Premijera sedam filmova, jedno eksperimentalno nadosnimavanje i Kritičko rešeto s profesionalnim filmskim i televizijskim snimateljem te autorom Borisom Poljakom održani su preksinoć (20. studenog) u prepunom Klubu PFT-a u sklopu predstavljanja 12. Škole filma „Pulska filmska tvornica 2016.“. Uz kratak uvod pojedinih autora prikazani su kratkih dokumentarni, eksperimentalni i hibridni filmovi „Na moru“ Lare Šebelja, „Iz ogledala“ Nastasje Miletić, „A Silent Struggle“ Anđela Semolića, „Nervi“ Aurore Dobrić, „1916.“ Svena Ryšlavya, „S.O.U.R.“ Ivana Smoljana i „Gorenje“ Michelea Bulešić. Za nedovršeni „Dag Lev“ Sande Letonje-Marjanović bilo je organizirano snimanje putem refleksije projiciranog materijala s disko kugle i ogledala na green screen, a prikazan nije „Polip“, improvizirani film voditelja škole Zorka Sirotića, Tome Zidića i Martina Šatovića koji ga također nisu uspjeli privesti kraju.

Kako je istaknuo Marko Zdravković-Kunac, moderator večeri i producent škole, Kritičko rešeto na kojemu gostujući filmaš analizira i komentira novonastale radove je neophodno zbog toga što autori nemaju odmak te im je potrebna savjetodavna pomoć kako bi uspješno doradili svoje filmove. Poljak se nakon svake pojedine projekcije osvrnuo na prikazani film i diskutirao s mentorima, a odmah na početku objasnio je „pravila igre“.

- Ne osjećam se kao objektivna istina i volio bi da ni vi to tako ne doživljavate. Ne postoji objektivna vizija koja kaže što je dobro a što loše, i zato nemojte preozbiljno shvatiti ono što govorim. Uz to, moramo uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti zbog kratkog vremena izrade filma, iako vas nitko nikada neće pitati u koliko je vremena on realiziran.

Polaznici i voditelji škole

Aurora Dobrić objasnila je da joj je ideja za „Nerve“, film u kojemu je težinu novinarske profesije predstavila putem ekscesivnog ponavljanja istih radnji, došla na radionici video novinarstva i medijske pismenosti Medionauti. Nju je pretočila u jednominutni eksperimentalni film koji se, po Poljakovim riječima, bavi ritmom i krupnim detaljima.

- To je uspjelo. Ali umjesto jačim ritmom, u početku je trebalo krenuti s dužim i sporijim kadrovima pa onda ubrzavati, kazao je i potom objasnio kako je česta greška autora ta što u malo vremena pokušavaju reći previše stvari, umjesto da se posvete bitnom.

- Uvijek moramo misliti na publiku i percepciju, iako je teško biti autor i gledati istovremeno kao gledatelj. Zato je dobro pustiti film da odleži deset dana i onda ga doraditi, zaključio je.

Autori i publika

Što bi bilo kada bi ogledalo bilo svjesno onoga što vidi, pitanje je na kojega je u kratkom eksperimentalnom filmu „Iz ogledala“ odgovor pokušala pronaći Nastasja Miletić. Priča o njegovom životu, komentirao je Poljak, ima puno dobrih stvari, ali i neke koje mu se ne sviđaju. U prve spada to što je sniman poput amaterskih filmova iz '60-ih godina.

- Ima dosta elemenata zaigranosti i simpatičnosti koje su mi drage, poput zumiranja istrošenog u '70-ima. Nije mi se svidio prijelaz između performansa, pa se čine kao dva različita postupka koja nisu baš dobro legla. Problematične su i dvostruke kompozicije, a i muzika je upitna, i to ne samo zato što je prepoznatljiva nego i zbog toga što je prejaka za temu, kazao je Poljak, koji je više puta tijekom večeri naglasio da autori moraju paziti na odabir muzike zbog autorskih prava, ali i zbog toga što ona mora biti u funkciji filma, odnosno ne smije ga pojesti.

O obmanjujućoj istini i njezinoj suprotnosti progovorio je u eksperimentalnom filmu „A Silent Struggle Anđelo Semolić, koji je priču ispričao putem prazne prostorije u kojoj tek mrak otkriva razigranu kompoziciju špiljskih slika.

- Film je kratko i cjelovito djelo, ali nisam siguran da bih ga shvatio bez autorovog objašnjenja. Ali u eksperimentalnom filmu ne mora biti sve objašnjeno. Ovakva vrsta filma treba trajati tako da te uvuče u priču, a ideju će potom podcrtavati likovni elementi, rekao je Poljak koji nije imao druge opaske na ovaj dojmljiv rad.

Anđelo Semolić i Boris Poljak

Zanimljiv i poticajan za razmišljanje je po Poljakovim riječima dokumentarni film „S.O.U.R.“  Ivana Smoljana, koji se pozabavio grafitima i parolama s kraja Drugog svjetskog rata i danas vidljivim na zgradama. I ovdje je problem muzika, odnosno pjesma „Bella ciao!“, s kojom se u filmu, u dramaturškom smislu, događa raskorak.

Mockumentary „1916.“ Svena Ryšlavyja o Talijanima koji su te godine upali u Poreč kako bi uništili hidrobazu bio je težak zadatak, smatra Poljak, zbog toga što je ova uobičajena forma u kojoj se kombiniraju elementi igranog i dokumentarnog filma dosta zahtjevna. Međutim, rezultat je zanimljiv osobito zato što ima elemenata ekspresionističkog filma, ali i ovdje postoji problem s muzikom. Iako nije oduševljen filmom, Poljak u njemu vidi neke vrijednosti, a prije svega to da se ekipa na snimanju jako dobro zabavila.

U eksperimentalnom „Gorenju“ Michele Bulešić je također obradio temu rutinizacije života, no cilj mu nije bila kritika nego iznošenje vlastitih emocija straha i borbe.

- Film je super. Nemam što kritizirati nego mogu samo hvaliti. Vidi se da se sve vrti oko performansa, a film naginje k art filmovima koje rade likovnjaci. Oni se bave određenim likovnim elementima i onda ih pokušavaju prikazati na filmski način. Izvrstan je i izbor muzike koja je u suzvučju sa filmom, ritmom i atmosferom. Ali ovo je više galerijski film nego film za kino dvoranu. Svejedno, u njemu ne bih ništa mijenjao, zaključio je Poljak.

„Na moru“ Lare Šebelja, koja je sama snimala radnje svog tate i djeda, donosi jedan dan ribara. Poljak je kazao da je to klasični dokumentarac koji spada u kategoriju poetskih dokumentaraca, u kojima pratimo priču bez komentara, odnosno objašnjava ju se samo putem slike. Primjedbe je on imao na tehničke greške kao što je preeksponiranost, no u obzir treba uzeti činjenicu da je autorici ovo bilo prvo snimanje u životu.

Martin Šatović, Zorko Sirotić i Boris Poljak

O „Dag Levu“ kojega publika nije imala priliku pogledati ali je zato prisustvovala snimanju jednoga segmenta, Sanda Letonja-Marjanović je kazala da se bavi multidimenzionalnom matematičkom formulom. Iako je trebao biti dokumentarni, film će biti hibrid.

- Ovdje se određeni materijal tretira na eksperimentalni način. Kod eksperimentalnog filma cijela priča je u disciplini i u početku ne znate gdje ćete otići, kratko je poentirao Poljak te se potom osvrnuo na ovogodišnju školu.

- Generalna ocjena je super i sviđa mi se što postoje različiti pristupi. Dobro je što filmovi nemaju veze jedan s drugim jer se vidi da su autori dali svoje. Ovo je bila više radionica eksperimentalnog nego dokumentarnog filma, iako je danas ta granica među žanrovima pokidana, zaključio je Poljak.

12. Škola filma održavala se u Klubu PFT-a od 10. do 20. studenog i kao i do sada sastojala se od razrade ideje i scenarija, snimanja te montaže. Organizirana je bila u suradnji s Kinoklubom Zagreb i Hrvatskim filmskim savezom, a uz financijsku pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Ivana-Nataša Turković, odnosi s javnošću Pulske filmske tvornice