, brojne arhivske i muzejske institucije te međunarodni eksperti za kulturnu baštinu Helen Walasek, Andras Riedlmayer i Colin Kaiser. Među fotografima valja istaknuti Nenada Gattina, Pavu Urbana, Nenada Fabijanića, Milomira Kovačevića, Wadea Goddarda te Danila Krstanovića.
Sastavni su dio izložbe i filmovi, poetsko-eksperimentalni Spomenik iz 2014. godine, višestruko nagrađivanog autora Igora Grubića, multimedijalnog umjetnika koji se već više od dvadeset godina bavi umjetničkim intervencijama u javnom prostoru, performansima i video radovima te je autor i producent niza televizijskih reportaža i dokumentaraca odnosno dokumentarni Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae scenarista i redatelja Bogdana Žižića, rođenog 1934. u Solinu, diplomiranog pravnika i dramaturga Zagreb filma, koji se od 1964. godine bavi dokumentarnim filmovima, među kojima su Poplava (1964) o katastrofalnoj poplavi u Zagrebu ili Jutro čistog tijela (1969) o kiparu Frani Kršiniću, inače profesoru i mentoru Vojina Bakića, ali i igranim, od kratkog Putovanja (1972), preko Kuće (1975), Ne naginji se van (1977), Daj što daš (1979) do Ranog snijega u Münchenu (1984) i Cijene života (1994). U Udaru na sjećanje (2014) dokumentirano progovara o sustavnom i namjernom uništavanju povijesnog pamćenja na području Hrvatske kroz ratne ali i poratne godine, kada je prema službenim podacima razoreno blizu 3000 povijesnih spomen–obilježja od kojih su mnoga imala priznati status spomenika kulture. Za takva barbarska djela nikada nitko nije procesuiran, još manje sankcioniran, ali su mnogi izravno ili neizravno pohvaljeni.
Paradigmatski je pri tomu primjer Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije kipara Vojina Bakića, rođenog 1915. u Bjelovaru, a umrlog 1992. u Zagrebu, koji se cijelim opusom smatra samim vrhom europske modernističke skulpture. Spomenik je građen od nehrđajućeg čelika u Kamenskoj, na obroncima Papuka, cijelo desetljeće, od 1958. do 1968., a u tim je godinama i kasnije sa svojih trideset metara visine bio i najveća apstraktna skulptura na svijetu.
U potpunosti je srušen 21. veljače 1992. nakon pet dana sustavnog miniranja koje su, prema svjedočenju očevidaca, izveli neki pripadnici 123. brigade Hrvatske vojske. Vidljivi su do danas tek ostaci postolja.
Izložba je otvorena u Gliptoteci HAZU u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu, još samo do 4. svibnja, a završava projekcijom Udara na sjećanje koja će se održati u 17.00.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com