Zapis

Facebook HFS
51
2005
51/2005
Film u školi
Od Zippa do Jožinog svijeta

Da je na početku moje učiteljske prakse netko rekao kako ću prije odlaska u mirovinu snimati s djecom filmove, mislila bih da mi se ruga. Posve drukčijom zamišljala sam svoju zrelu poučavateljsku fazu. Već nakon nekoliko godina rada u školi shvatila sam da me na fakultetu nisu naučili najvažniju stvar, a to je – kako raditi na sebi. Vjerujem da to ni danas mnogi mladi učitelji ne znaju pa zato i pišem ovaj članak.

Kako bi mogao opstati na svom zahtjevnom poslu, učitelj jednostavno mora ići ukorak s vremenom, stalno se osposobljavati i prihvaćati nove ideje i spoznaje. Bilo bi strašno desetljećima poučavati djecu uvijek isto gradivo, na gotovo istim primjerima i onim istim metodama kojima su se koristili naši učitelji. Tko se iskreno predaje svom poslu, ubrzo spozna koliko ga rad u razredu iscrpljuje i izvlači iz njega posljednji djelić snage. Baš zato mora što prije početi činiti nešto za sebe. Moje iskustvo govori da je najbolje približiti se mladima, pratiti njihove interese i nastojati im se prilagoditi.

Mislim da je jedna od glavnih vrijednosti rada u Hrvatskom filmskom savezu baš to što s jednakom svježinom i entuzijazmom rade, uče i stvaraju sve generacije, od predškolaca do najstarijih. Kad bismo taj duh zajedništva uspjeli prenijeti u naše škole, ne bi nam više trebale nikakve reforme.

Kino i videoklub koji sam pokrenula u svojoj školi vjerojatno je jedan od najmlađih u Savezu. U njemu svi, bez iznimke, učimo i radimo zajedno. A sve je počelo prije dvije godine, neopisivo vrela lipanjskoga dana, kad sam sa skupinom kivkovaca vlakom otputovala na 41. reviju filma u Sesvete. Na povratku, iskreno su mi priznali da im je već dosadilo stalno gledati filmove pa bi i oni željeli snimati. Pokušavala sam se izvući time što tada još nismo imali ni kamere, a kamoli znanja i iskustva potrebnih za snimanje filma. Tko poznaje dječju psihologiju, zna da je jedno pametno dijete teško odgovoriti od onog što je naumilo, a ako je takve djece više, onda je to potpuno nemoguće. Predložili su da u KIVK pozovemo djecu koja imaju kameru i zamolimo njihove očeve da nas pouče u snimanju. Obećala sam da ću nešto poduzeti iduće školske godine, ali kako sam dobila druga zaduženja, prošlo je gotovo čitavo polugodište bez željene aktivnosti. Ipak, zahvaljujući dečkima iz Autorskog studija FFV počela je poduka iz snimanja i montaže. Nekim čudom u školi je nabavljena skromna kamera (digital 8), jedino naše blago kojim raspolažemo i danas, pa smo počeli i sami snimati. Moje obećanje ipak je ispunjeno. Godinu dana nakon Revije u Sesvetama, zahvaljujući Andreju i Ognjenu, koji nisu žalili vremena da nam pomognu, na dan podjele svjedodžbi imali smo svečanu projekciju prvenca Tko je Zippo. U školi je zavladalo opće veselje i ravnatelj je odlučio jednoga mlađeg učitelja poslati na osposobljavanje u Trakošćan. Ali jao! Mlađi kolege toga su ljeta imali druge planove. Nije mi preostalo drugo nego da u školu snimanja krenem ja koja sam, unatoč dobroj volji, sve vrijeme zazirala od kamere. Nekim čudom uspjela sam završiti tečaj snimanja i u zaduženju za novu školsku godinu dobila čak jedan sat tjedno za rad s KIVK-om. No, posljednjega dana boravka u Trakošćanu, za posljednjim objedom, upoznala sam Darija, pravoga pravcatog filmaša, kojega sam uspjela nagovoriti da dođe u našu školu. I tako, Dario nije predavao samo njemački, nego i kameru i snimanje, pa su se djeca prilično oslobodila i počela snimati po školi sve što je trebalo i što nije trebalo. Možda baš zbog prezauzetosti, do profesorova odlaska u London nisu uspjeli snimiti svoj prvi igrani film, zbog čega se i danas iskreno kaju.

Te jeseni dobili smo audio-vizualnu učionicu i prostoriju za rad kluba. Svjesni koliko nam je Zippo donio koristi, potrudili smo se da ne padne u zaborav. I baš kada su svi u školi saznali tko je Zippo, dogodila se katastrofa. Ispostavilo se da Zippo nije Zippo, nego Zippica, jer je izlegla pravo pravcato kornjačino jaje. Neki su predložili da snimimo nastavak filma, a oni mudriji preporučili su da strogo čuvamo tajnu dok ne vidimo konačni ishod. Ipak je postojala mogućnost da je netko podmetnuo jaje. Kako se mala kornjača nije izlegla, Zippo je nastavio svoj buran život, a mi smo se predali novom poslu.

Kad smo otkrili Luciju i njezine jabuke, znali smo da imamo pravu temu za reportažu. Osvojila nas je mala plavokosa pričalica i nakon što smo snimili sve scene u školi, u III.a razredu, objeručke smo prihvatili njezin poziv da nastavimo priču u Zagorju. S obzirom na svu potrebnu opremu, koju smo za takav pothvat trebali, a nismo je imali, bilo je to prilično luckasto. Još je neozbiljnije bilo jednoga jesenskog jutra, koje je mirisalo na kišu, nagurati u auto Luciju, Patrika i Ivora, naoružane našom kamerom-igračkom, i penjati se po zagorskim brdima. No imali smo zanimljiv i nadasve uspješan dan, o čemu svjedoče i kadrovi snimljeni u Pasancima, iznad Gornje Stubice. I, što je najbolje, zakasnili smo toga dana u školu. Zbog toga mi je i danas drago jer sam uvjerena da će naša mala ekipa cijeloga života pamtiti taj dan i još mnogo toga što je vezano uz Luciju od jabuka. Neki su, kao Neven i Leo, radeći s našim Andrejem na montaži, savladali osnove te vještine kojom se malo koji trinaestogodišnjak može pohvaliti. Ja sam pak doživjela dva najbolnija iskustva u svojoj učiteljskoj praksi, zbog kojih mi zasuze oči svaki put kad ih se sjetim. Nakon spoznaje da nam je pet dana prije isteka roka prijave za Lidrano gotovo dovršen film, zajedno s programom (premiere 6.5), namjerno izbrisan s računala u školskoj knjižnici, mislila sam da više nikada neću moći bilo što raditi u toj školi. No, zahvaljujući mojim dječacima, osobito Nevenu, koji je u nekoliko dana uspio ponovno montirati film (baš kao da je nad njim bio njegov mentor Andrej) i Ogijevoj suosjećajnoj intervenciji na popravljanju zvuka, Lucija od jabuka uvrštena je među četiri najbolje TV-reportaže u gradu Zagrebu. Posljednje razočaranje uslijedilo je na svečanoj podjeli nagrada Gradskog ureda za prosvjetu, kada su mentori nagrađenih radova zamoljeni da ne izlaze na scenu sa svojim učenicima, ukoliko su već dobili priznanje u nekoj drugoj kategoriji. Bilo je to više nego ponižavajuće.

Budući da su dječaci postali u školi odveć traženi, shvatila sam da moram malo više aktivirati djevojčice. Iz niza priča, koje nam nudi život na kraju grada, mi pripadnice ženskog spola odlučile smo snimiti dokumentarac o kozaru Joži. U ekipu su ušle Ines, Alja i Marija, kojima je to bilo prvo snimanje. Prvoga dana trebale su završiti kratku obuku u rukovanju kamerom i upoznati se s planom snimanja za taj dan. Iz svakodnevnih šetnji i susreta s Jožom dobro sam znala kada stado izlazi na popodnevnu pašu i kuda se kreće. Još su se samo cure morale upoznati s Jožinim psima i snimanje je moglo početi. Prvoga dana odlučile smo snimiti izlazak stada, panoramske snimke i dio dijaloga s Jožom. Budući da je Joža po naravi srdačan i dobroćudan, a takvi su mu i psi, prihvatio je naš plan pod uvjetom da se previše ne približavamo ovnu. Jedna je od prvih rečenica koju je zabilježila naša kamera: »Snimajte, deca, morti dobite kakvu nagradu!» Joža se ponašao neusiljeno i nije bilo potrebe za ponavljanjem scena. Bilo je dogovoreno da se prvi dan krećemo za stadom, a drugoga dana ispred njega. Imala sam dojam da se Joža dobro zabavlja, a njegove kozice bile su fantastične. Kretale su se polako i gledale u nas kao da su na modnoj reviji. Jedino je ovan bio uznemiren i znao nam se prijeteći približiti, osobito dok smo se šuljale kroz visoku travu. Jura i Sandy, Jožini psi, navikli na šetače na nasipu, posve su nas ignorirali. Sva njihova pozornost bila je usmjerena prema Joži i radili su samo ono što im je on rekao, a nekad ni to. Iako su se cure izmjenjivale, brzo su se umorile, a kad sam ja morala preuzeli kameru, postalo im je dosadno. Znala sam da moramo brzo završiti jer djeca lako gube koncentraciju i žele promjenu. Drugoga dana čekale smo na nasipu. Snimile smo dolazak koza na nasip, neočekivanu scenu s malim psom Peleom, koji je nasrtao na koze, te ganutljivu priču o Jožinu bivšem poslu u Jedinstvu. Kad je sve bilo gotovo, spoznale smo da Joža nema istu odjeću. To nam je pokvarilo raspoloženje. Trebalo je još snimiti povratak koza i smiraj dana, a cure su morale doma. Ostala mi je samo Alja, koja je sve zapažala i komentirala, pa sam počela slijediti njezina zapažanja umjesto scenarija. Poslije se pokazalo da je baš to bilo dobro. Snimile smo konačno i zalazak sunca i po mraku se vratile kući. Drugoga dana, pregledavajući građu, vidjele smo da nam je u kadar u kojem Joža zatvara lesu ušao mali pas Pele, koji nam je sve vrijeme smetao. Bile smo šokirane spoznajom da mu nije bilo dosta što je nepozvan ušetao u naš film, nego se, kao da nije bio zadovoljan svojom ulogom, pojavio i na samu kraju. To je ipak bilo previše! Sljedećih dana snimile smo još nekoliko kadrova, a onda su počele jesenske kiše. Pri jednom susretu Joža mi je skrušeno priznao da nam je zaboravio ispričati kako se nekim slučajem i rodio na tom istom nasipu na kojem smo ga snimali. Ah, Joža, Joža! Mogao je ispričati i da je jedan od starosjedilaca Španskog i da glasno govori jer je nagluh i još koješta zanimljivo, a sve je zaboravio.

Još smo nekoliko puta pregledale snimljenu građu, a onda odlučile čekati nekoga tko će ga montirati. Grubu montažu povjerili smo Maji, kojoj je to bio prvi i jedini pokušaj. Da je ona završila posao, bio bi to pravi ženski film i možda bi na tome ostalo. Srećom, naš je Leo toliko napredovao u montaži da se odlučno prihvatio posla i kad je montirao glazbu, nije se više imalo što popravljati. Tako je uz Zippa, Luciju od jabuka i Jožin svijet bio spreman za 43. reviju dječjeg filma u Kutini. A tek tamo moji su mi kivkovci priznali kako se prvi put u životu osjećaju važni i odgovorni za vlastiti rad. Sa strepnjom su čitali kritike naših videouradaka i s ozbiljnošću razmatrali zbog čega je jedan od njih ipak nagrađen. I kao da im je spoznaja o uspjehu donijela novu odgovornost, nisu pitali kako ćemo proslaviti neočekivan uspjeh, nego kada ćemo nastaviti započete projekte.

Eto, zbog takve i slične djece, s kojom uživam u zajedničkom stvaranju, svima koji me pitaju kako mi je s tim novim generacijama, koje su sve gore, spremno odgovaram kako su djeca svake godine sve pametnija i čudesnija, jedino ih mnogi od nas nisu kadri pratiti... A onoga trenutka kad više ne budem tako mislila, dragovoljno ću otići u mirovinu.

SADRŽAJ

HFS

ZAPIS