Zapis

Uvodna pripomena Filmska umjetnost rijetka je umjetnost koja ima to?no utvr?en po?etak. Prva projekcija uz napla?ivanje ulaznica održana u pariškom Grand Cafeu 28. prosinca 1895. prihva?ena je od povjesni?ara filma kao ‘nulta to?ka’ u nastanku kinematografske djelatnosti. ‘Prve živu?e fotografije’ u Republici Hrvatskoj, koje li koincidencije, prikazane su 8. listopada 1896. u dvorani Kola, zgradi današnje Akademije dramske umjetnosti, mjestu gdje se, osim za kazališnu umjetnost, hrvatska mladež sustavno školuje za filmske redatelje, snimatelje, montažere i budu?e filmske producente i organizatore. Pokretne slike postale su tako vrlo rano trajnim obilježjem u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kao i mnogi uglednici tog vremena, ni Isidor Kršnjavi, ministar obrazovanja, kulture i bogoštovlja, na samu po?etku 20. stolje?a nije se mogao oduprijeti novom mediju, pa se ?esto u predavanjima koristio pokretnim slikama u svrhu promicanja obrazovanja i novih dostignu?a na podru?ju umjetnosti, prirodoslovlja i etnografije. Prvi stalni kinematograf otvoren je 1906. u Zagrebu. Iste godine i Pula dobiva prvi stalni kinematograf, a potom slijede Split, Zadar, Sušak i Rijeka. Dubrovnik otvara prvi stalni kinematograf 1908. godine. Ne?u ulaziti u probleme i detalje, sadržaje prvih prikazanih i snimljenih filmova na našim prostorima, jer to su temeljito istražili i u svojim knjigama podrobno pojasnili Duško Ke?kemet (Po?eci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896-1918) te mr. Ivo Škrabalo u Povijesti hrvatske kinematografije (1896-1980) pod simboli?nim naslovom Izme?u publike i države). U odre?enim trenucima, ponekad i u svrhu preispitivanja vlastitih stajališta ili u obrazovne svrhe osvr?emo se na pojedina razdoblja u razvoju kinematografije, najdraže škole, pravce, autorske opuse, ali i poteško?e i prepreke u ostvarivanju kontinuiteta, posebice svoje kinematografije. U ovom trenutku hrvatske kinematografije to mi se ?ini posebno izazovnim. Prosudba vlastite kinematografije, razmatranje o njezinim dosezima, o problemu diskontinuiteta u stvaranju ponajboljih hrvatskih filmskih redatelja, oslonjenosti na vlastitu književnu baštinu, o onome što nije, a moglo je biti u?injeno, promišljanje daljega puta hrvatskoga filma kao samosvojna umjetni?kog bi?a u korpusu hrvatske kulture – to je predmet ovog ?lanka, necjelovita i fragmentarna pogleda, koji je neizbježno i subjektivan pogled u povijest hrvatske kinematogafije i filma. Valja bilježiti odre?ene ideje, makar se u ovom trenutku ?ini nedore?enim i necjelovitim, jer i one svjedo?e o ovom našem vremenu. 1. Neutemeljena upitanost o dosezima hrvatskoga filma Posljednjih nekoliko godina, u tijeku proizvodne i istodobno kreativne krize, nepostojanja prepoznatljivih i op?eprihva?enih pravila, kriterija osmišljene produkcije hrvatskoga filma koji u cijeloj povijesti uglavnom nastaje zalaganjem pojedinca, tj. kao pojedina?no htijenje, nazo?no je ignoriranje i minimaliziranje važnosti filma u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi. Posebno sve glasnije sustavno odre?ena skupina filmskih kriti?ara i publicista izražava i poti?e sumnju u vlastite kreativne mogu?nosti i stvaranje relevantnih, u europskim i širim razmjerima, vrijednih filmskih ostvarenja. U tisku se ?ak mogu pro?itati stajališta da hrvatski film, pri ?emu se decidirano misli na dugometražni igrani film, nije umjetnost. U kaoti?noj, nedefiniranoj kulturnoj politici mogu?e je iznositi i takva neutemeljena stajališta, što ukazuje na gubljenje kriterija, nepoznavanje vlastite filmske baštine i, po mojoj prosudbi, na nepromišljen raskid s prošloš?u hrvatske kinematografije. Doga?a se to u situaciji kada je filmološka znanost u Hrvatskoj u stalnu usponu. Svojim snagama izradili smo cijenjenu filmsku enciklopediju, me?u šest zamalja u svijetu, zahvaljuju?i erudiciji, znanju i upornosti dr. Ante Peterli?a. Tiskaju se znanstvena filmološka djela posve?ena teoriji filma, povijesti filma, recepciji filma. Niz filmskih kriti?ara i publicista završio je ili dovršava poslijediplomske studije. U tijeku je rad na nekoliko magistarskih radnji te izradba novih doktorskih disertacija iz podru?ja povijesti hrvatskog filma, teorije i recepcije filmske umjetnosti. Pojavio se stru?no utemeljen ?asopis Hrvatski filmski ljetopis, koji je okupio sve generacije filmskih kriti?ara i filmologa. Hrvatska kinoteka pokrenula je ediciju Izvori za povijest hrvatske kinematografije i filma . S druge strane, javni mediji stvaraju klimu op?eg neznanja, bezna?a, izgubljenosti i olako donose paušalne ocjene o nestaloj kreativnosti hrvatskih filmskih djelatnika. 2. Sastavnice hrvatskoga filma Ostvareni rezultati u pojedinim vrstama hrvatskog filma, realizacija filmskih djela iznimne umjetni?ke vrijednosti autenti?na i originalna autorskog iskaza, ?ine hrvatsku kinematografiju prepoznatljivom nacionalnom kinematografijom. Otvoreno je pitanje zašto nakon najve?ih svjetskih i europskih priznanja hrvatski film nema status umjetnosti koja ravnopravno može stati uz bok drugim umjetni?kim granama? Po ?emu, na primjer, filmovi Lisice redatelja Krste Papi?a, Tko pjeva zlo ne misli redatelja Kreše Golika ili Glembajevi Antuna Vrdoljaka nisu samosvojna filmska ostvarenja koja se s estetskog i drugih vrijednosnih stajališta mogu uspore?ivati s isto tako istaknutim vrijednim ostvarenjima iz podru?ja književnog ili likovnog stvaralaštva? Zašto postoji stalna tendencija spuštanja filmske djelatnosti na razinu koju ima trivijalna književnost ili nešto što ponajviše služi zabavi? Za?udno je da mala kinematografija u susjednoj zemlji ima zaseban Odsjek za filmsku umjetnost u okviru Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti. Nepoštivanje visoke umjetni?ke razine te samosvojnosti i originalnosti filmske umjetnosti dovodi logi?no do pitanja kako to da velikani hrvatskoga filma nisu postali ?lanovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zar to nisu zaslužili: Dušan Vukoti?, Nikola Kostelac, Pavao Štalter, Zlatko Grgi? iz crtanoga filma na primjer ili kad je rije? o dugometražnom i kratkometražnom filmu: Oktavijan Mileti?, Branko Marjanovi?, Krešo Golik, Ante Babaja, Branko Bauer, Nikola Tanhofer, a poseban je slu?aj filmološka znanost (prof. dr. Ante Peterli?), koja nije priznata ni u okviru poslijediplomskog ili doktorskog studija jer su svi doktori znanosti iz podru?ja filma filolozi ili im je uže podru?je književnost (A. Peterli?, H. Turkovi?, pokojni Vjekoslav Majcen i Mato Kukuljica). Pitanje je to za povjesni?are filma, ali i kulture u cjelini, te njezinih ukupnih estetskih dostignu?a. Tomu su vjerojatno krivi i sami filmski djelatnici jer svojim postupcima ?esto onemogu?avaju ozbiljan pristup svojim djelima. Filmski kriti?ari i povjesni?ari bježe od vrednovanja vlastite filmske baštine i radije ?e pisati eseje o redateljima ameri?ke tzv. B-produkcije nego o djelima Ante Babaje, Kreše Golika, Krste Papi?a, Antuna Vrdoljaka, Branka Marjanovi?a i dr. filmskih redatelja. 3. Hrvatski dugometražni igrani film Sa stajališta sa?uvanosti hrvatske filmske baštine, kad je o igranom filmu rije?, moramo ustvrditi tužnu ?injenicu da je jednostavno nestala ?itava produkcija hrvatskog igranog filma iz razdoblja 1917, tj. od prvih dugometražnih igranih filmova Matija Gubec Ace Bini?kog prema scenariju Marije Juri? Zagorke i filma Brcko u Zagrebu Arsena Maasa do Ciganske krvi Franje Ledi?a iz 1927. godine. Poznat je podatak da je, na primjer, devedeset posto filmova iz nijemoga razdoblja u Njema?koj ili Francuskoj tako?er nestalo i taj proces zabilježen je u mnogim europskim zemljama. Nema tako ni traga Strozzijevoj produkciji filmova. Zapo?eta su sustavna istraživanja u filmskim arhivima Be?a, Budimpešte, Münchena i Praga jer pojedini su se filmovi iz tog razdoblja prikazivali u tim zemljama pod njema?kim naslovima. Godina 1944. donosi nam prvi hrvatski zvu?ni igrani film Lisinski , u režiji Oktavijana Mileti?a, u ?ijoj realizaciji sudjeluju velika imena hrvatskog glumišta: August Cili?, Veljko Mari?i?, Mira Župan i dr., te hrvatske opere: Srebrenka Jurinac, Tomislav Nerali? s nadahnutom preradbom glazbe tada vrlo poletna i mlada skladatelja Borisa Papandopula. Ve? taj prvenac pokazao je sklonost hrvatskih autora i njihovih suradnika visokoj zanatskoj razini, vizualnoj profinjenosti te sklonost glazbi. Neprekinut niz vrijednih filmskih ostvarenja nastavlja se filmovima Koncert Branka Belana iz 1954, Samo ljudi Branka Bauera iz 1957, Vlak bez voznog reda Veljka Bulaji?a iz 1959, Kaja ubit ?u te Vatroslava Mimice iz 1967, Rondo Zvonimira Berkovi?a iz 1966, Breza Ante Babaje iz 1967, Kad ?uješ zvona Antuna Vrdoljaka iz 1970, Lisice Krste Papi?a iz 1969, Imam dvije mame i dva tate iz 1968. i Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika iz 1970, U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka iz 1971, Lov na jelene Fadila Hadži?a iz 1972, Živa istina Tomislava Radi?a iz 1972, Pucanj Kreše Golika iz 1977, Samo jednom se ljubi Rajka Grli?a iz 1980, Izgubljeni zavi?aj Ante Babaje iz 1980, Ritam zlo?ina Zorana Tadi?a iz 1981, Vlakom prema jugu Petra Krelje 1981, Ve?ernja zvona Lordana Zafranovi?a iz 1985, Život sa stricem Krste Papi?a, Glembajevi Antuna Vrdoljaka i Sokol ga nije volio Branka Schmidta svi iz 1988, Krhotine Zrinka Ogreste i Pri?a iz Hrvatske Krste Papi?a iz 1991, Kontesa Dora Zvonimira Berkovi?a iz 1993, Svaki put kad se rastajemo Lukasa Nole iz 1994. Kratki izbor, a koliko raznolikih tema, autorskih pristupa, koje bogatstvo hrvatskoga filma! U taj izbor mogli bismo ugraditi još niz zapaženih filmskih djela hrvatskog filma, ovisno o pojedina?nim kriterijima i ukusu. Je li zaista mogu?e re?i da hrvatski igrani film ne pripada podru?ju hrvatske umjetnosti? 4. Diskontinuitet ili nemogu?nost autorskoga razvoja mnogih hrvatskih filmskih redatelja Odgovor na pitanje zašto redatelj Branko Belan nakon izvanrednog ostvarenja filma Koncert više nije mogao snimati igrane filmove jasan je: svojim shva?anjem filmske umjetnosti nije se uklapao u tadašnji kalup socrealisti?ih filmova. Kakav gubitak za hrvatsku kinematografiju! Zašto Krešo Golik, nakon filma Djevojka i hrast iz 1955. sve do filma Imam dvije mame i dva tate iz 1968. godine, nije mogao snimati filmove tako?er je poznato. Utjeha je ne za pokojnoga redatelja Krešu Golika, nego za kvalitet hrvatskoga dugometražnog igranog filma, da je kao pomo?nik redatelja pomogao u stvaranju niza antologijskih djela hrvatskog filma. Zašto je Krsto Papi? u cijelom svom opusu od 1967. i filma Iluzija snimio samo sedam filmova? Dva puta po ?etiri godine stanke nakon, u to doba osporavanih, filmova Lisice iz 1969. i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1973. te filma Izbavitelj 1977. ?udan osmogodišnji muk toga beskompromisnog redatelja izme?u filmova Tajna Nikole Tesle iz 1980. te Život sa stricem iz 1988. godine? Poseban intelektualni, autorski, pristup i pogled na filmsku umjetnost Ante Babaje i Zvonimira Berkovi?a osiromašio je hrvatski film za niz filmova tih autora koji nikad nisu snimljeni. Tomu je svakako krivo i njihovo politi?ko uvjerenje, posebno angažman Zvonimira Berkovi?a u doga?ajima 1971, pa su se ti autori izrazite osobnosti i velike erudicije u trenucima politi?ke represije radije povla?ili u samo?u svojih radionica. Polaze?i s pozicije intelektualne skepse, ironije, nisu bili kadri voditi otvorene i žestoke bitke, koje je ?esto bio prisiljen, zbog svojih dokumentarnih (Nek se ?uje i naš glas, ?vor, Mala seoska priredba, Specijalni vlakovi) i igranih filmova, voditi Krsto Papi?. Tko je izgubio? Opet hrvatski film. Godina 1996. zapo?ela je tužnom viješ?u o smrti Branka Marjanovi?a, koji je kreativno nazo?an u hrvatskom filmu od 1930-ih do 1986. godine. Podsjetimo se, 1941. utemeljio je Hrvatski slikopis, vrijednu produkciju hrvatskog filma, koja je osim filmskih žurnala proizvela i kratke igrane, dokumentarne i ve? spomenuti prvi hrvatski cjelove?ernji zvu?ni film Lisinski. Godine 1945, uz pomo? suradnika, uspio je sa?uvati filmsku opremu i filmsku vrpcu. Sprije?io je njezino odnošenje u Beograd i tako stvorio uvjete za nov po?etak hrvatskog filma. Nakon filma Ciguli miguli, koji je radio prema scenariju književnika Jože Horvata 1952, doživio je pravi politi?ki lin?. Nakon s nepravom podcijenjena filma Opsada iz 1956. i neuspješne ‘rehabilitacije’, jer je i u tom filmu pokazao svoje osobno shva?anje kako treba snimati filmove iz NOB-a, morao je zauvijek napustiti snimanje igranih filmova. U Sje?anjima, koja je predao na pohranu u Hrvatsku kinoteku 1995. godine, s uro?enom suzdržanoš?u vrlo ‘rje?ito’ gotovo ne spominje izvanredan opus znanstvenopopularnih filmova koje je sustavno stvarao od 1957. do 1986. godine. Tad se povla?i s filmom simboli?nog naslova Nema milosti u kojem razotkriva tajne svoga redateljskog postupka poniranja u tajne prirode. Pouka iz ovoga znakovita filma jasna je ako ga reduciramo na ?injenice da u njemu zmija pojede krticu, vidra zmiju, a u prividu smiraja dana, dok vidra pije vodu, izroni štuka i ode vidra! Mudri autorov životni pou?ak za one koji se žele baviti filmom, ili je u tom kratkom filmu Marjanovi? sažeo svoju sudbinu bavljenja filmom? Je li u ovom slu?aju hrvatski film izgubio, teško je prosuditi, jer nastala su djela najve?e vrijednosti koja se svojim uspjesima mogu mjeriti s ostvarenim rezultatima animiranoga filma. Branko Marjanovi? cijeloga života nosio je u sebi gor?inu i osje?aj nepravde koja mu je po?injena, tako da želju niza entuzijasta da mu se na Danima hrvatskog filma 1994. dodijeli Nagrada za životno djelo za doprinos hrvatskom filmu odbija s odre?enom gor?inom. Ostali smo mu dužni, svi mi koji smo odabrali film kao životni poziv. Petar Krelja stvara impresivan opus dokumentarnih filmova (Ponude pod broj, Povratak, Prihvatna stanica, Recital i niza drugih, do izvanrednih ostvarenja realiziranih tijekom Domovinskog rata Na posljednjem kolosijeku, Kukuruzni put, Suzanin osmijeh i niz drugih). Nakon uspjelih igranih filmova Vlakom prema jugu iz 1981. i filma Stella iz 1990. tek 2003. odlu?uje se ponovno raditi dugometražni igrani film Ispod crte. Niz autora napravio je jedan ili dva filma i potom – zastoj. Nikola Babi? stvara Lude dane 1977, Medeni mjesec 1983, potom posebno zapažen dokumentarni opus, filmove Šije, Bino oko galebovo, Gaziovac, Johan s Velebita, Ze pe Kijev do i dr. Zapravo u svom autorskom usponu napušta igrani film, a umjesto njih nastaju izvanredna ostvarenja uz velike vremenske razmake. Vo?enje producentske ku?e Urania, koja je producirala nekoliko istaknutih filmskih ostvarenja hrvatske kinematografije, tek dijelom može biti odgovor. Ostaje tvrdnja, koju je lako i matemati?ki dokazati, da su hrvatski redatelji u svom radu na filmu u odnosu na autorski kontinuitet u drugim zemljama realizirali neshvatljivo malen broj filmova. Malobrojni su uspjeli presko?iti magi?ne brojke od tri ili pet filmova. Zaklju?ak. O?igledan diskontinuitet bilo zbog nepostojanja nužnih pretpostavki za kontinuirano stvaranje filmskih djela (profesionalni scenaristi, stalni i kvalitetni dramaturški odjeli, utvr?ena i sustavna politika financiranja filma), bilo zbog neprestanih politi?kih pritisaka, klime stalne perfidne represije, koja ?ak poprima žestoke oblike i nedavne 1984. godine. Nakon pojave Povijesti hrvatskoga filma mr. Ive Škrabala organizirana je posebna tribina u sklopu tadašnjega Centralnog komiteta. Prisjetimo se, nakon negativnih kritika nakon prikazivanja filma Okupacija u 26 slika 1979. bez posla ostaju Milovan Šibl, tada novinar Radija Zagreb, i Nenad Polimac, suradnik televizije. Pod pritiskom iste politi?ke grupe koja je istodobno dirigirana stajalištima Centralnog komiteta te skupine oko tadašnje redakcije Politike u Zagrebu, koja je trideset godina krojila sudbinu hrvatske kinematografije. Iste 1979. godine ta grupa dokida ?asopis Film, oko kojega se okupio naraštaj publicista srednje i najmla?e generacije filmologa, filmskih kriti?ara i filmofila. Posebno su predstavljeni priznati hrvatski filmski autori Oktavijan Mileti?, Krešo Golik, Zlatko Grgi?, Branko Belan, Tomislav Gotovac, Tomislav Pinter, Walter Neugebauer. ?vrstu jezgru ?asopisa ?ine Sre?ko Jurdana, Nenad Polimac, Darko Zub?evi?, Hrvoje Turkovi?, Goran Trbuljak, Živorad Tomi?. Sura?uju Zoran Tadi?, dr. Ante Peterli?, Davor Žmega?, Petar Krelja i drugi. Zato valja cijeniti sve pojedina?ne napore i sva filmska djela koja su, vremenu usprkos, nastajala voljom snagom, znanjem i uvjerenjem svojih autora. U suženu kreativnom prostoru, represivnom ozra?ju za stvaralaštvo, nastajala su autohtona djela hrvatskoga filma, hrvatskog duha, osebujne estetske i visoke kreativne vrijednosti. Preispitivanje vlastite filmske baštine jedini je put k nastavku i održavanju kontinuiteta hrvatskoga filma, preduvjet za stvaranje originalnih i prepoznatljivih hrvatskih igranih filmova. 5. Hrvatski igrani film i hrvatska književnost U mnogim svjetskim kinematografijama brojna filmska djela nastala su na izvorištu književnih djela. Pregled naslova pojedinih filmskih djela hrvatske kinematografije ukazuje na njihovo utemeljenje u hrvatskoj literaturi. Rabe se pojedina djela Miroslava Krleže, Ranka Marinkovi?a, Ivana Aralice, Pavla Pavli?i?a, Slavka Kolara, Branka Majera, Jože Horvata, Ive Brešana, Mate Lovraka, Mirka Boži?a, Pere Budaka, Vjekoslava Kaleba, Slobodana Novaka i dr. Ve?ina književnika ?esto nije zadovoljna ekranizacijom ili djelomi?nom posudbom temeljnih poglavlja njihovih djela jer ih, zbog prirode filma, nužno doživljavaju vrstom redukcije, ogoljenja izvornih odlika književnih predložaka. To se može naslutiti iz škrtih iskaza jer književnici o tome nevoljko govore. Najustrajniji tandem, knjževnik Pavao Pavli?i? i redatelj Zoran Tadi?, ostvario je najbolju suradnju. Oni su u hrvatsku kinematogafiju unijeli dah žanrovske kinematografije, toliko snažne u pojedinim kinematografijama. Ostaje dojam da se hrvatski film nije dovoljno koristio hrvatskom literaturom kao polazištem u stvaranju svojih djela. Istina je da su se i hrvatski književnici nevoljko i nerado upuštali u tu, za njih, sumnjivu rabotu ‘petljanja’ s filmašima, koji redovito ‘unakaze’ njihovo književno djelo pa se na kraju u filmovima tek naslu?uju odre?eni motivi izvornika. ?injenica je da scenaristi?ki posao nikada nije bio primjereno vrednovan, a i, u ime ?uvanja digniteta književnih djela, književnici nisu rado dopuštali uporabu svojih djela. Svakako, opet na štetu hrvatskoga filma. Op?e je mišljenje filmskih kriti?ara i povjesni?ara filma da su filmska djela nastala na izvorištu literarnoga djela uvijek dramaturški osmišljenija, slojevitija, tematski transparentnija. U svijetu je cijena otkupa prava nekoga književnog djela za filmsku adaptaciju tako velika upravo zbog navedenih ?injenica, koje su jamstvo za nastanak uspješna filmskog djela. 6. Problem scenarija i dramaturške obrade ?vrsta struktura književnoga djela, precizan fabularni niz, izgra?eni i dobro razra?eni likovi, ocrtavanje ambijenta, atmosfera, mnogozna?nost književnoga djela pruža široku lepezu mogu?nosti u izradbi scenarija. Uz nepostojanje profesionalnih scenarista u hrvatskoj kinematografiji drugi je veliki nedostatak ?injenica da je jedini pravi filmski dramaturg bio knjževnik i pjesnik Kruno Quien. Suradnja s Brankom Marjanovi?em na stvaranju znanstvenopopularnih filmova, posebno na seriji Mala ?uda velike prirode, poznata duhovitost, iskri?avost, lirska toplina tekstova Krune Quiena, uz dramaturški rad, obogatila je redateljski osmišljene i likovno izvanredno realizirane Marjanovi?eve filmove. Mnoga filmska djela bila bi dramaturški bolje oblikovana, a time i uvjerljivija u donošenju odre?enih tema koje su ostale nedovoljno razra?ene. Nedostatak postojanja pravih scenarista ponajbolje je u radu osjetio Krešo Golik, koji nakon filma Ljubica iz 1978. deset godina nije mogao, sve do filma Vila orhideja iz 1988, prona?i scenarij koji bi odgovarao njegovu poimanju filma. U dobro organiziranoj i profiliranoj kinematografiji za takva bi vrsna redatelja radila ekipa scenarista, a ovako je ostala praznina u opusu Kreše Golika i hrvatskom filmu. Sudbina hrvatskih filmskih redatelja zbog nepostojanja pravih producenata, dramaturških odjela, profesionalnih scenarista i nadalje jest da sami pišu scenarije. Ako im tko ponudi literarnu podlogu, onda moraju preuzeti ulogu dramaturga i dora?ivati tekst do knjige snimanja. A, istodobno, neizbježna je borba za osiguranje potrebnih financijskih sredstava za realizaciju odabrana projekta. Ve?ina redatelja priznat ?e da im je nakon toga ostalo samo trideset posto snage i koncentracije za temeljni posao filmskog redatelja, a to je filmska režija, odnosno slikovno oblikovanje i strukturiranje filmskoga djela. Nisu slu?ajne dosjetke da mnogi filmski redatelji svoje filmove, upravo zbog spomenutih uvjeta, ‘režiraju’ za montažnim stolom. Snimanje filmova obi?no traje 45 do 50 dana, a montaža i do osam mjeseci! Spomenimo primjer najve?ega majstora filmske umjetnosti, Alfreda Hitchcocka, koji tvrdi da nema što tražiti u montaži. On je svoje rekao na snimanju, pa taj posao ‘lijepljenja’ filma u suvislu cjelinu prepušta filmskim montažerima. Hitchcock je jedan, ali taj primjer ukazuje na sve navedene faze u nastajanju filmskoga djela koje se ne mogu preskakati. Zamjena funkcija samo je improvizacija i krpanje stanja u nekoj kinematografiji. 7. Hrvatski dokumentarni film Prepoznatljivu nizu hrvatskoga dugometražnog igranog filma treba pridodati osebujnu produkciju dokumentarnoga filma. Najstariji dokumentarni filmski zapis, koji se ?uva u Hrvatskoj kinoteci, potje?e iz 1904. godine (Šibenska luka). Iznena?uje uporaba vrlo spore i precizne panorame šibenske luke koju kamera mirno i detaljno otkriva u svim njezinim pojedinostima. Dugi niz godina svi su povjesni?ari navodili isti podatak, da je taj vrijedan dokumentarni zapis snimio izvanredni snimatelj Stanislav Noworyta, preuzimaju?i taj podatak iz knjige dr. Dejana Kosanovi?a, Po?eci kinematografije na tlu Jugoslavije do 1918. godine. Prigodom tiskanja filmografije Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu od 1904. do 1940. godine zamolio sam za recenziju dr. Dejana Kosanovi?a, koji je upozorio na istraživanje dr. Sr?ana Kneževi?a i ?injenicu da je utvrdio kako je rije? zapravo o engleskom snimatelju Franku S. Mottershawu, a ne Stanislavu Noworyti. Drugi prisje?anja vrijedni jesu dokumentarni filmovi nastali u sklopu djelovanja Filmskog odjela Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar u razdoblju od 1927. do 1960. godine. Glavni pokreta? toga dokumentarnog usmjerenja u radu Škole bio je izvanredni snimatelj Aleksandar Gerasimov. Godine 1931, kao inovator, konstruira i tonsku kameru i snima niz tonskih filmova, a sa?uvana je tonska verzija dokumentarnoga filma Plitvice iz 1932. godine. U razdoblju od 1982. do 1985. Hrvatska kinoteka trajno je zaštitila posebno vrijednu zbirku filmova presnimavanjem sa zapaljive podloge na nezapaljivu filmsku vrpcu. Tako su sa?uvani izvanredno vrijedni dokumentarni filmovi koje je snimio Aleksandar Gerasimov: Kraljevica iz 1931, Hrvatsko primorje, Otok Krk i film Velebit, svi snimljeni 1932, Hrvatsko zagorje i Varaždin iz 1934, film o Dubrovniku iz 1939, zasebni film Konavli, sa?uvan u fragmentima iz 1940, i niz drugih. Te filmove odre?uje, bez obzira na to je li ih režirao ili samo snimao, izvanredno nadahnuta kamera Aleksandra Gerasimova, koji se predstavlja kao najvažniji prijeratni hrvatski snimatelj u eksterijeru. Primat najboljega snimatelja u interijeru ostaje Oktavijanu Mileti?u. Snimateljski rad Aleksandra Gerasimova posebno je došao do izražaja u antologijskom djelu Jedan dan u Turopoljskoj zadruzi iz 1933. Kamera s iznimnom senzibilnoš?u prati život seoske zajednice od svitanja do odlaska na po?inak. Izvanrednu vrijednost filma potvrdio je i Grand Prix na Festivalu etnografskog filma u Firenci 1960. u konkurenciji najpoznatijih redatelja toga doba. Nakon te izvanredne produkcije dokumentarnih filmova slijedi nevalorizirana dokumentarna produkcija iz razdoblja od 1941. do 1945. godine, jer su filmovi po nalogu tadašnjega Saveznog SUP-a 1958. odneseni u Beograd. Visoka razina pojedinih filmskih žurnala, posebice poznatoga filma Straža na Drini u režiji Branka Marjanovi?a, nagra?ena na Biennalu u Veneciji 1942, može se usporediti s izvanrednim dokumentarnim dostignu?ima u podvrsti filmskoga žurnala i dokumentarnog filma tadašnje europske produkcije. Nakon 1945. niz istaknutih autora hrvatskoga filma zapo?eo je sustavno stvarati, osim u ono doba od države naru?ene namjenske, ideološki usmjerene, socrealisti?ke i apologetske filmove, svoje autorski usmjerene i mišljene dokumentarne filmove koji ?ine trajnu vrijednost hrvatske kinematografije. To su vrsni filmski stvaraoci Rudolf Sremec, Krešo Golik, Branko Belan, Ante Babaja, Branko Majer, Obrad Gluš?evi?, Mate Relja. Potom slijedi druga generacija hrvatskih dokumentarista: Krsto Papi?, Zlatko Sudovi?, Petar Krelja, Nikola Babi?, Zoran Tadi?, Bogdan Žiži?, Mladen Juran, s potpuno zaokruženim opusima, do mla?ih filmaša kao što su Vinko Brešan, Neven Hitrec, Ivan Salaj i dr. Mnoga djela hrvatskoga dokumentarnog filma predstavljaju najve?e domete hrvatskog filma, o ?emu svjedo?e nagrade na najuglednijim europskim festivalima (Cannes, Venecija, Oberhausen, Karlovy Vary i dr.). Rije? je o autohtonoj školi koja rabi posebna dramaturška rješenja u oblikovanju odabranih dokumentarnih fragmenata iz zbilje. Kao i u animiranom filmu, iznena?uje brojnost autora svih generacija i njihov prepoznatljiv autorski rukopis. Jednostavno, svakom znalcu filma lako je razlikovati filmove Kreše Golika od filmova Ante Babaje, Krste Papi?a, Petra Krelje ili Zorana Tadi?a. Na primjer, slojevitost, redateljski pristup, izbor tema, na?in dramaturškog oblikovanja lako je naslutiti u ovom kratkom izboru filmova: Mediteranski prozori i Jesen na otoku Bra?u Branka Belana, Ljudi na to?kovima i Crne vode Rudolfa Sremca, Ljudi s Neretve Obrada Gluš?evi?a, Od 3 do 22 Kreše Golika, Tijelo i ?ekaonica Ante Babaje, Nek se ?uje i naš glas i Mala seoska priredba Krste Papi?a, Šije šete i Gaziovac Nikole Babi?a, Pohvala ruci Bogdana Žiži?a, Povratak i Prihvatna stanica Petra Krelje, Put i Jamar Aleksandra Stasenka, Druge i Pletenice Zorana Tadi?a. Moglo bi se napraviti nekoliko izbora vrsnih dokumentarnih filmova spomenutih autora iste visoke umjetni?ke vrijednosti, kao i pridodati ostvarenja drugih autora. Svi ti filmovi mogu podnijeti kriterije vrednovanja i usporedbu s najpoznatijim djelima te vrste filmova u svjetskoj produkciji kratkometražnoga filma. U prisje?anju na najteže trenutke koje je hrvatski narod proživio u Domovinskom ratu ne možemo ne sjetiti se s velikom tugom i osje?ajem neizmjerna gubitka poginulih filmskih snimatelja iz razli?itih generacija, koji su još mnogo znanja i dara trebali dati hrvatskom filmu. Na prvoj crti bojišnice htjeli su svijetu prenijeti kamerom zabilježenu istinu o stradanju svoje domovine i svoga naroda. 8. Visoka razina vizualne kulture Posebna i lako uo?ljiva karakteristika hrvatskoga filma, uz vrlo visoku razinu zanatskog umije?a i visoku profesionalnost jest sklonost likovnom oblikovanju, osje?aj za vizualnu rafiniranost i estetsku profinjenost izabranoga filmskog kadra. Generacije nadarenih filmskih snimatelja od Josipa Halle, Stanislava Noworyte, Aleksandra Gerasimova do Oktavijana Mileti?a, koji je utemeljio hrvatsku školu filmske fotografije, pokrenuo Odsjek studija filmske kamere što ga je s velikim uspjehom preuzeo Nikola Tanhofer, redatelj i snimatelj, autor jedinstvene knjige o filmskoj fotografiji tiskane 1981. Taj za nastanak filmskoga djela iznimno važan rad s uspjehom i uz niz najve?ih priznanja na svjetskim festivalima nastavili su Branko Blažina, Frano Vodopivec, Tomislav Pinter, Nikola Tanhofer, Vjeceslav Oreškovi?, Slavko Zalar, Krešo Gr?evi?, Mario Perušina, Ivica Rajkovi?, Andrija Piv?evi?, Goran Trbuljak, Enes Midži?, Karmelo Kursar, Davorin Gecl, Silvestar Kolbas, Vjekoslav Vrdoljak, Branko Cahun, Željko Guberovi? i mnogi drugi mladi daroviti i školovani filmski snimatelji. Stalno pristižu nova imena vrsnih snimatelja koji iskazuju izvanrednu nadarenost i time Akademija dramske umjetnosti i njezin odsjek za kameru, uz odsjek montaže, daju velik prinos hrvatskoj kinematografiji i televiziji. Svako nabrajanje nužno donosi nepravdu jer jednostavno je nemogu?e nabrojiti sve snimatelje koji su ostavili traga u hrvatskoj kinematografiji. Na primjer, kao osamnaestogodišnjak Josip Ak?i? ostvario je izvrsnu fotografiju u ve? spomenutom filmu Straža na Drini 1942, da bi poslije više radio kao asistent direktora fotografije. Niz filmskih snimatelja okrenuo se radu na dokumentarnom i kratkometražnom filmu: Hrvoje Sari?, Stjepan Katuši?, Antun Marki?, Ilija Vukas i dr. Njihov rad utkan je u nastanak niza izvanrednih ostvarenja i s nepravom, kao i sama vrsta kratkometražnog filma, ostaje u dubokoj sjeni dugometražnog igranog filma. 9. Kratki igrani film Ta podvrsta kratkometražnog filma ?esto je u raspravama o filmu krivom analogijom nazivana ‘filmskom novelom’. Razlozi za to su kratko?a forme i ?esta oslonjenost na književnu novelu. Kako je književna novela uglavnom usredoto?ena na jedan doga?aj, ?esto na jedan lik, karakterizira je sažimanje, tematsko ograni?enje. Ipak, svaka je novela razli?ita. Ta omiljena književna forma, posebice u razdoblju postmoderne, zapravo nije zbog naravi filma izravno utjecala na stvaranje filmske podvrste kratkoga igranog filma. Rodona?elnik kratkog igranog filma jest svestrani Oktavijan Mileti?, koji od 1927. do 1977. godine sustavno stvara svoj svijet pokretnih slika. Na davno zaboravljenu i napuštenu formatu 9,5 mm (oko 1940) u razdoblju od 1927. do 1937. snima niz kratkih igranih filmova koji su parodija na njema?ki ekspresionisti?ki film, filmove strave i užasa, filmove F. Langa, F. W. Murnaua. Nastaju najvrednija filmska ostvarenja prije Drugog svjetskog rata. Po svojim umjetni?kim dosezima posebno se isti?u filmovi: Strah i Poslovi konzula Dorgena iz 1933, Faust 1934, Nocturno 1935, Zagreb u svjetlu velegrada te film Šešir iz 1937, ostvaren na profesionalnoj filmskoj vrpci 35 mm. Posljednji film po virtuoznoj uporabi višestrukih ekspozicija, kosih kadrova, vještoj montaži možemo svrstati u najuspješnija djela filmske avangarde. Ta filmska ostvarenja prikazivana su na svim važnijim smotrama europskoga filma u to doba od Pariza, Venecije, Barcelone, Berlina do Amsterdama i dobila su niz najve?ih priznanja. Filmovi Nocturno i Šešir raskošnom uporabom elemenata filmskog izraza (snimateljski rad, uporaba svjetla, višestruke ekspozicije, ukošeni kadrovi, trik, montažni spojevi) mogu se mjeriti s najvažnijim djelima europskog filma tog vremena. U podvrsti kratkog igranog filma posebno se istaknuo Ante Babaja, koji je znao izna?i, tako?er, vrlo složena filmska rješenja (ubrzani, usporeni pokret, izrezivanje kvadrata, kutovi kamere, vješti montažni spojevi i rezovi i sl.) za svoje filmove od kojih su se neki temeljili na filmskom iskazivanju podsvjesnog (film Pravda iz 1962), iako se radije ironi?no poigravao i društvenim nepravdama i licemjernoš?u u filmovima Ogledalo iz 1955, Nesporazum iz 1958, Lakat kao takav iz 1959. S istim uspjehom i Bogdan Žiži? bavio se ovom vrstom filmova i posebno su, zbog uporabe stiliziranih elemenata fantastike i nadrealnog, zapaženi njegovi filmovi Madeleine mon amour iz 1971. te film Putovanje. Samosvojan opus kratkog igranog filma ostvario je redatelj Lordan Zafranovi? okrenut mediteranskom podneblju. U tom tematskom krugu stvorena su pojedina antologijska djela, me?u kojima su ovi kratki igrani filmovi: Poslije podne (Puška) 1967, Valcer, moj prvi ples 1971, Ave Maria – Moje prvo pijanstvo iz 1971. 10. ‘Kulturni filmovi’ Oktavijan Mileti? utemeljitelj je još jedne omiljene podvrste u hrvatskom kratkom filmu. Rije? je o filmovima o umjetnosti i, kako ih je nazivao sam Oktavijan Mileti?, ‘kulturnim filmovima’. Godine 1942. za Hrvatski slikopis snimio je film Barok u Hrvatskoj, u kojem uz Tita Strozzija, u dvorcu u Bistri i ?uvenoj baroknoj crkvi u Belcu, nastupaju i slavni baletni par Ana Roje i Oskar Harmoš, Nenad Lhotka i drugi ?lanovi ansambla Hrvatskog narodnog kazališta. To djelo, nastalo prema scenariju povjesni?ara Josipa Horvata, dramaturški je osmišljeno kao sje?anje grofa Draškovi?a. Gotovo da nema hrvatskog filmskog redatelja koji se nije okušao u snimanju filmova o odre?enim umjetnostima, posebice o likovnoj umjetnosti i spomenicima kulture. Od Rudolfa Sremca (Uspavana ljepotica) , Branka Belana (Mediteranski prozori, Vjekovi Hvara), Zlatka Sudovi?a (Josip Vaništa, Budni slikar Marino Tartaglja, Vjekoslav Majer, Dragutin Tadijanovi?, Dobriša Cesari?, A?o, odlu?i se), Bogdana Žiži?a (Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu, Emanuel Vidovi?, Celestin Medovi?, Vlaho Bukovac) , Antuna Vrdoljaka (Ivan Rabuzin, Ivan Lackovi? Croata, O djelu Ivana Meštrovi?a), Eduarda Gali?a (Majstor Radovan i njegovo vrijeme, Sunt lacrimae rerum) do Brune Gamulina (Broj iz svjetlosti, San i java Matije slikara, Euklidov krajolik, Posve?enje mjesta), dr. Radovana Ivan?evi?a (Mirko Ra?ki, Edo Kova?evi?, Vojin Baki?, Ljubo Babi?, Kulturna baština Hrvata) Nenada Puhovskog (U potrazi za Šutejem, Pet filmova o Nives KK, Bu?an – triptih) i dr. Ostvareni rezultati visoke estetske razine i filmskog umije?a pokazuju izvanrednu likovnu kulturu hrvatskih filmskih redatelja te ostaju nezaobilaznim dijelom hrvatske filmske, likovne i kulturne baštine. Oktavijan Mileti?, u svojstvu snimatelja, radio je na dvadesetak zapaženih dokumentarnih i posebice filmova o umjetnosti, da bi rad na filmu završio 1977, kao redatelj i snimatelj Jurja Dalmatinca koji i danas ostaje ponajboljim filmom o nastanku šibenske katedrale. U tom, kao u svojim kratkim igranim filmovima, Mileti? se rado poigrava uporabom trika. ?esto duhovito zapo?inje i završava filmove, koristi domaketu i sl. Poznato je da je talent za uporabu trika, kad je to bilo mogu?e, iskazivao i u igranim filmovima. Tako u filmu Selja?ka buna Vatroslava Mimice u sceni napada kmetova na Tahijev dvorac, dvorca u zbilji nema. Na filmskoj vrpci pojavljuje se zahvaljuju?i mašti i uporabi makete. U velikoj kinematografiji Oktavijan Mileti?, svestrani filmaš, bio bi u mogu?nosti razviti i taj svoj dar, koji je ovako ostao samo u naznakama. 11. Hrvatski animirani film Animirani film ima dugu tradiciju u hrvatskoj kinematografiji. U široj javnosti crtani film uvijek se povezuje samo sa zagreba?kom školom crtanog filma. No, još daleke 1922. Sergije Tagatz radi animirane reklamne filmove, da bi rad na crtanom filmu bio nastavljen u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar (animirane sekvence, filmovi sjena), zahvaljuju?i interesu utemeljitelja filmskog odjela Milana Marjanovi?a. Uz njega na crtanom filmu rade Petar Papp, Viktor Rybak i ve? spomenuti Oktavijan Mileti?. Zahvaljuju?i bra?i Neugebauer (Walter i Norbert), nakon 1945. nastaje nekoliko, s povijesnoga stajališta, zanimljivih crtanih filmova: Veliki miting 1951, Veseli doživljaj 1951, Za?arani dvorac u Dudincima 1952. Agilni Fadil Hadži? okuplja velik broj mladih suradnika lista Kerempuh i ta sklonost karikaturi, uz tematske inovacije (politi?ka satira) ostat ?e trajnim obilježjem pojedinih autora crtanog filma. Pokušaj otkrivanja tajni diznijevske animacije u tim prvim filmovima danas, uz odre?enu nespretnost, ima i duh svježine i šarma. 11.1. Zagreba?ka škola crtanog filma Nikola Kostelac i Dušan Vukoti? reklamnim animiranim filmovima iz 1954. otkrivaju novi pristup animiranom filmu, reduciranu animaciju, i tako dolazi do napuštanja diznijevske konvencije. Ubudu?e ?e nastajati animirani filmovi koji ?e animacijskim rješenjima i originalnoš?u zadiviti svijet. Prilikom projekcije odre?enog broja animiranih filmova 1958. u Cannesu veliki povjesni?ar filma Georges Sadoul spontano ?e re?i: "Pa to je zagreba?ka škola crtanog filma." Od filmova Premijera i Na livadi Nikole Kostelca iz 1957, preko Samca Vatroslava Mimice, koji donosi prvo veliko me?unarodno priznanje, Grand Prix s Venecijanskog festivala 1957, Surogata Dušana Vukoti?a (prvi europski Oscar za animirani film 1961) filmova Vlade Kristla Šagrenska koža i Don Kihot iz 1960. i 1961, koji i danas zna?e kreativne vrhunce škole, Maske crvene smrti Pavla Štaltera 1969, Muhe Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše iz 1966, Bourekova Be?arca virtuozne tehnike kolaža iz 1966, Dovnikovi?evih izvanrednih portreta malih ljudi, koje najbolje karakteriziraju filmovi Znatiželja (1966) i Putnik drugog razreda (1974), Dragi?evih filmova Idu dani (1969) i Tup-tup (1972, nominacija za Oscara) bravurozne animacije, Mali i veliki rano preminula izvanrednog animatora i autora Zlatka Grgi?a iz 1966, Zida Ante Zaninovi?a iz 1965, Izme?u usana i ?aše Dragutina Vunaka iz 1969, antologijskog djela Zdenka Gašparovi?a Satiemanija iz 1978. (Grand prix Svjetskog festivala animiranog filma), do Nebodera Joška Maruši?a iz 1981. te filma Album Krešimira Zimoni?a iz 1983. godine – te?e nepregledan niz autora, filmova potpuno razli?itih vizualnih pristupa. Taj za?udan mozaik autorskih animiranih filmova najrazli?itijih rukopisa ostaje ‘školom’ po na?inu mišljenja animacije, pokretanja figura (timinga), vizualnog identiteta, što ?e i ubudu?e, kao zaseban fenomen u svijetu animiranog filma, otkrivati naraštaji mladih širom svijeta. Da je uistinu tako, nedavno je, borave?i u Zagrebu, potvrdio dr. Jan Christopher Horak, direktor Muzeja filmske umjetnosti iz Münchena, koji je dugi niz godina boravio u Sjedinjenim Državama, predavao na sveu?ilištima i doslovce rekao da se "uz Disneya na svim uglednim filmskim školama u Americi obvezno predaje, kao zaseban pravac u svjetskoj animaciji, zagreba?ka škola animiranog filma". Ovaj najuži izbor služi kao podsjetnik koji ukazuje na bogatstvo i raznolikost jedne samosvojne škole animiranoga filma, koja vrhunce doživljava u razdoblju od 1957. do 1978. godine. Ne bih prihvatio mišljenje pojedinih kriti?ara o ‘zlatnom razdoblju’ iz 1957. do 1961, kao ni ocjenu o krizi koja potom slijedi. Radije bih se priklonio autoru jedine knjige o toj školi Ronalda Hollowaya (Z is for Zagreb) da je rije? o dvije faze, a on s pravom tu drugu fazu jednako vrednuje i naziva fazom ‘gegmena’, uspore?uju?i djela Grgi?a, Dragi?a, Dovnikovi?a s najpoznatijim djelima i autorima ameri?ke nijeme komedije (Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Harolda Lloyda…). No, kad je rije? o krizi škole, valja spomenuti da se broj od, recimo, sedamnaest autora koji stvaraju svoja animirana djela do polovice šezdesetih godina postupno po?eo smanjivati. Prvo odlaskom Vlade Kristla 1961. u Njema?ku zbog nerazumijevanja pojedinih kolega i gruba miješanja u realizaciju filma Don Kihot. Prije njega ve? su otišla i bra?a Neugebauer, koji su uspješno nastavili u Njema?koj raditi reklamne animirane filmove. Zlatko Bourek tako?er rano napušta animirani film. Nakon filma Ma?ka (1971) sve više se okre?e radu u kazalištu te svojoj staroj ljubavi – kiparstvu. Posebno velik gubitak bio je prvo odlazak Zlatka Grgi?a u Kanadu, a potom i njegova prerana smrt. Osamdesetih kriza zagreba?ke škole crtanog filma o?igledna je i ne uspijevaju je umanjiti ni pojave novih autora – Joška Maruši?a, Krešimira Zimonji?a i nekolicine mla?ih. Iluziju postojanja škole održava Svjetski festival animiranih filmova u Zagrebu, koji se od 1970. kontinuirano održava svake dvije godine. Neriješeno pitanje financiranja autorskog animiranog filma, ?injenica da rad na desetominutnom animiranom filmu traje i po dvije-tri godine, nesigurna egzistencija autora, nepravodobno prihva?anje ra?unalne animacije, zapostavljanje rada na animiranim serijama koje osiguravaju dugotrajan život producentskih ku?a kao što je Zagreb film, niz pogrešaka u produciranju serije Mali lete?i medvjedi?i doveli su gotovo do prestanka rada Zagreb filma 1990. Ponovno njegovo oživljavanje, uz izniman napor Grada Zagreba, povremene produkcije pojedinih animiranih filmova produkcija novih animiranih filmova, možda je predznak povratka Zagreb filma i animiranog filma. Treba izna?i pravi organizacijski model, uvesti ra?unalnu animaciju, odnosno napustiti manufakturni model proizvodnje animiranog filma, okrenuti se produkciji komercijalnih serija, i to ?e opet omogu?iti rad na autorskim filmovima, koji su uvijek ukras neke produkcije, ali ne i njezin temelj. Agilni autor animiranih filmova Joško Maruši? 2001. uspijeva prikupiti raspršene autore animatore i suradnike starijih generacija, otvoriti stalni Studij animacije na Akademiji likovne umjetnosti, školu za nove animatore i suradnike na animiranom filmu, što ?e obnoviti tu cijenjenu produkciju koja je hrvatskoj kinematografiji donijela svjetski ugled. 12. Kratki pogled u devedesete i dalje… Temeljno je pitanje organizacijskog definiranja hrvatske kinematografije te odre?ivanje njezina mjesta u hrvatskoj kulturi. Pojedine inicijative u Ministarstvu kulture, primjerice postavljanje intendanta kinematografije, povjerenika za izbor projekata i sl. ukazuje na odlu?nost hrvatske države da dokaže kako joj treba i da podupire hrvatsku kinematografiju te da je želi izvu?i iz višegodišnje proizvodne i organizacijske agonije. Samo uvo?enje pojedinih instituta, organizacijskih formi unutar Ministarstva kulture, kinematografskoj djelatnosti vra?a dignitet, ali teško ?e donijeti rezultate ukoliko se kona?no ne uspostavi dugoro?niji model financiranja hrvatske kinematografije. Republika Hrvatska, kao mala zemlja s isto tako malim filmskim tržištem, s drasti?no smanjenim brojem kinematogafa (prije Domovinskog rata oko 220, sada svega osamdesetak), mora se odlu?iti za stalnu državnu potpuru u financiranju filma. Iskušan je nakon 2000. i ‘demokrati?niji’ model Vije?a za film i kinematografiju, dakle nije povjerenstvo nego vije?e, ali s istim ingerencijama savjetodavnih tijela ministra. Bez obzira na ‘državni pe?at’ hrvatskoga filma ?injenica jest da je on sa?uvao autorski karakter. Ni jedan mladi autor bez obzira na promjenu vlasti nije ostao po strani. Otvorene su šanse za ulazak u magi?ni svijet dugometražnih igranih filmova Zrinku Ogresti, Vinko Brešanu, Snježani Tribuson, Mladenu Juranu, Lukasu Noli, Hrvoju Hribaru, koji su po godinama postali redatelji srednje generacije. Javlja se nova generacija redatelja: Ognjen Svili?i?, Dražan Žarkovi?, Ivan Salaj, Zrinka Matijevi?, Zvonimir Juri?, Robert Orhel i dr. Uz njih su nastavili raditi filmove veterani kao što su Krsto Papi?, Antun Vrdoljak, Zvonimir Berkovi? i Vladimir Tadej te nešto mla?i redatelji Zoran Tadi?, Dejan Šorak, Petar Krelja, Bruno Gamulin i Branko Ivanda. I pored stalne potpore Hrvatske televizije, koja je zaslužna, posebice u vrijeme Domovinskog rata, za održavanje kontinuiteta filmske proizvodnje, još nije dogovoren zajedni?ki i osmišljen model suradnje na proizvodnji doma?ega filma izme?u Ministarstva kulture i Hrvatske televizije. Posljednje dvije godine zapo?ela je suradnja s europskim fondovima (2003. postali smo punopravni ?lan Euroimagea), hrvatska kinematografija otvorenija je prema me?unarodnim koprodukcijama. Nažalost, u praksi nije zaživio dobar zakon o sponzoriranju kulture, jer nitko ne vidi interes ulaganja velikog novca u filmske projekte koje vidi od dvije do dvadeset tisu?a gledatelja. Postoji inertnost i nekreativnost filmskih producenata, koji su nau?ili dobivati povelik novac iz državne kase te od Hrvatske televizije. To ?e nažalost trajati još kratko vrijeme. Ni osnivanje Filmske zaklade ne?e ništa bitnije promijeniti pa ?ak i uvo?enjem poreza na prikazivanje filma (ulaznice su ionako preskupe) ili videoprikazivanje. Kinomreža je opustošena spala je na osamdeset kinematografa. U gradu Zagrebu zatvorena su stara kina u središtu grada (Apolo, Lika, Urania, Patria, Mosor), u opasnosti je i zatvaranje kina Central i Zagreb, a bivšu dvoranu Kinoteke u Kordunskoj ulici traži Crkva u povrat. Izgubili smo ionako malu i razrušenu kinomrežu, koja je u rukama stranih kompanija. Kao stalni dugogodišnji kamen spoticanja u proizvodnji filma jest odre?ivanje funkcije tehni?ke baze Jadran filma. Ta najve?a tehni?ka baza u Južnoj Europi, u kojoj su snimani veliki ameri?ki projekti Gusla? na krovu, Željezni križ, Sofijin izbor, serija Vjetrovi rata i dr. privatizirana je i tehni?ki potpuno uništena. Slovenska je pak kinematografija u devastiranu tehni?ku bazu Viba filma uložila deset milijuna eura i digla je na zavidnu tehni?ku razinu, što je dovelo i do poleta slovenske kinematografije. U ovom trenutku postoje udruge filmskih redatelja, filmskih snimatelja, filmskih djelatnika, filmskih kriti?ara, strukovno zatvorene, a u produkcijskom pogledu nedjelotvorne i nemo?ne skupine stru?nih ljudi. One tako?er moraju postati kreativnim dijelom stvaranja i, posebice, promidžbe, hrvatskoga filma uspostavljanjem veza s me?unarodnim institucijama. Nalazimo se pred ulaskom u ?lanstvo mnogih drugih europskih fondova. Ve? sada trebali bismo imati spremne i stru?no osposobljene timove ljudi koji ?e se znati snalaziti u složenim mehanizmima tako organiziranih me?unarodnih tijela, ekspertnih grupa, fondova, komisija i sl. Tužna je ?injenica da nas na velikim festivalima, važnim doga?anjima, uglavnom nema, ili se stje?e takav dojam. Raspršili su se i vrsni filmski djelatnici. Nose?i tehni?ki znalci koji su svojim znanjem pridonosili nastanku velikih svjetskih filmskih projekata nastavili su svoj rad na velikim ameri?kim projektima u ?eškoj (na primjer Schindlerova lista i drugi). Filmski redatelji o?ito ?e se i ubudu?e morati baviti pisanjem scenarija, dramaturškim poslom, zatvaranjem financijskih konstrukcija filmova. ?emu ?u?enje gdje je hrvatski film? Tu je gdje u ovom trenutku može biti po svojoj organizacijskoj, financijskoj, ali i, nažalost, kreativnoj spremnosti. ?injenica jest da smo predugo samostalna država, a nismo uspjeli izgraditi vlastite ustanove i modele, koje su prije bile na saveznoj razini i radile na štetu hrvatskoga filma, na primjer ?uvena organizacija uvoza i izvoza te prezentacije tadašnjega jugoslavenskog filma u svijetu, Jugoslavija film. Još nismo uspjeli stvoriti svoju organizaciju prodaje i promidžbe hrvatskoga filma pa u ovom trenutku ne ispunjavamo ni obveze iz bilateralnih ugovora o kulturnoj suradnji i mnogi zahtjevi za održavanjem tjedna hrvatskoga filma (Njema?ka, Austrija, Španjolska, Poljska, Ma?arska, Kina, Velika Britanija i dr.) ovise o izradbi odre?enoga broja filmskih kopija podnaslovljenih na strane jezike. A da ne govorimo o uspješnoj prodaji naših filmova. Gdje je ta naša ofenzivna kulturna politika i promidžba hrvatske kulture? O zajedni?kom nastupima na važnim filmskim festivalima godinama se ne mogu dogovoriti filmski producenti i Hrvatska televizija, koja ima, na primjer, stalni štand na najuglednijem festivalu u Europi u Cannesu. U mnogim europskim zemljama izabere i opremu takvih programa organiziraju Nacionalni odbori za film, tijela koja su ina?e obvezatna u skladu s Konvencijom o kulturnoj suradnji Vije?a Europe, koju je Hrvatska potpisala 1993. Moramo iza?i iz klaustrofobi?ne situacije vlastitoga dvorišta. U vrijeme mira, nakon teških ratnih razaranja, stradanja pu?anstva, treba se trgnuti jer put prema svijetu, prezentacija vlastitih dostignu?a i vrijednosti, put je vlastita osvještenja. Hrvatska ima prepoznatljivu visoko vrijednu nacionalnu kinematografiju s mnogim djelima europske i svjetske vrijednosti. Dalje stajanje na mjestu i neodre?ivanje puta u razvoju hrvatske kinematografije poprima sindrom teškoga duševnog optere?enja, što dovodi do spomenuta gubitka pouzdanja u vlastite kreativne snage. Usmjerimo hrvatski film, kao neizostavni dio hrvatske kulture, putem ve? utvr?enih vrijednosti i ostvarena ugleda u svijetu. Izvori Enciklopedije, knjige Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896-1997), Nakladni zavod Globus, Zagreb 1998. Majcen, Vjekoslav: Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" (1926-1960), Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 1995. Ke?kement, Duško: Po?eci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896-1918), Muzej grada Splita, 1969. Filmska enciklopedija, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", glavni urednik dr. Ante Peterli?, I. i II. dio 1986. i 1990. Peterli?, Ante: Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1982. Zagreba?ki krug crtanog filma (Gra?a za povijest hrvatske kulture), Zavod za kulturu, Zagreb I-IV, glavni urednik Zlatko Sudovi?, 1978-1986. Holloway, Ronald: "Z" is for Zagreb, London, 1972. Tanhofer, Nikola: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb, 1981. Muniti?, Ranko: Uvod u estetiku kinematografske animacije, Filmoteka 16, Zagreb, 1982. Krelja, Petar: Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 1997. Peterli? Ante, Majcen Vjekoslav: Oktavijan Mileti?, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 2000. Kukuljica, Mato: Ciljevi i dosezi zaštite i restauracije filmskog gradiva, (doktorska disertacija) Zagreb, 2000. ?lanci 1. Kukuljica, Mato: ‘Hrvatska kinematografija na raskrižju (u povodu stote obljetnice hrvatskog filma)’, Dubrovnik, 1996, br. 1 Dokumentacijsko gradivo 1. Dokumentacija Hrvatske kinoteke 1979-2003. (mati?na kartoteka, tematske kartoteke filmova i kartoteke zbirki i popratnog gradiva uz film) 2. Dokumentacija Zagreb filma 1955-2002. (katalozi, sa?uvano arhivsko gradivo i dokumentacija o animiranim filmovima, otkupljene ostavštine) 3. Dokumentacija o zašti?enom i restauriranom filmskom gradivu u Hrvatskoj kinoteci (1980-2003)